Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Josif iz Arimateje — primer odvažnosti

Josif iz Arimateje — primer odvažnosti

JOSIF IZ ARIMATEJE je trebalo da se pojavi pred rimskim namesnikom Pontijem Pilatom. Ali za to mu je bila potrebna velika hrabrost, budući da je taj vladar bio poznat kao veoma tvrdoglav. Međutim, Josifu je bilo veoma važno da Isus bude dostojno sahranjen, a neko je morao da zamoli Pilata za dozvolu da se preuzme Isusovo telo. Na kraju je susret s Pilatom bio lakši nego što je očekivao. Ali pre nego što je Pilat odobrio Josifovu molbu, zatražio je od jednog stotnika potvrdu da je Isus mrtav. Tako je Josif, još uvek s bolom u srcu zbog Isusove smrti, požurio do mesta pogubljenja (Mar. 15:42-45).

  • Ko je bio Josif iz Arimateje?

  • Kakve je veze imao sa Isusom?

  • Zašto treba da nas zanima priča o njemu?

ČLAN SINEDRIONA

U Jevanđelju po Marku, za Josifa se kaže da je bio „ugledan član Veća“. To Veće se jedino moglo odnositi na Sinedrion, koji je bio jevrejski vrhovni sud i vrhovno izvršno telo (Mar. 15:1, 43). Dakle, Josif je bio jedan od vođa u narodu, što objašnjava zbog čega je mogao da se pojavi pred rimskim namesnikom. Nije nikakvo čudo što je bio i bogat (Mat. 27:57).

Da li hrabro priznaješ Isusa za svog Kralja?

Sinedrion u celini nije bio naklonjen Isusu. Njegovi članovi su bili skovali zaveru da ga ubiju. Međutim, za Josifa se kaže da je bio „dobar i pravedan čovek“ (Luka 23:50). On nije bio poput većine članova Sinedriona, već je bio pošten i moralan čovek i činio je sve da bude poslušan Bogu. Takođe je „čekao Božje kraljevstvo“, zbog čega je najverovatnije i postao Isusov učenik (Mar. 15:43; Mat. 27:57). Verovatno mu se svidelo ono što je Isus naučavao jer je voleo istinu i pravdu.

TAJNI UČENIK

U Jovanu 19:38 piše da je Josif „bio Isusov učenik, ali je to krio zbog straha od Judejaca“. Čega se plašio? Znao je da oni preziru Isusa i da su rešili da izbace iz sinagoge svakoga ko iskaže veru u njega (Jov. 7:45-49; 9:22). Izbacivanje iz sinagoge značilo je biti prezren, odbačen od celog društva i ostati bez ikakvih prava. Zato se Josif ustručavao da prizna da veruje u Isusa. Ako bi to javno priznao, izgubio bi položaj i ugled.

Nije samo on bio u tako nezgodnoj situaciji. Prema Jovanu 12:42, mnogi od poglavara su „poverovali u [Isusa], ali zbog fariseja to nisu priznavali, da ne bi bili izbačeni iz sinagoge“. Jedan od njih je bio Nikodim, koji je takođe bio član Sinedriona (Jov. 3:1-10; 7:50-52).

S druge strane, Josif jeste bio Isusov učenik, ali jednostavno nije smeo da to javno prizna. To nije bio mali propust, posebno kad se uzmu u obzir Isusove reči: „Svako ko pred ljudima prizna da je u jedinstvu sa mnom, i ja ću pred svojim Ocem koji je na nebesima priznati da sam u jedinstvu s njim, a ko se god odrekne mene pred ljudima, i ja ću se odreći njega pred svojim Ocem koji je na nebesima“ (Mat. 10:32, 33). Josif se nije odrekao Isusa, ali nije ni bio dovoljno hrabar da prizna da ga sledi. Kakvi smo mi u tom pogledu?

Ono što je pohvalno za Josifa je to što Biblija kaže da nije učestvovao u zaveri protiv Isusa (Luka 23:51). Možda, kao što neki pretpostavljaju, nije ni bio na Isusovom suđenju. Kako god da je bilo, sigurno ga je duboko pogodila ta užasna nepravda, a on nije mogao ništa da učini.

ODVAŽNOST NA DELU

Isusova smrt je navela Josifa da pobedi svoje strahove i odluči da se pridruži Isusovim sledbenicima, šta god da se desi. Ta njegova odluka je očigledna u onome što stoji u Marku 15:43: „On se odvažio da uđe kod Pilata i da zatraži Isusovo telo.“

Izgleda da je Josif bio prisutan kada je Isus umro. Kako bi inače pre Pilata znao da je Isus mrtav? Zato se Pilat, kada ga je Josif zamolio da preuzme telo, „začudio što je [Isus] već umro“ (Mar. 15:44). Ako je Josif posmatrao Isusove patnje na stubu, možda su ga te bolne scene podstakle da preispita svoju savest i konačno odluči da stane na stranu istine. Na kraju je bio spreman da preduzme akciju. Više nije bio tajni učenik.

POLAGANJE ISUSA U GROB

Prema judejskom zakonu, oni koji su bili osuđeni na smrt morali su da budu sahranjeni pre zalaska sunca (Pon. zak. 21:22, 23). S druge strane, Rimljanima nije bio problem da pogubljene zločince ostave na stubu da istrunu ili da ih bace u neku masovnu grobnicu. Ali Josif nikako nije želeo da se to desi sa Isusovim telom. On je u blizini mesta pogubljenja imao novu grobnicu. To što nikada nije bila korišćena pokazuje da se Josif kratko pre toga doselio iz Arimateje * u Jerusalim, gde ju je kupio i nameravao da je koristi kao porodičnu grobnicu (Luka 23:53; Jov. 19:41). To što je sahranio Isusa u svojoj grobnici bio je čin velikodušnosti i time je ispunjeno proročanstvo da će Mesijin grob biti „među bogatima“ (Is. 53:5, 8, 9).

Da li ti je išta važnije od prijateljstva s Jehovom?

Sva četiri jevanđelja kažu da je Isusovo telo bilo skinuto sa stuba i da ga je nakon toga Josif umotao u fino platno i položio u svoj novi grob (Mat. 27:59-61; Mar. 15:46, 47; Luka 23:53, 55; Jov. 19:38-40). Jedina osoba koja se još pominje da je pomogla Josifu bio je Nikodim, koji je doneo mirisno bilje. S obzirom da su njih dvojica bili ugledni ljudi, malo je verovatno da su sami preneli Isusovo telo. Verovatno su poveli sluge koji su nosili telo i položili ga u grobnicu. Pa ipak, to što su oni učinili nije bila mala stvar. Svako ko bi došao u kontakt s ljudskim lešom, bio je ceremonijalno nečist sedam dana i sve što je dotakao takođe je postajalo nečisto (Br. 19:11; Ag. 2:13). Zbog toga ne bi mogao učestvovati u proslavi Pashe i u svemu drugom što je bilo povezano s proslavom tog praznika (Br. 9:6). Nadalje, Josifu su se zbog organizovanja Isusove sahrane možda rugali drugi članovi Sinedriona. Pa ipak, on je očigledno bio spreman da podnese posledice svoje odluke da Isusa dostojno sahrani i otvoreno se izjasni kao njegov učenik.

ZAVRŠETAK PRIČE O JOSIFU

Josif iz Arimateje se u Bibliji ne pominje nigde osim u zapisu o polaganju Isusa u grob. Zato se nameće pitanje šta se desilo posle s njim. To ne znamo. Ali na osnovu onoga što smo do sada rekli, vrlo je moguće da se otvoreno izjašnjavao kao hrišćanin. Na kraju krajeva, to što je pokazao veru i odvažnost u teškom trenutku, svakako je bila dobra polazna tačka za njegov daljnji hrišćanski život.

Ova priča nas vodi do jednog važnog pitanja: Da li postoji nešto — položaj, karijera, materijalne stvari, porodični odnosi ili čak lična sloboda — što nam je važnije od dobrog odnosa s Jehovom?

^ odl. 18 Arimateja je verovatno bila Rama, što je današnji Rentis. Bio je to rodni grad proroka Samuila i nalazio se oko 35 kilometara severozapadno od Jerusalima (1. Sam. 1:19, 20).