Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Žrtve koje su bile ugodne Bogu

Žrtve koje su bile ugodne Bogu

Žrtve koje su bile ugodne Bogu

„Svaki [se] prvosveštenik postavlja da prinosi i darove i žrtve“ (JEVREJIMA 8:3).

1. Zašto ljudi osećaju potrebu da se obrate Bogu?

 „IZGLEDA da je čoveku prinošenje žrtava ’normalno‘ isto tako kao i molitva; žrtvama on pokazuje šta misli o sebi, a molitvom šta misli o Bogu“, piše biblijski istoričar Alfred Ederšajm. Od trenutka kada je greh ušao u svet, doneo je grižu savesti, otuđenost od Boga i bespomoćnost. Treba se osloboditi tih osećanja. Zato nije teško razumeti zašto ljudi osećaju da treba Bogu da se obrate za pomoć kada se nađu u tako očajnoj situaciji (Rimljanima 5:12).

2. Koji izveštaj o prvobitnom prinošenju žrtava Bogu nalazimo u Bibliji?

2 Prvi biblijski izveštaj o prinošenju žrtava Bogu vezan je za Kaina i Avelja. Čitamo sledeće: „Posle nekog vremena Kajin prinese Jehovi prinos od roda zemaljskoga. I Avelj prinese od prvina stada svoga i od pretiline njihove“ (Postanje 4:3, 4). Zatim nalazimo Noja, koga je Bog sačuvao kroz veliki Potop kojim je uništen zli naraštaj njegovog doba, kako ’na oltar prinosi žrtve paljenice‘ Jehovi (Postanje 8:20). U nekoliko prilika Božji verni sluga i prijatelj Avraham, podstaknut Božjim obećanjima i blagoslovima, ’načinio je oltar i prizivao ime Jehovino‘ (Postanje 12:8; 13:3, 4, 18). Kasnije se Avraham suočio s najvećim ispitom svoje vere kada mu je Jehova rekao da prinese svoga sina Isaka kao žrtvu paljenicu (Postanje 22:1-14). Kao što ćemo videti ovi izveštaji, premda kratki, bacaju mnogo svetla na temu prinošenja žrtava.

3. Koju ulogu u obožavanju imaju žrtve?

3 Iz ovih, a i drugih biblijskih izveštaja, jasno je da je neki oblik prinošenja žrtava bio osnovni deo obožavanja mnogo pre nego što je Jehova dao specifične zakone o tome. U skladu s tim, jedan priručnik definiše „žrtvovanje“ kao „religiozni obred u kome se nešto prinosi božanstvu da bi se uspostavio, održao ili povratio dobar odnos između čoveka i svetog reda“. Ali to povlači za sobom neka važna pitanja vredna našeg brižljivog razmatranja, kao što su: zašto su u obožavanju potrebne žrtve? Kakve su žrtve prihvatljive Bogu? I koje značenje drevne žrtve imaju za nas danas?

Zašto su potrebne žrtve?

4. Kakav je bio ishod za Adama i Evu kada su sagrešili?

4 Kada je Adam sagrešio, uradio je to namerno. To što je uzeo i jeo plod s drveta spoznanja dobra i zla bio je nameran čin neposlušnosti. Kazna za tu neposlušnost bila je smrt, kao što je Bog jasno rekao: „U koji dan okusiš s njega umrećeš“ (Postanje 2:17). Adam i Eva su na kraju požnjeli posledice greha — umrli su (Postanje 3:19; 5:3-5).

5. Zašto je Jehova preuzeo inicijativu u korist Adamovog potomstva, i šta je učinio za njih?

5 Međutim, šta je sa Adamovim potomstvom? Pošto su od njega nasledili greh i nesavršenost, podložni su istoj otuđenosti od Boga, beznadežnosti i smrti koju je doživeo prvi ljudski par (Rimljanima 5:14). Ali Jehova je prvenstveno Bog ljubavi, a ne samo Bog pravde i moći (1. Jovanova 4:8, 16). Zato on preuzima inicijativu da premosti jaz. Posle izjave da je „plata koju daje greh smrt“, Biblija dalje kaže da je ’dar koji daje Bog večni život preko Hrista Isusa, našeg Gospoda‘ (Rimljanima 6:23).

6. Šta je Jehovina volja što se tiče štete koja je učinjena Adamovim grehom?

6 Da bi na kraju obezbedio taj dar Jehova Bog se pobrinuo za nešto što će pokriti gubitak koji je nastao usled Adamovog greha. U hebrejskom jeziku reč kafar je u početku verovatno značila „pokriti“, ili možda „izbrisati“, a prevodi se i s rečju „okajanje“. a Drugim rečima, Jehova je obezbedio prikladno sredstvo da pokrije greh nasleđen od Adama i da izbriše štetu koja je nastala, tako da oni koji ispunjavaju uslove da dobiju taj dar mogu biti oslobođeni osude na greh i smrt (Rimljanima 8:21).

7. (a) Koja nada je pružena u okviru Božje osude izrečene nad Satanom? (b) Koja cena mora biti plaćena za oslobođenje čovečanstva od greha i smrti?

7 Nada u oslobođenje od robovanja grehu i smrti bila je nagoveštena odmah posle greha prvog ljudskog para. Izričući osudu nad Satanom, koji je bio predstavljen zmijom, Jehova je rekao: „Metnuću neprijateljstvo između tebe i žene, i između potomstva tvoga i potomstva [’semena‘, DK] njezina, i ono će ti glavu zgaziti, i ti ćeš ga u petu ujedati“ (Postanje 3:15). Ovom proročanskom izjavom pojavio se zračak nade za sve one koji će položiti veru u to obećanje. Međutim, treba platiti cenu za to oslobođenje. Obećano Seme neće jednostavno doći i uništiti Satanu; Seme mora biti ujedeno u petu, to jest mora pretrpeti smrt, iako ne trajno.

8. (a) Kako se pokazalo da je Kain izneverio očekivanja? (b) Zašto je Aveljeva žrtva bila prihvatljiva u Božjim očima?

8 Nema sumnje u to da su Adam i Eva mnogo razmišljali o identitetu tog obećanog Semena. Kada je Eva rodila svog prvenca Kaina, ona je rekla: „Napravih čoveka s pomoću Jehovinom“ (Postanje 4:1). Da li je možda mislila da će se ispostaviti da je njen sin to Seme? Šta god da je mislila, ni Kain a ni njegovo potomstvo, nisu ispunili očekivanja. S druge strane, njegov brat Avelj je pokazao veru u Božje obećanje i bio je podstaknut da prinese prvine svog stada kao žrtvu Jehovi. Čitamo sledeće: „Verom je Avelj prineo Bogu žrtvu veće vrednosti nego Kain, i preko nje dobio svedočanstvo da je pravedan“ (Jevrejima 11:4).

9. (a) U šta je Avelj verovao, i kako je to izrazio? (b) Šta je postignuto time što je Avelj prineo žrtvu?

9 Aveljeva vera nije bila samo vera u Boga uopšte, nešto što je i Kain morao imati. Avelj je verovao u Božje obećanje o Semenu koje će doneti spasenje vernim ljudima. Nije mu bilo otkriveno kako će se to odigrati, ali na osnovu Božjeg obećanja Avelj je shvatio da će neko morati da bude ujeden u petu. Da, on je očigledno zaključio da se mora proliti krv — što je sama suština žrtvovanja. Avelj je Izvoru života prineo dar koji sadrži život i krv, verovatno kao dokaz svoje silne čežnje i očekivanja da se Jehovino obećanje ostvari. Zbog ovog izraza vere Aveljeva žrtva je bila ugodna Jehovi, i na jedan ograničen način izrazila je suštinu žrtvovanja — sredstvo pomoću koga grešni ljudi mogu pristupiti Bogu da bi stekli njegovu naklonost (Postanje 4:4; Jevrejima 11:1, 6).

10. Kako je bilo razjašnjeno značenje žrtvovanja time što je Jehova tražio od Avrahama da prinese Isaka?

10 Potpuno značenje žrtvovanja bilo je na dramatičan način razjašnjeno kada je Jehova zapovedio Avrahamu da prinese svog sina Isaka kao žrtvu paljenicu. Iako ta žrtva nije doslovno prinesena, ona je služila kao jedna predslika onoga što je sam Jehova na kraju učinio — prineo je svog jedinorođenog Sina kao najveću žrtvu da bi izvršio svoju volju što se tiče čovečanstva (Jovan 3:16). Sa žrtvama i prinosima iz Mojsijevog zakona, Jehova je postavio proročanske obrasce da bi poučio svoj izabrani narod šta mora da radi da bi mu gresi bili oprošteni i da bi ojačao svoju nadu u spasenje. Šta mi možemo naučiti iz toga?

Žrtve koje Jehova prihvata

11. Koje dve kategorije prinosa su prinosili izraelski prvosveštenici, i s kojom svrhom?

11 „Svaki [se] prvosveštenik postavlja da prinosi i darove i žrtve“, kaže apostol Pavle (Jevrejima 8:3). Zapazi da žrtve koje je prinosio prvosveštenik u drevnom Izraelu Pavle svrstava u dve kategorije, naime, u „darove“ i u „žrtve“, to jeste „žrtve za grehe“ (Jevrejima 5:1). Uopšteno gledano, ljudi daju darove da bi izrazili ljubav i cenjenje, kao i da bi negovali prijateljstva, simpatije ili naklonost (Postanje 32:20; Poslovice 18:16). Slično tome, mnogi prinosi propisani Zakonom mogu se smatrati „poklonom“ Bogu da bi se dobila njegova naklonost i pomoć. b Prestupanje Zakona zahtevalo je nadoknadu, a da bi se nadoknadila šteta prinošene su „žrtve za grehe“. Pentateuh, naročito knjige Izlazak, Levitska i Brojevi, pruža opsežan materijal što se tiče različitih vrsta žrtava i prinosa. Iako za nas može biti pravi izazov da razumemo i zapamtimo sve te detalje, neke od ključnih tačaka u vezi s različitim vrstama žrtava zaslužuju našu pažnju.

12. Gde u Bibliji možemo naći pregled žrtava, to jest prinosa, iz Zakona?

12 U knjizi Levitskoj, od 1. do 7. poglavlja, možemo zapaziti da je pet glavnih vrsta prinosa — žrtva paljenica, prinos od žita, žrtva zahvalnica, žrtva za greh i žrtva za prestup — zasebno opisano, iako se neki od njih u stvari prinose zajedno. Takođe zapažamo da se ti prinosi u ovim poglavljima opisuju dva puta, i to s drugačijom svrhom: prvi put, u Levitskoj 1:2 do 6:7, detaljno se opisuje šta je trebalo da se prinosi na oltar, a drugi put, u Levitskoj 6:8 do 7:36, izloženo je koji su delovi izdvojeni za sveštenike, a koji su rezervisani za onoga ko prinosi žrtvu. Zatim, u 28. i 29. poglavlju Brojeva nalazimo ono što bi se moglo smatrati detaljnim rasporedom koji pokazuje šta je trebalo prinositi svakodnevno, nedeljno, mesečno i na godišnjim praznicima.

13. Opiši prinose koji su se dobrovoljno prinosili kao darovi Bogu.

13 Među prinosima koji su se dobrovoljno prinosili kao darovi ili kao sredstvo pristupanja Bogu da bi se dobila njegova naklonost, bile su žrtve paljenice, prinosi od žita i žrtve zahvalnice. Neki izučavaoci smatraju da hebrejski izraz za „žrtvu paljenicu“ znači „žrtva uzdizanja“ ili „žrtva koja se uzdiže“. To je sasvim odgovarajuće jer se kod žrtve paljenice zaklana životinja spaljivala na oltaru, a prijatan, to jest umirujuć miris, uzdizao se u nebo ka Bogu. Istaknuta odlika žrtava paljenica bila je u tome što je cela životinja bila prinošena Bogu nakon što je njenom krvlju poprskan oltar. Sveštenici bi ’zapalili sve to na oltaru, žrtvu paljenicu, žrtvu ognjenu, na ugodni miris Jehovi‘ (Levitska 1:3, 4, 9; Postanje 8:21).

14. Kako je bio predstavljan prinos od žita?

14 Prinos od žita je opisan u 2. poglavlju knjige Levitske. To je bio dobrovoljni prinos koji se sastojao od finog brašna, obično natopljenog uljem, s dodatkom tamjana. „Sveštenik će uzeti pregršt tog brašna, polivena uljem, i sav kad, i spaliće to na oltaru u ime spomena. To je prinos na ugodni miris Jehovi“ (Levitska 2:2). Tamjan je bio jedan od sastojaka svetog kâda koji je spaljivan na kadionom oltaru u šatoru od sastanka i hramu (Izlazak 30:34-36). Kralj David je po svemu sudeći to imao na umu kada je rekao: „Nek molitva moja iziđe kao tamjan pred lice tvoje, i dizanje ruku mojih kao prinos večernji“ (Psalam 141:2).

15. Koja je bila svrha žrtve zahvalnice?

15 Još jedna dobrovoljna žrtva bila je žrtva zahvalnica, opisana u 3. poglavlju knjige Levitske. Njen naziv se može prevesti i kao „žrtva prinosa za mir“. Na hebrejskom jeziku reč „mir“ označava mnogo više od toga da jednostavno nema rata ili nemira. „Ona u Bibliji znači to, ali i mir s Bogom, blagostanje, radost i sreću“, kaže knjiga Studies in the Mosaic Institutions. Dakle, žrtva zahvalnica bila je prinošena, ne da bi se osigurao mir s Bogom, ili da bi se on umirio, već da bi se izrazila zahvalnost za blagoslovljeno stanje mira s Bogom koji su uživali oni koje on priznaje, ili da bi se to stanje proslavilo. Sveštenici i oni koji su prinosili žrtvu jeli su od nje nakon što su krv i salo bili prineti Jehovi (Levitska 3:17; 7:16-21; 19:5-8). Na lep i simboličan način, onaj koji je prinosio žrtvu, sveštenici i Jehova Bog delili su obrok, što je simbolizovalo mir koji je vladao među njima.

16. (a) Koja je bila svrha žrtve za greh i žrtve za prestup? (b) Kako su se one razlikovale od žrtve paljenice?

16 Žrtve koje su prinošene za oproštenje greha ili da bi se okajali prestupi protiv Zakona obuhvatale su žrtvu za greh i žrtvu za prestup. Iako su te žrtve takođe obuhvatale spaljivanje na oltaru, razlikovale su se od žrtve paljenice po tome što nije cela životinja prinošena Bogu već samo salo i izvesni delovi žrtve. Ostatak životinje je bio odstranjen van logora ili je u nekim slučajevima bio razdeljen sveštenicima. Ova razlika je značajna. Žrtva paljenica je prinošena kao dar Bogu da bi mu se moglo pristupiti, pa je zato isključivo i u potpunosti prinošena Bogu. Zanimljivo je da je žrtvi paljenici obično prethodila žrtva za greh ili žrtva za prestup, što navodi na zaključak da je prvo bilo potrebno oproštenje greha da bi grešnikov dar bio prihvatljiv Bogu (Levitska 8:14, 18; 9:2, 3; 16:3, 5).

17, 18. U kojim situacijama je bila potrebna žrtva za greh, a koja je bila svrha žrtve za prestup?

17 Žrtva za greh je bila prihvatljiva samo u slučaju nenamernog greha protiv Zakona, greha koji je počinjen zbog slabosti tela. „Ako neko protiv zapovesti Jehovinih nehotice zgreši, čineći ono što nije dopušteno da se čini“, onda je trebalo da taj grešnik prinese žrtvu za greh u skladu sa svojim statusom, to jest položajem, u društvu (Levitska 4:2, 3, 22, 27). S druge strane, nepokajnički grešnici su bili istrebljeni; za njih nisu važile nikakve žrtve (Izlazak 21:12-15; Levitska 17:10; 20:2, 6, 10; Brojevi 15:30; Jevrejima 2:2).

18 Značenje i svrha žrtve za prestup objašnjena je u 5. i 6. poglavlju knjige Levitske. Čovek je možda nenamerno zgrešio. Pa ipak, možda je svojim prestupom povredio prava nekog drugog čoveka ili Jehove Boga, a ta nepravda je morala da se zadovolji ili ispravi. Spomenuto je nekoliko kategorija greha. Neki su bili gresi lične prirode (5:2-6), neki su bili gresi protiv ’stvari posvećenih Jehovi‘ (5:14-16), a neki, iako nisu u potpunosti nehotični, bili su gresi koji su proistekli iz neispravnih želja ili telesnih slabosti (6:1-3). Sem priznavanja tih greha, od prestupnika se tražilo da nadoknadi štetu, a zatim da prinese Jehovi žrtvu za prestup (Levitska 6:4-7).

Nešto bolje što treba da dođe

19. Zašto Izrael nije stekao Božju naklonost iako je imao Zakon i žrtve?

19 Mojsijev zakon, s mnogim žrtvama i prinosima, bio je dat Izraelcima da bi im omogućio da pristupe Bogu kako bi dobili i zadržali njegovu naklonost i blagoslov dok ne dođe obećano Seme. Apostol Pavle, po rođenju Jevrejin, ovako je to izrazio: „Tako je Zakon postao naš staratelj koji vodi do Hrista, da bismo bili proglašeni pravednima na osnovu vere“ (Galatima 3:24). Nažalost, Izrael se kao narod nije odazvao na to starateljstvo već je zloupotrebio tu prednost. Shodno tome, mnoštvo njihovih žrtava je postalo odvratno Jehovi koji je rekao: „Sit sam ja žrtava paljenica od ovaca, i pretiline od teladi, i ne marim za krv junčiju, jagnjeću i jareću“ (Isaija 1:11).

20. Šta se desilo 70. n. e. što se tiče Zakona i žrtava?

20 Godine 70. n. e. jevrejski sistem stvari, sa svojim hramom i sveštenstvom, došao je svome kraju. Posle toga više nije bilo moguće prinositi žrtve na način utvrđen Zakonom. Da li to znači da su žrtve, kao sastavni deo Zakona, izgubile svako značenje za današnje obožavaoce Boga? To ćemo istražiti u sledećem članku.

[Fusnote]

a Knjiga Insight on the Scriptures koju su objavili Jehovini svedoci — hrišćanska verska zajednica, objašnjava: „Kada se koristi u Bibliji, ’okajanje‘ nosi osnovnu misao o ’pokrivanju‘ ili ’razmeni‘, a to što se daje u zamenu za nešto, ili ono čime se nešto ’pokriva‘, mora biti njegov duplikat... Da bi se adekvatno nadoknadilo ono što je Adam proigrao, morala je da se obezbedi žrtva za greh koja vredi tačno toliko koliko i jedan savršeni ljudski život.“

b Hebrejska reč koja se često prevodi sa „prinos“ glasi korvan. U izveštaju o tome kako je Isus osudio jedan bezobziran običaj pismoznalaca i fariseja, Marko je objasnio da „korvan“ znači „dar posvećen Bogu“ (Marko 7:11).

Možeš li objasniti?

• Šta je podstaklo verne ljude starog doba da prinose žrtve Jehovi?

• Zašto su bile potrebne žrtve?

• Koje su osnovne vrste žrtava bile prinošene pod Zakonom, i kakva je bila njihova svrha?

• Koja je bila glavna svrha Zakona i njegovih žrtava, prema Pavlovim rečima?

[Pitanja za razmatranje]

[Slika na 14. strani]

Aveljeva žrtva je bila ugodna zato što je njome pokazao veru u Jehovino obećanje

[Slika na 15. strani]

Da li shvataš značenje ovog prizora?