ISUS je uputio poziv onima koji žele biti njegovi sljedbenici, rekavši: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odrekne sebe i uzme svoj mučenički stup i neka me stalno slijedi” (Matej 16:24). Pravi kršćani u potpunosti vjeruju da je Isus Krist Božji posebni Pomazanik i jedinorođeni Sin, Obećano Sjeme koje je svoj ljudski život žrtvovalo kao otkupninu, uskrsnulo i bilo uzvišeno do Jehovine desnice te dobilo vlast da pokori svoje neprijatelje i proslavi Jehovino ime (Matej 20:28; Luka 24:46; Ivan 3:16; Galaćanima 3:16; Filipljanima 2:9-11; Hebrejima 10:12, 13). Kršćani Bibliju smatraju nadahnutom Božjom Riječju, apsolutnom istinom, korisnom za poučavanje i ukoravanje ljudi (Ivan 17:17; 2. Timoteju 3:16; 2. Petrova 1:21).

Od pravih kršćana zahtijeva se više nego da samo kažu da vjeruju. Prijeko je potrebno vjeru dokazivati djelima (Rimljanima 10:10; Jakov 2:17, 26). Budući da su osobe koje postanu kršćani rođene kao grešnici, trebaju se pokajati, obratiti, predati svoj život Jehovi kako bi ga obožavale i služile mu, a zatim se krstiti u vodi (Matej 28:19; Djela apostolska 2:38; 3:19). Moraju ostati čiste od bluda, idolopoklonstva i uzimanja krvi (Djela apostolska 15:20, 29). One svlače staru osobnost s izljevima gnjeva, nepristojnim govorom, laganjem, krađom, pijanstvom i “tome slično” te svoj život dovode u sklad s biblijskim načelima (Galaćanima 5:19-21; 1. Korinćanima 6:9-11; Efežanima 4:17-24; Kološanima 3:5-10). “Neka nitko od vas”, napisao je Petar kršćanima, “ne trpi kao ubojica ili lopov ili zločinac ili kao onaj tko se miješa u tuđe stvari” (1. Petrova 4:15). Kršćani trebaju biti dobrohotni i uviđavni, blage ćudi i dugotrpljivi te trebaju s puno ljubavi iskazivati samosvladavanje (Galaćanima 5:22, 23; Kološanima 3:12-14). Oni se skrbe i brinu za svoju obitelj te ljube svoje bližnje kao sebe same (1. Timoteju 5:8; Galaćanima 6:10; Matej 22:36-40; Rimljanima 13:8-10). Glavno svojstvo po kojem se prepoznaje prave kršćane je neizmjerna ljubav koju imaju jedan prema drugome. “Po tome će”, rekao je Isus, “svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubav među sobom” (Ivan 13:34, 35; 15:12, 13).

Pravi kršćani oponašaju primjer koji je Isus pružio kao Veliki učitelj i Vjerni svjedok Jehove (Ivan 18:37; Otkrivenje 1:5; 3:14). “Idite (...) i načinite učenike od ljudi iz svih naroda” zapovijed je njihovog Vođe (Matej 28:19, 20). Kršćani je izvršavaju tako što ‘svjedoče javno i od kuće do kuće’, posvuda potičući ljude da bježe iz Babilona Velikog te da svoju nadu i pouzdanje polože u Božje Kraljevstvo (Djela apostolska 5:42; 20:20, 21; Otkrivenje 18:2-4). To je uistinu dobra vijest, no zbog objavljivanja te poruke kršćani doživljavaju veliko progonstvo i patnje, baš kao što je to iskusio Isus Krist. Njegovi sljedbenici nisu iznad njega; dosta je da budu kao on (Matej 10:24, 25; 16:21; 24:9; Ivan 15:20; 2. Timoteju 3:12; 1. Petrova 2:21). Ako netko “trpi kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga u tom imenu”, savjetovao je Petar (1. Petrova 4:16). Kršćani daju “caru” ono što pripada višim vlastima ovog svijeta — čast, poštovanje, poreze — no istovremeno ostaju odijeljeni od zbivanja u ovom svijetu (Matej 22:21; Ivan 17:16; Rimljanima 13:1-7) i zato ih svijet mrzi (Ivan 15:19; 18:36; 1. Petrova 4:3, 4; Jakov 4:4; 1. Ivanova 2:15-17).

 Razumljivo je zašto su ljudi s takvim visokim načelima po pitanju morala i besprijekornosti, koji usto otvoreno, s gorljivom revnošću prenose uzbudljivu poruku, brzo privukli pažnju u prvom stoljeću. Naprimjer, Pavlova misionarska putovanja bila su poput požara koji se širi prerijom i koji grad za gradom ostavlja u plamenu — Antiohiju u Pizidiji, Ikonij, Listru, Derbu i Pergu na jednom putovanju; Filipe, Solun, Bereju, Atenu i Korint na drugom — potičući ljude da zastanu, razmisle i zauzmu stav, tako da prihvate ili odbiju dobru vijest o Božjem Kraljevstvu (Djela apostolska 13:14–14:26; 16:11–18:17). Tisuće su napustile svoje krive religije, svim su srcem prihvatile kršćanstvo i revno počele propovijedati, oponašajući Krista Isusa i apostole. To ih je pak učinilo predmetom mržnje i progonstva, koje su uglavnom poticali lažni vjerski vođe i dezinformirani politički vladari. Njihov vođa Isus Krist, Knez mira, ubijen je pod optužbom da potiče pobunu; danas se kršćane koji ljube mir optužuje da “uznemiruju naš grad”, ‘izokreću nastanjenu zemlju’ i da su ljudi ‘protiv kojih se posvuda govori’ (Djela apostolska 16:20; 17:6; 28:22). U vrijeme kad je Petar napisao svoje prvo pismo (o. 62-64. n. e.) izgleda da je aktivnost kršćana bila dobro poznata u krajevima kao što su ‘Pont, Galacija, Kapadocija, Azija i Bitinija’ (1. Petrova 1:1).