Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Crkva i država u Vizantiji

Crkva i država u Vizantiji

Crkva i država u Vizantiji

OSNIVAČ hrišćanstva je bio veoma jasan kada je reč o podeljenosti koja bi trebalo da postoji između njegovih sledbenika i čovečanstva otuđenog od Boga. Isus je rekao svojim sledbenicima: „Kad biste bili deo sveta, svet bi voleo ono što je njegovo. Ali pošto niste deo sveta, nego sam vas ja izabrao iz sveta, zbog toga vas svet mrzi“ (Jovan 15:19). Pilatu, predstavniku političke vlasti u to vreme, Isus je rekao: „Moje kraljevstvo nije deo ovog sveta“ (Jovan 18:36).

Da bi ispunili svoju odgovornost da propovedaju „sve do najudaljenijeg dela zemlje“, hrišćani su morali da paze da ih ne odvrate svetovne stvari (Dela apostolska 1:8). Poput Isusa, prvi hrišćani se nisu uključivali u politiku (Jovan 6:15). Bilo je vidljivo da verni hrišćani nisu obavljali državne službe niti su zauzimali vladajuće položaje. Međutim, to se na kraju promenilo.

„Deo sveta“

Neko vreme posle smrti poslednjeg apostola, religiozne vođe su svojevoljno počele da menjaju gledišta što se tiče njihovog odnosa sa svetom. Počeli su da zamišljaju da je „kraljevstvo“ ne samo u svetu već i da je deo sveta. Biće poučno da saznamo kako su religija i politika bile usko povezane u Vizantijskom carstvu — Istočnom Rimskom carstvu, s glavnim gradom u Vizantu (današnjem Istanbulu).

U društvu u kom je religija tradicionalno igrala veliku ulogu, Vizantijska crkva, sa sedištem u Vizantu bila je prilično moćna. Crkveni istoričar Panajotis Hristu je zapazio: „Vizantijci su gledali na svoje zemaljsko carstvo kao na odraz Božjeg Kraljevstva.“ Međutim, državna vlast nije uvek delila takvo mišljenje. Zbog toga su odnosi između crkve i države povremeno bili burni. The Oxford Dictionary of Byzantium navodi: „Episkopi Konstantinopolja [to jest Vizanta] ponašali su se na raznorazne načine, uključujući i kukavičku podložnost moćnom vladaru... unosnu saradnju s prestoljem... i drsko protivljenje volji cara.“

Patrijarh Konstantinopolja, poglavar Istočne crkve, postao je veoma uticajna ličnost. On je krunisao cara, pa je za uzvrat od njega očekivao da bude odani zaštitnik pravoslavlja. Patrijarh je takođe bio veoma bogat, pošto je upravljao ogromnim bogatstvom crkve. Njegova moć je proisticala kako iz autoriteta koji je imao nad bezbrojnim monasima tako i iz uticaja na laike.

Patrijarh je često bio u mogućnosti da se suprotstavlja caru. Mogao je da zapreti ekskomunikacijom — namećući svoju volju u ime Boga — ili je pribegavao drugim metodama koje bi mogle oboriti cara.

Kako je postepeno slabila državna uprava van glavnog grada, episkopi su obično postajali najuticajniji ljudi u svojim gradovima podjednako kao i namesnici pokrajina, kojima su episkopi i pomagali da budu izabrani. Episkopi su vodili računa o sudskim slučajevima i svetovnim poslovima kad god je crkva bila uključena u to — a ponekad i kad nije. Jedan činilac koji je doprinosio tome bio je taj što je sveštenika i monaha bilo na desetine hiljada, a svi su bili podložni svojim lokalnim episkopima.

Politika i simonija

Kao što se vidi iz prethodno rečenog, služba sveštenika bila je neraskidivo povezana s politikom. Štaviše, veliki broj sveštenika i njihove neophodne religiozne aktivnosti iziskivali su ogromne sume novca. Sveštenici na najvišim položajima živeli su raskošno. Kako je crkva postajala moćnija i bogatija, nestali su siromaštvo i svetost koji su postojali kod apostola. Neki sveštenici i episkopi su kupovali svoje naimenovanje. Simonija je bila uobičajena sve do najvišeg mesta u hijerarhiji. Sveštenici koje su podržavali bogati lobiji otimali su se pred carem za položaje u crkvi.

Mito je takođe bilo jedno sredstvo kojim se uticalo na starije religiozne vođe. Kada je carica Zoe (oko 978-1050. n. e.) organizovala ubistvo svog muža Romana III i htela da se uda za svog ljubavnika i budućeg cara Mihaila IV, brzo je pozvala patrijarha Aleksija u palatu. On je tada čuo za Romanovu smrt i to da se od njega očekuje da kao patrijarh obavi ceremoniju venčanja. To što je crkva te večeri slavila Veliki petak nije olakšalo situaciju Aleksiju. Međutim, on je prihvatio velikodušne poklone koje mu je ponudila carica i udovoljio je njenom zahtevu.

Podložnost caru

Povremeno tokom istorije Vizantijskog carstva, car je koristio pravo naimenovanja, koje je zapravo i imao, kada je trebalo postaviti patrijarha Konstantinopolja. Tokom tih perioda niko nije mogao da postane patrijarh protiv volje cara niti da ostane dugo na tom položaju.

Car Andrija II (1260-1332) je smatrao neophodnim da devet puta promeni patrijarha. U većini takvih slučajeva cilj je bio da se na stolicu patrijarha postavi kandidat koji je najpovodljiviji. Prema knjizi The Byzantines, jedan patrijarh je čak napismeno obećao caru da će „učiniti šta god on zahteva, bez obzira koliko je nezakonito i da neće činiti ništa što se njemu ne bi sviđalo“. Carevi su dvaput pokušali da nametnu svoju volju crkvi time što su za patrijarha proglasili nekog princa iz kraljevske porodice. Car Roman I je na mesto patrijarha postavio svog sina Teofila, koji je imao tek 16 godina.

Ukoliko patrijarh ne bi udovoljio vladaru, vladar ga je mogao primorati da napusti položaj ili je mogao narediti sinodu da ga svrgne s položaja. Knjiga Byzantium zapaža: „Sve češće su u toku vizantijske istorije više vlasti pa čak i direktan uticaj cara igrali odlučujuću ulogu u izabiranju episkopa.“

Pored patrijarha i car je takođe predsedavao crkvenim saborima. On je vodio debate, formulisao članove zakona o veri i raspravljao s episkopima kao i s jereticima, u čijem slučaju je davao konačnu potvrdu — smrt na lomači. Car je takođe potvrđivao i sprovodio propise koje je usvojio crkveni sabor. Optuživao je one koji su mu se protivili ne samo za uvredu veličanstva nego i za to da su neprijatelji vere i Boga. „U crkvi se ništa nije smelo uraditi što bi bilo suprotno volji i naredbama cara“, rekao je jedan patrijarh iz šestog veka. Episkopi u sudu — uglađeni, povodljivi ljudi, pogodni za odmerene poteze povlađivanja i veštog pregovaranja — obično su se bunili toliko malo koliko i njihovi pretpostavljeni.

Primera radi, kada je patrijarh Ignacije (oko 799-878. n. e.) odbio da pričesti prvog ministra Bardasa, ovaj je krenuo u protivnapad. Upleo je Ignacija u neku navodnu zaveru i izdaju. Patrijarh je bio uhapšen i izgnan. Taj ministar je uredio da na mesto tog patrijarha bude izabran Fotije, laik koji je za šest dana dospeo na sve crkvene položaje, i na kraju i na položaj patrijarha. Da li je Fotije bio osposobljen za taj crkveni položaj? Opisan je kao čovek „prevelikih ambicija, izuzetne oholosti i nenadmašnih političkih veština“.

Dogma u službi politike

Iza pravoslavlja i jeresi često su se skrivale politički suprotne strane, a na cara su više uticali politički činioci nego želja za uvođenjem novih doktrina. Uopšteno govoreći, car je zadržavao pravo da diktira dogmu i da zahteva da crkva bude pokorna njegovoj volji.

Na primer, car Heraklije (575-641. n. e.) naporno je pokušavao da ublaži raskol u vezi s prirodom Hrista, što je pretilo da podeli njegovo iscrpljeno i slabo carstvo. Nastojeći da nađe kompromisno rešenje, uveo je novu doktrinu nazvanu monotelitizam. a Zatim je, da bi zasigurao da će južna pokrajina biti odana njegovom carstvu, izabrao novog patrijarha Aleksandrije, Kira iz Fesa, koji je priznao doktrinu koju je car podržavao. Car nije postavio Kira samo za patrijarha nego i za upravitelja Egipta, koji je imao vlast nad lokalnim vladarima. Kir je uspeo, koristeći se blažim progonstvom, da pridobije saglasnost većeg dela egipatske crkve.

Gorke posledice

Kako bi ovi događaji mogli odražavati reči i duh Isusove molitve u kojoj je rekao da njegovi sledbenici neće biti „deo sveta“? (Jovan 17:14-16).

Tobožnje hrišćanske vođe u vreme Vizantije i kasnije skupo su platile za svoju umešanost u političke i vojne stvari sveta. Šta ti govori ovaj kratki istorijski pregled? Da li su vođe vizantijske crkve stekle naklonost Boga i Isusa Hrista? (Jakov 4:4).

Takve ambiciozne religiozne vođe i njihovi politički ljubavnici nisu podupirali pravo hrišćanstvo. Taj bezbožni spoj religije i politike pogrešno prikazuje pravu religiju koju je naučavao Isus. Učimo iz istorije i ne budimo „deo sveta“.

[Fusnota]

a Monotelitizam govori da Hrist, iako je i božanske i ljudske prirode, ima jednu volju.

[Okvir/Slika na 10. strani]

KAO BOG KOJI HODA NEBESIMA“

Događaji povezani s patrijarhom Mihailom Serjaleriasom (oko 1000-1059. n. e.) jesu tipičan primer uloge koju je poglavar crkve mogao imati u državnim poslovima i ambicija koje su u to bile uključene. Nakon što je dospeo do položaja patrijarha, Serjalerias je stremio ka još višem položaju. Opisan je kao arogantan, drzak i nepopustljiv — „u svom držanju je izgledao kao bog koji hoda nebesima“.

U želji da se istakne, Serjalerias je 1054. godine podsticao na raskol s papom u Rimu i primorao cara da prihvati tu podelu. Zadovoljan tom pobedom, Serjalerias je uredio da se na presto postavi Mihailo VI i pomogao mu je da učvrsti svoju vlast. Godinu dana kasnije, Serjalerias je prinudio tog cara da se povuče s vlasti i postavio je na presto Isaka Komnena (oko 1005-1061. n. e.).

Sukobi između patrijaršije i carevine su se zaoštrili. Serjalerias — uveren u podršku javnosti — pretio je, zahtevao i pribegavao nasilju. Jedan istoričar iz tog vremena je zapazio: „On je nagovestio pad cara uobičajenim, prostačkim jezikom, rekavši: ’Uzvisio sam te, imbecilu jedan; ali ću te i oboriti.‘“ Međutim, Isak Komnen je njega uhapsio, pritvorio i prognao ga na Imvros (današnji Imroz).

Takvi primeri pokazuju koliko je mnogo problema mogao da izazove patrijarh Konstantinopolja i koliko je smelo mogao da se opire caru. Car je često morao da se bori s takvim ljudima koji su bili politički vešti, sposobni da se suprotstavljaju i caru i vojsci.

[Mapa/Slika na 9. strani]

(Za kompletan tekst, vidi publikaciju)

Vizantijsko carstvo na vrhuncu svoje moći

Ravena

Rim

MAKEDONIJA

Konstantinopolj

Crno more

Nikeja

Efes

Antiohija

Jerusalim

Aleksandrija

Sredozemno more

[Izvor]

Karta: Mountain High Maps® Copyright © 1997 Digital Wisdom, Inc.

[Slike na stranama 10, 11]

Komnen

Roman III (levo)

Mihailo IV

Carica Zoe

Roman I (levo)

[Izvori]

Komnen, Roman III i Mihailo IV: Courtesy Classical Numismatic Group, Inc.; Carica Zoe: Hagia Sophia; Roman I: Photo courtesy Harlan J. Berk, Ltd.

[Slika na 12. strani]

Fotije

[Slika na 12. strani]

Heraklije i sin

[Izvori]

Heraklije i sin: Photo courtesy Harlan J. Berk, Ltd.; svi umetnički detalji, strane 8-12: From the book L’Art Byzantin III Ravenne Et Pompose