Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Glavna meta sovjetskog napada

Glavna meta sovjetskog napada

Glavna meta sovjetskog napada

UPRKOS ustupcima učinjenim Ruskoj pravoslavnoj crkvi da bi se dobio Drugi svetski rat, Sovjetski Savez je zadržao potpunu kontrolu nad aktivnostima crkve. Zato, kao što je primećeno u knjizi o istoriji KGB-a (Sovjetskog Komiteta državne bezbednosti) The Sword and the Shield, napisanoj 1999, „KGB je bio daleko više zainteresovan za ’subverzivne‘ aktivnosti onih hrišćana nad kojima nije imao direktnu kontrolu“. Kojim su verskim grupama oni pripadali?

Najveća je bila Ukrajinska grkokatolička crkva, koja je sada Ukrajinska katolička crkva. Ona je imala oko 4 000 000 pripadnika. Prema knjizi The Sword and the Shield, „svi osim dvojice od njenih desetoro biskupa, pored hiljada i hiljada sveštenika i vernika, umrli su zbog svoje vere u nekom od sibirskih Gulaga [radnim logorima]“. Daljnje mete KGB-a bile su neregistrovane protestantske crkve, koje su bile van direktne kontrole Države. Krajem 1950-ih, prema procenama KGB-a, te protestantske grupe ukupno su imale negde oko 100 000 članova.

KGB je smatrao da su Jehovini svedoci protestantska grupa, kojih je prema njihovim procenama 1968. godine bilo oko 20 000 u Sovjetskom Savezu. Do početka Drugog svetskog rata 1939, Svedoka je bilo malo. Zato im se poklanjala mala ili neznatna pažnja. Ali situacija se drastično promenila kada se u Sovjetskom Savezu najednom pojavilo na hiljade Svedoka. Kako je došlo do toga?

Počinje drastičan porast

U svojoj knjizi Religion in the Soviet Union, objavljenoj 1961, Valter Kolars je zapazio dva faktora koja su odgovorna za ovaj drastičan porast. Jedan faktor, primetio je, bio je taj što je „na teritorijama koje je Sovjetski Savez aneksirao 1939-40“ — u Letoniji, Litvaniji, Estoniji i Moldaviji — bilo mnogo „aktivnih grupa Jehovinih svedoka“. Osim toga, delove istočne Poljske i Čehoslovačke, u kojima je bilo preko hiljadu Jehovinih svedoka, takođe je aneksirao Sovjetski Savez, te su postali deo Ukrajine. Tako su svi ti Svedoci preko noći bili takoreći preseljeni u Sovjetski Savez.

Još nešto što je doprinelo porastu, „koliko god neverovatno zvučalo“, piše Kolars, bili su „nemački koncentracioni logori“. Nacisti su zatvorili hiljade Svedoka zbog odbijanja da podrže Hitlera i njegov osvajački rat. Kolars je objasnio da su se ruski zatvorenici u ovim logorima „divili hrabrosti i čvrstini ’Svedoka‘, te im je verovatno zbog toga njihova teologija bila privlačna“. Kao rezultat toga, mnogi mladi Rusi su se iz tih logora vratili u Sovjetski Savez s novopronađenom verom u Jehovu Boga i u njegove divne namere sa Zemljom (Psalam 37:29; Otkrivenje 21:3, 4).

Zahvaljujući tim faktorima, u Sovjetskom Savezu je brzo bilo na hiljade Svedoka. Do početka 1946. bilo ih je najmanje 1 600, a do kraja te decenije, više od 8 000. Taj porast je uneo paniku u redove KGB-a, koji je, kao što je već primećeno, bio naročito zabrinut zbog „aktivnosti onih hrišćana nad kojima nije imao direktnu kontrolu“.

Otpočinju napadi

Uprkos relativno malom broju Svedoka u Sovjetskom Savezu, njihova revna aktivnost propovedanja uskoro je došla pod napad sovjetskih vlasti. U Estoniji je napad počeo u avgustu 1948. kada je pet osoba koje su predvodile u delu uhapšeno i zatvoreno. „Uskoro je bilo očigledno da je KGB želeo da sve uhapsi“, primetio je Svedok iz Estonije Lembit Tom. Tako je bilo sa Svedocima u Sovjetskom Savezu gde god su ih pronašli.

Sovjeti su opisivali Svedoke kao najgore kriminalce i kao veliku pretnju ateističkoj sovjetskoj državi. Zato su ih svugde tražili, hapsili i zatvarali. U knjizi The Sword and the Shield piše sledeće: „To koliko su viši oficiri KGB-a bili opsednuti Jehovistima možda je najbolji primer njihovog nedostatka osećaja za krupne i sitne stvari kada su se bavili čak i najbeznačajnijim oblicima disidentstva.“

Ta opsednutost je bila i te kako očigledna u dobro isplaniranom napadu na Svedoke koji je izvršen u aprilu 1951. Pre samo dve godine, 1999, uvaženi ruski izučavalac, profesor Sergej Ivanjenko, primetio je u svojoj knjizi О людях, никогда не расстающихся с Библией da je početkom aprila 1951. „više od 5 000 porodica Jehovinih svedoka iz Ukrajine, Belorusije, Moldavije i baltičkih sovjetskih republika ’trajno preseljeno‘ u Sibir, na Daleki istok i u Kazahstan“.

Dostojni sećanja

Možete li da zamislite koliki je trud bio uložen u taj zadatak — u jednom danu sakupiti na hiljade porodica Svedoka s tako velike teritorije? Zamislite koordiniranje ljudstvom koje broji na stotine, ako ne i hiljade ljudi, koji bi najpre trebalo da identifikuju Svedoke, a zatim, pod okriljem tame, da izvrše istovremeni prepad na njihove domove. Zatim, trebalo je utovariti te ljude u zaprežna kola, teretna vozila i druga prevozna sredstva, odvesti ih do železničkih stanica i prebaciti ih u teretne vagone.

Razmislite i o patnji tih žrtava. Možete li da zamislite kako bi to izgledalo kad bi vas naterali da putujete hiljadama kilometara — tri nedelje ili čak i više — u pretrpanim, nehigijenskim teretnim vagonima koji imaju samo jednu kofu umesto toaleta? I probajte da zamislite da ste izbačeni u sibirsku pustoš, uz saznanje da se sami morate snaći da biste se izborili za egzistenciju u toj surovoj sredini.

Ovog meseca se navršava 50 godina od izgnanstva Jehovinih svedoka aprila 1951. godine. Da bi se ispričala priča o njihovoj vernosti uprkos progonstvu koje je trajalo decenijama, iskustva preživelih su sačuvana u obliku video-zapisa. Oni otkrivaju da su pokušaji da se ljudi spreče da obožavaju Boga na kraju bili osuđeni na neuspeh, baš kao što je to bilo i s hrišćanima u prvom veku.

Šta se postiglo proterivanjem

Sovjeti su uskoro shvatili da će zaustavljanje Svedoka u obožavanju Jehove biti mnogo teže nego što su mislili. Uprkos protestovanju onih koji su ih uhvatili, Svedoci su pevali hvale Jehovi dok su bili terani u izgnanstvo i na svojim vagonima su kačili natpise: „U vozu su Jehovini svedoci.“ Jedan Svedok je rekao: „Na svim stanicama duž puta sretali smo druge vozove u kojima su bili oni koji su proterani, i videli smo natpise okačene na vagonima.“ Kakvo je to ohrabrenje bilo!

I tako, umesto da budu obeshrabreni, oni koji su bili proterani odražavali su duh Isusovih apostola. Biblija kaže za njih da, nakon što su ih išibali i nakon što su im naredili da više ne propovedaju, „nisu prestajali da poučavaju i objavljuju dobru vest o Hristu“ (Dela apostolska 5:40-42). Da, kao što je Kolars rekao o izgnanstvu, „to nije bio kraj ’Svedoka‘ u Rusiji, već samo početak novog poglavlja njihove aktivnosti prozelitiziranja. Čak su nastojali da šire svoju veru i kada su se zaustavljali na stanicama na svom putu u izgnanstvo“.

Kada su Svedoci stigli na svoja razna odredišta i bili iskrcani, stekli su dobru reputaciju zato što su bili poslušni, vredni radnici. Međutim, istovremeno su, ugledajući se na Hristove apostole, praktično rekli svojim protivnicima: ’Ne možemo da ne govorimo o našem Bogu‘ (Dela apostolska 4:20). Mnogi su slušali ono čemu su Svedoci poučavali i pridružili su im se u služenju Bogu.

Posledica je bila upravo ono što je Kolars objasnio: „Kad ih je deportovala, sovjetska vlada nije mogla ništa bolje da učini za širenje njihove vere. Iz svojih izolovanih sela [u zapadnim sovjetskim republikama], ’Svedoci‘ su bili prebačeni u jedan veći svet, iako je to bio užasan svet koncentracionih i radnih logora.“

Napori u borbi protiv porasta

S vremenom su Sovjeti probali drugačije metode da bi zaustavili Jehovine svedoke. Pošto žestoko progonstvo nije donelo željene rezultate, pokrenut je jedan dobro isplaniran program lažne propagande. Probalo se s knjigama, filmovima i radio-emisijama, kao i sa ubacivanjem obučenih agenata KGB-a u skupštine.

To rašireno pogrešno predstavljanje prouzrokovalo je da mnogi gledaju na Svedoke sa strahom i nevericom, kao što je to potvrdio jedan članak u kanadskom izdanju lista Reader’s Digest od avgusta 1982. Napisao ga je Vladimir Bukovski, Rus kojem je 1976. bilo dozvoljeno da se doseli u Englesku. On je napisao: „Jedne večeri u Londonu, primetio sam natpis na jednoj zgradi na kojem je pisalo: JEHOVINI SVEDOCI... Nisam mogao dalje da čitam, toliko sam se užasnuo da se to graničilo s panikom.“

Vladimir je objasnio zašto se bespotrebno plašio: „To su oni sektaši koje vlasti u našoj zemlji koriste kao babaroge da njima plaše decu... U SSSR-u ’Svedoke‘ od krvi i mesa možete sresti samo u zatvorima i koncentracionim logorima. A ovde sam stajao pred zgradom, pred natpisom. Da li je stvarno iko mogao da uđe i popije čaj s njima?“ pitao se on. Da bi naglasio razlog za uznemirenost, Vladimir je zaključio: „’Svedoke‘ u našoj zemlji gone sa onom istom žestinom s kojom gone mafiju u njihovoj, a ista je i misterija kojom su obavijeni.“

Pa ipak, uprkos žestokom progonstvu i neistinitoj propagandi, Svedoci su istrajali i postali još brojniji. Sovjetske knjige kao što je „Истины“ Свидетелей Иеговы, čiji je tiraž na ruskom 1978. godine bio 100 000 primeraka, ukazivale su na potrebu za pokretanjem još žešće propagande protiv Svedoka. Autor V. V. Konjik, koji je opisao kako Svedoci propovedaju uprkos velikim ograničenjima, savetovao je sledeće: „Sovjetski stručnjaci za vere treba da otkriju efikasnije metode za odolevanje učenjima Jehovinih svedoka.“

Zašto glavna meta napada?

Jednostavno rečeno, Jehovini svedoci su bili glavna meta Sovjetskog napada zato što su oponašali Isusove prve sledbenike. Apostolima je u prvom veku bilo naređeno da ’ne uče u [Isusovo] ime‘. Međutim, kasnije su oni koji su ih progonili protestovali: „Evo, napuniste Jerusalim svojim učenjem.“ Apostoli nisu mogli da poreknu da su propovedali uprkos suprotnom naređenju, već su umesto toga odgovorili: „Boga kao vladara moramo slušati pre nego ljude“ (Dela apostolska 5:27-29).

Jehovini svedoci danas takođe ozbiljno shvataju to što je Isus svojim sledbenicima zapovedio ’da propovedaju narodu i da daju temeljno svedočanstvo‘ (Dela apostolska 10:42). U svojoj knjizi The Kremlin’s Human Dilemma, Moris Hindus je objasnio da je „nezadrživa revnost za jevanđeliziranjem“ kod Svedoka ono što ih je učinilo „naročito problematičnim za Moskvu i [dovelo ih] u neprestani sukob sa sovjetskom policijom“. On je dalje rekao: „Ne postoji način da ih zaustavite. Ako su ugušeni na jednom mestu, oni se pojave na drugom.“

„Koliko ja znam“, pisao je ruski istoričar Sergej Ivanjenko, „organizacija Jehovinih svedoka je bila jedina verska organizacija u SSSR-u koja je brojčano rasla uprkos zabrani i progonstvu.“ Naravno, i druge religije su nastavile da funkcionišu, uključujući i najistaknutiju od svih, Rusku pravoslavnu crkvu. Biće zanimljivo da saznate kako su i crkva i Svedoci preživeli sovjetski napad.

[Okvir na 6. strani]

’Najžešće progonjeni‘

Jedna enciklopedija iz 1964. godine navela je da su Jehovini svedoci „izuzetno aktivni u prozelitiziranju“ i da su „najžešće progonjena verska zajednica u Sovjetskom Savezu“ (A Concise Encyclopaedia of Russia).

[Okvir/Slika na 7. strani]

SAMO JEDAN OD HILJADA — Fjodor Kaljin opisuje izgnanstvo svoje porodice

Naša porodica je živela u selu Viljšanica, u zapadnoj Ukrajini. Pre svitanja 8. aprila 1951, došli su policajci sa psima, probudili nas i rekli nam da nas prema odluci vlade iz Moskve šalju u Sibir. Ali ako bismo potpisali dokument u kome stoji da više nismo Jehovini svedoci, mogli bismo ostati. Naša sedmočlana porodica, uključujući i moje roditelje, braću i sestre, bila je odlučna da ostanemo Jehovini svedoci. Tada sam imao 19 godina.

Jedan policajac je rekao: „Ponesite pasulj, kukuruz, brašno, kisele krastavce, kupus — jer, kako ćete prehraniti decu?“ Dozvolili su nam da zakoljemo nekoliko pilića i jednu svinju i da ponesemo meso sa sobom. Dovezli su dvoje zaprežnih kola, sve su stavili na njih i odveli nas u grad Hripljin. Tamo su 40 do 50 nas strpali u jedan teretni vagon, i zalupili vrata.

U vagonu je bilo nekoliko dasaka za spavanje — što nije bilo dovoljno — i jedan šporet s nešto uglja i drva. Kuvali smo na tom šporetu, u posuđu koje smo poneli. Ali nije bilo toaleta — jednostavno, koristili smo jednu kofu. Zatim smo napravili jedan otvor na podu, uglavili kofu u njega i obesili ćebad okolo radi bar neke privatnosti.

Živeli smo tako stešnjeni u tom vagonu dok smo polako prevaljivali hiljade kilometara ka nepoznatom odredištu. U početku smo bili malo skrušeni. Ali dok smo zajedno pevali pesme Kraljevstva — tako energično da smo posle jedva govorili — osećali smo radost. Komandir bi otvorio vrata i rekao nam da prestanemo, ali mi nismo prestajali dok nismo završili pesmu. Kada smo se zaustavljali na usputnim stanicama, mnogi su saznali da se Jehovini svedoci šalju u izgnanstvo. Na kraju, nakon 17 ili 18 dana u teretnom vagonu, iskrcali smo se u Sibiru blizu Bajkalskog jezera.

[Slika]

Ja stojim u zadnjem redu desno

[Okvir/Slika na 8. strani]

ARMAGEDDON — Sovjetski propagandni film

Sovjeti su napravili film pod nazivom Armageddon kako bi Jehovine svedoke doveli na loš glas. On je govorio o izmišljenoj ljubavi između jednog mladića koji je bio u sovjetskoj vojsci i jedne devojke koja je namamljena da se pridruži redovima Svedoka. Na kraju filma, sestrica te devojke gine u nesreći koju je izazvao jedan Svedok nadglednik, koji je prikazan kao alatka u rukama američke špijunske službe.

Povodom tog filma koji je potpalio osećanja publike, u ukrajinskim novinama Червоний прапор od 14. maja 1963, pisalo je sledeće: „Na ovaj način je ateistička propaganda efikasna, uverljiva i može da se koristi i u drugim selima u zemlji gde se prikazuju slični filmovi.“

[Slika na 6. strani]

Na hiljade njih je u teretnim vagonima transportovano za Sibir