Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Nešto trajnije od umetnosti

Nešto trajnije od umetnosti

Nešto trajnije od umetnosti

Ispričala Rakel Kojvisto

Na državnom takmičenju 1950. godine moj predlog za izradu spomenika u znak sećanja na žrtve Drugog svetskog rata osvojio je prvo mesto. Godinu dana kasnije ogromni granitni spomenik koji sam isklesala bio je otkriven prilikom svečane ceremonije u Tusuli u Finskoj, ali ja nisam bila prisutna. Objasniću vam zašto.

ROĐENA sam 1917, kao najmlađa od osmoro dece u porodici koja je živela na selu u južnom delu Finske. Iako smo bili siromašni, bila sam srećna i osećala sam se sigurno. Moji roditelji su bili razboriti i pobožni i poučavali su nas da cenimo duhovne stvari. Otac je kupio Bibliju i u našem domu se veoma cenila ta knjiga.

Još kao dete pravila sam male figure od drveta. Rođaci su govorili da to radim veoma dobro i podsticali su me da studiram umetnost. Prijavila sam se i bila sam primljena na Univerzitet primenjene umetnosti u Helsinkiju. Ta elitna škola, centar finskog umetničkog života, oduševila je malu seosku devojku i potpuno sam se posvetila studijama. Kada sam diplomirala 1947. mislila sam da mogu da ostavim svetu nešto što je trajno.

Prekretnica

Tada su se moji ciljevi drastično promenili. Moja sestra Aune me je jednog dana posetila i oduševljeno uzviknula: „Pronašla sam istinu!“ Dobila je knjigu Neka Bog bude istinit koju su izdali Jehovini svedoci. Nisam delila njeno oduševljenje. Ubrzo nakon toga, primetila sam da devojka s kojom sam išla na fakultet ima istu tu knjigu. Ismejala sam je a ona mi je oštro odgovorila: „Prestani da se smeješ! Ova knjiga će ti pomoći da razumeš Bibliju.“ Uzela sam knjigu i pročitala je takoreći u jednom dahu. Nisam se više rugala. U stvari, bila sam uverena da su Jehovini svedoci prava religija. Takođe sam uvidela da mi Jehova pruža nešto što mi umetnost ne može dati — večni život.

Kada sam se prvi put srela sa Svedocima, nisu me pozvali na sastanak. Zato sam pomislila da na sastanke idu samo kršteni članovi. Zato sam preuzela inicijativu i pitala da li bih i ja mogla da prisustvujem. Bilo mi je drago kad sam saznala da hrišćanske sastanke svi mogu da posećuju. Sastanci su ojačali moju veru i ja sam odlučila da predam svoj život Jehovi. Tu odluku sam javno obznanila 19. novembra 1950. kada smo se moja sestra i ja krstile. Na našu radost, još četiri naše sestre i naši dragi roditelji takođe su postali Svedoci.

Čemu da posvetim svoj život?

Dok sam proučavala Bibliju sa Svedocima, moja umetnička karijera bila je u usponu. Posle diplomiranja na fakultetu, radila sam kao asistent profesora vajarstva. Zatim, kao što sam spomenula u uvodu, na državnom takmičenju usvojen je moj predlog za spomenik u znak sećanja na one koji su poginuli u Drugom svetskom ratu. Za natpis sam predložila „Put bez povratka“, što je odražavalo moje novo gledište o ratu (Isaija 2:4; Matej 26:52). Kada je ta skulptura visoka preko 5 metara bila otkrivena, nisam prisustvovala toj patriotskoj ceremoniji jer nije bila u skladu s mojim uverenjima temeljenim na Bibliji.

Kako je moj umetnički ugled rastao, postala sam veoma poznata i dobijala sam dobre poslovne ponude. Ipak, razmišljala sam o svojim prioritetima. Iako sam volela svoj posao, moja želja da pomažem ljudima u duhovnom pogledu bila je jača. Zbog toga sam 1953. počela da služim kao pionir, kako se među Jehovinim svedocima zovu osobe koje su punovremeni jevanđelizatori.

Ponekad su mi govorili da zapostavljam svoj talenat. Ali, shvatila sam da bi sve što bih postigla kao vajar bilo samo privremeno. Čak i granitni spomenici s vremenom propadaju. Međutim, kao pionir, mogla bih veći deo svog vremena pomagati drugima da dođu na put koji vodi do večnog života! (Jovan 17:3). Ipak, nisam zapostavila vajarstvo. I dalje sam pravila male figure koje sam prodavala i tako se izdržavala, a i radi ličnog zadovoljstva.

Preseljenje na selo

Godine 1957, nakon što sam četiri godine provela u punovremenoj službi u Helsinkiju, dobila sam poziv iz finske podružnice Jehovinih svedoka da se preselim u Jalasjarvi, seosko područje u Južnoj Ostrobotniji. Tamo sam se pridružila Anji Keto koja je 17 godina mlađa od mene. Iako nisam poznavala Anju, rado sam prihvatila poziv i preselila se kod nje. Bile smo jedini Svedoci u tom kraju, tako da smo maltene uvek išle zajedno u službu propovedanja. Uskoro smo postale nerazdvojne prijateljice.

Preseljenje u Jalasjarvi podrazumevalo je povratak jednostavnim uslovima života, poput onih u kojima sam živela 20 godina ranije, pre nego što sam ušla u umetničke krugove u glavnom gradu. Zime su bile naročito teške i ponekad smo morale da gazimo kroz sneg koji nam je dopirao skoro do struka. Živele smo u maloj kolibi koja nije bila ni blizu raskoši. Donosile smo vodu s obližnjeg izvora i ponekad bi se preko noći uhvatio led na vodi koja se nalazila u kolibi. Ipak, imale smo sve što nam je trebalo (1. Timoteju 6:8). Bili su to srećni dani, puni aktivnosti.

Zaposlena korisnim aktivnostima

Međutim, u početku je izgledalo da su naši napori uzaludni jer su ljudi imali predrasude prema nama. Da bismo im pomogle da razumeju naše delo, organizovale smo projekcije filmova koje su izdali Jehovini svedoci, kao što su Društvo Novog sveta u akciji i Srećno društvo Novog sveta. To što su se upoznali s nama dvema i našom organizacijom pomoglo im je da uvide kako naše delo pozitivno utiče na ljude širom sveta. Mnogi su dolazili da vide te projekcije.

Jednom prilikom je Ero Murajnen, putujući nadglednik Jehovinih svedoka prikazao u jednoj dvorani film Društvo Novog sveta u akciji. Bila je tolika gužva da sam jedva pronašla mesto u zadnjem delu dvorane. Morala sam da stojim na jednoj nozi dok sam se leđima naslanjala na zid jer nije bilo dovoljno mesta da spustim i drugu nogu na pod. Nakon tog filma, mnogi su nam prilazili i zamolili nas da ih posetimo.

Takođe smo koristile veliki kasetofon pomoću kog smo puštali biblijska predavanja na farmama. Jednom smo se dogovorile da ćemo pustiti jedno takvo predavanje u sedam sati uveče u kući jedne porodice i pozvale smo celo selo da dođe. Rano tog jutra, biciklima smo otišle do sela udaljenog oko 25 kilometara misleći da ćemo imati dovoljno vremena da tamo propovedamo i da se vratimo pre večeri. Ali, u povratku je padala kiša i pretvorila put u blato.

Na kraju je na našim biciklima bilo toliko blata da se točkovi nisu mogli okretati, pa smo ih morale nositi do kuće. Zbog toga smo kasno krenule na planirani sastanak. Uzele smo naš težak kasetofon i stigle tamo u deset uveče. Bile smo skoro sigurne da su svi otišli. Ali na naše iznenađenje, kuća je bila prepuna seljana koji su nas još uvek čekali! Nakon predavanja usledila je živa diskusija. Kada smo konačno došle kući u ranim jutarnjim satima bile smo veoma umorne, ali i veoma srećne!

Pošto je udaljenost između selâ bila veoma velika, Svedoci iz tog kraja pomogli su nam da kupimo kola — jedno staro vozilo ruske proizvodnje. To nam je umnogome olakšalo da propovedamo. Naša kola su postala poznata kada je biskup tokom posete svojoj biskupiji rekao vernicima da nas ne puštaju u svoje domove. Govorio je o dvema gospođama u plavim kolima. Ljudi su odmah reagovali na takva upozorenja. Želeli su da znaju ko su te dve gospođe i zašto su one tako opasne! Njihova radoznalost vodila je do mnogih prijatnih razgovora na temelju Biblije. Zaista su istinite reči iz Isaije: „Nikakvo oružje načinjeno protiv tebe neće biti uspešno“ (Isaija 54:17).

S vremenom, videli su se rezultati našeg rada. Počele smo da održavamo sedmične sastanke s malom grupom zainteresovanih osoba. Ta grupa je rasla i 1962. osnovana je skupština od 18 Svedoka, koju su uglavnom sačinjavale žene. Dve godine kasnije, Anja i ja smo poslate u grad Ilistaro na tom istom području.

Oduševljavajuća okolina

Uživale smo u lepim i mirnim predelima na našoj novoj dodeli, ali ljudi su nam bili posebno dragi. Većina je bila gostoljubiva i ljubazna. Mnogi su doduše bili veoma religiozni i patriotski nastrojeni, ponekad su nas grubo odbijali, ali drugi su pokazali da duboko poštuju Bibliju. Mnogo puta se desilo da kada izvadimo Bibliju, žene prestanu s kućnim poslovima da bi slušale a muškarci skinu šešire — koji su inače delovali kao da su im zalepljeni za glavu. Ponekad kada smo proučavali Bibliju, cela porodica, pa čak i komšije, došli bi da prisustvuju proučavanju.

Dok sam u službi propovedanja sretala iskrene i čestite osobe, rađale su se ideje za moja umetnička dela. Kada sam imala vremena, uzela bih malo gline i počela da je oblikujem. Pošto su me uvek oduševljavale ljupke i šaljive ljudske karakteristike, skoro uvek sam vajala figure ljudi. Mnoge od njih prikazuju žene dok obavljaju kućne poslove. U članku u jednom časopisu koji je govorio o figurama koje sam pravila stajalo je: „One odišu sigurnošću, toplinom i mirom, ujedno su komične i skladne... Iza ovih figura stoji iskrena ljubav prema ljudima i izvrstan umetnički talenat.“ Ipak, pazila sam da ne stavljam preterani naglasak na umetnost. Bila sam čvrsto rešena da sprovedem u delo svoju odluku da punovremeno služim Jehovi.

Godine 1973. dobila sam jednu ponudu koju nisam mogla da odbijem. Zamolili su me da izvajam veliki reljef od gline za novu recepciju u finskoj podružnici Jehovinih svedoka u Vanti. Za temu tog dela uzeti su stihovi iz Psalma 96:11-13. Bila sam veoma srećna što sam koristila svoj talenat da hvalim Jehovu!

S obzirom na to da sam se služeći kao pionir bavila umetnošću samo radi vlastitog zadovoljstva, bila sam iznenađena kada sam krajem 1970-ih bila penzionisana kao umetnik. Naravno, bila sam zahvalna zbog tog izvora prihoda, ali sam pomislila: ’Zar je ovo sve što bih postigla da sam život posvetila umetnosti? Nešto dodatnog novca da mi pruži malo više sigurnosti u poznim godinama?‘ Kako je to samo neznatno u poređenju s nagradom večnog života! (1. Timoteju 6:12).

Ponovo u gradu

Godine 1974. nastupila je velika promena u našem životu i službi. Bile smo poslate u veliki grad, Turku. Tamo su u to vreme izgrađeni mnogi novi stambeni objekti i zbog priliva stanovništva nastala je potreba za objaviteljima Kraljevstva. U početku baš nismo bile oduševljene službom u gradu. Izgledalo je da je teže svedočiti gradskom stanovništvu jer su mnogi bili ravnodušni. Ali s vremenom smo se prilagodile tom novom području i upoznale smo mnoge osobe koje su cenile biblijske istine.

Za sve te godine, Anja i ja smo imale priliku da pomognemo da više od 40 osoba preda svoj život Jehovi. Kakvu samo radost ta duhovna deca pričinjavaju našem srcu! (3. Jovanova 4). Moje zdravlje se pogoršalo nedavnih godina, ali još više osećam Jehovinu podršku, ljubav članova skupštine i pomoć i ohrabrenje koje mi pruža Anja, moja draga saradnica u pionirskoj službi (Kološanima 4:11; Psalmi 55:22). Kada smo se upoznale pre skoro 50 godina, mislim da ni ona ni ja nismo mogle da zamislimo da će naša saradnja u pionirskoj službi trajati maltene kao jedan životni vek.

Jedna poznata izreka glasi: „Život je kratak ali je umetnost večna.“ Ali ta izreka nije bila moj moto. Slažem se sa rečima apostola Pavla iz 2. Korinćanima 4:18, gde stoji: „Ono što se vidi je privremeno, a ono što se ne vidi je večno.“ Svako zadovoljstvo koje sam imala kao umetnik — „ono što se vidi“ — samo je privremeno. Sigurno se ne može uporediti sa zadovoljstvom koje mi je donelo služenje Jehovi i ne može pružiti večni život. Radosna sam što sam svoj život posvetila onome „što se ne vidi“, onome što je trajnije od umetnosti!

[Slika na 19. strani]

Dok sam radila na granitnom spomeniku

[Slika na 21. strani]

Sa Anjom (levo), 1957.

[Slika na 22. strani]

Sa Anjom (desno) danas