Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Oslobođen okova mržnje

Oslobođen okova mržnje

Oslobođen okova mržnje

ISPRIČAO HOSE GOMEZ

RODIO sam se 8. septembra 1964. u Ronjaku, malom gradu na jugu Francuske. Moji roditelji i njihovi roditelji su poreklom andaluzijski Romi, rođeni u Alžiru i Maroku u severnoj Africi. Kao što je to uobičajeno za romsku kulturu, naša familija je bila velika.

Moj otac je bio nasilan čovek i neka od najranijih sećanja su scene kada bije moju majku. S vremenom je majka odlučila da se razvede od njega — što je retkost među Romima. Povela je mog brata, sestru i mene sa sobom u Belgiju, gde smo mirno živeli narednih osam godina.

Međutim, situacija se promenila. Poželeli smo da vidimo svog oca, pa nas je majka odvela u Francusku i pomirila se s njim. Ponovni život sa ocem je za mene bio izazov. U Belgiji smo svuda išli s majkom. Ali u porodici sa očeve strane, trebalo je da se muškarci druže s muškarcima. Njihov mačo stav je bio da muškarcima pripadaju sva prava, a ženama svi poslovi. Na primer, kada sam jednog dana hteo da pomognem tetki u pospremanju nakon večere, stric me je optužio da sam homoseksualac. Pranje sudova u njegovoj porodici je bio isključivo ženski posao. Ovo neuravnoteženo razmišljanje je na kraju uticalo i na mene.

Ubrzo je moja majka opet postala žrtva očeve nasilne naravi. Kada smo nekoliko puta moj brat i ja pokušali da intervenišemo, morali smo da iskočimo kroz prozor da ne bismo i mi dobili batine. Ni moja sestra nije bila pošteđena. Zbog svega toga, van kuće sam bio što sam više mogao. U svojoj 15. godini, nisam imao nikakav cilj u životu.

S vremenom sam postao poznat po svojoj nasilnoj naravi. Uživao sam u maltretiranju drugih. Ponekad bih namerno provocirao druge mladiće, ali se samo nekoliko njih usudilo da mi se suprotstavi — posebno zato što sam često bio naoružan nožem ili lancem. Uskoro sam počeo da kradem automobile i da ih prodajem. Ponekad bih samo zapalio automobile i uživao da gledam kako vatrogasci gase vatru. Kasnije sam počeo da pljačkam radnje i skladišta. Više puta sam bio uhapšen. I svaki put sam se molio Bogu da mi pomogne!

Da, verovao sam u Boga. Dok smo bili u Belgiji, išao sam u jednu religioznu školu. Zato sam znao da je ono što radim loše. Ipak, moja vera u Boga nije nimalo uticala na moje ponašanje. Mislio sam da je dovoljno samo da zamolim Boga za oproštaj i moji gresi će biti oprošteni.

Zbog krađe sam 1984. bio osuđen na 11 meseci zatvora. Poslat sam u zatvor Bomet u Marselju. Tamo sam se istetovirao. Jedna tetovaža je glasila „mržnja i osveta“. Ne samo što se nisam popravio u zatvoru već sam tamo produbio mržnju prema vlastima i celom društvu. Po izlasku iz zatvora, u kojem sam bio samo tri meseca, imao sam u sebi više mržnje nego ikada ranije. A onda je jedna tragedija snažno uticala na mene.

Osveta je postala moj cilj

Moja porodica je bila u svađi s jednom drugom romskom porodicom. Stričevi i ja smo odlučili da se suočimo s njima kako bismo rešili problem. Obe porodice su bile naoružane. U svađi koja je usledila, moj stric Pjer i jedan rođak bili su ubijeni. Bio sam toliko van sebe da sam s pištoljem u ruci stajao nasred ulice i vrištao od besa. Jedan od stričeva je konačno uspeo da mi otme pištolj.

Bio sam skrhan zbog gubitka strica Pjera, kog sam voleo kao oca. Oplakivao sam ga prema romskom običaju. Danima se nisam brijao niti sam jeo meso. Nisam gledao televiziju niti sam slušao muziku. Zakleo sam se da ću osvetiti smrt svog strica, ali su me rođaci sprečili da se dokopam pištolja.

Avgusta 1984. sam regrutovan za vojnu službu. U svojoj 20. godini, priključio sam se mirovnim snagama UN u Libanu. Prihvatio sam rizik da ubijem ili da budem ubijen. U to vreme sam pušio velike količine hašiša. Osim osećaja blagostanja, droga mi je pružala osećaj da mi se ništa ne može desiti.

U Libanu se lako moglo nabaviti oružje, pa sam odlučio da ga pošaljem u Francusku kako bih ostvario plan da osvetim strica. Od lokalnih stanovnika sam kupio dva pištolja i municiju. Pištolje sam rasklopio, sakrio ih u dva radio-aparata i poslao kući.

Samo dve sedmice pre završetka vojne službe, tri druga i ja smo napustili kasarnu bez dozvole. Po povratku u kasarnu, bili smo uhapšeni. U zatvoru sam se razbesneo i napao jednog stražara. Za mene je bilo nepojmljivo da me omalovažava jedan pejo — belac. Sutradan sam se opet potukao, ovog puta s jednim oficirom. Ostatak vojne službe sam proveo u zatvoru Montluk u Lionu.

Pronašao sam slobodu — u zatvoru

Kada sam stigao u zatvor Montluk, jedan prijatan mladić me je srdačno dočekao. Saznao sam da je Jehovin svedok i da su on i drugi pripadnici njegove religije u zatvoru samo zato što nisu hteli da uzmu oružje. To me je zbunjivalo. Želeo sam da saznam više.

Utvrdio sam da Jehovini svedoci istinski vole Boga, i njihova visoka moralna merila su ostavila utisak na mene. Ipak, imao sam još mnogo pitanja. Naročito sam želeo da saznam da li mrtvi mogu da pričaju sa živima preko snova — u šta mnogi Romi veruju. Svedok po imenu Žan Pol se ponudio da proučava Bibliju sa mnom uz pomoć knjige Ti možeš zauvek da živiš u raju na Zemlji. a

Knjigu sam progutao za jednu noć i bio sam dirnut onim što sam pročitao. Ovde, u zatvoru, pronašao sam pravu slobodu! Kada sam konačno pušten iz zatvora, kući sam se vratio vozom s torbom punom biblijskih publikacija.

Da bih uspostavio kontakt sa Svedocima tamo gde sam živeo, otišao sam do Dvorane Kraljevstva u Martigu. Nastavio sam da proučavam Bibliju, sada uz pomoć mladog punovremenog sluge po imenu Erik. Za nekoliko dana sam prestao da pušim i da se viđam s bivšim pajtašima. Bio sam odlučan da se ponašam u skladu s rečima iz Poslovica 27:11, gde stoji: „Budi, sine, mudar, srce mi obraduj, pa ću lako odgovoriti onom koji me ruži.“ Jehova je postao moj Otac pun ljubavi kojem sam želeo da ugodim.

Izazov menjanja

Nije mi bilo lako da hrišćanska načela sprovedem u delo. Na primer, ponovo sam počeo da koristim drogu i to je trajalo nekoliko sedmica. Ali najveći izazov mi je bio da se odreknem želje za osvetom. Bez Erikovog znanja, uvek sam nosio pištolj i još uvek aktivno smišljao kako da se osvetim onima koji su mi ubili strica. Provodio sam čitave noći u potrazi za njima.

Kada sam rekao Eriku za ovo, on mi je jasno ukazao da ne mogu uspostaviti dobar odnos s Bogom dokle god nosim oružje i tražim osvetu. Morao sam da izaberem. Ozbiljno sam razmišljao o savetu apostola Pavla u Rimljanima 12:19: „Ne osvećujte se, voljeni, nego dajte mesta gnevu.“ To, kao i usrdna molitva, pomoglo mi je da kontrolišem svoja osećanja (Psalam 55:23). Na kraju sam se otarasio oružja. Nakon godinu dana studiranja Biblije, 26. decembra 1986, simbolizovao sam svoje predanje Jehovi Bogu krštenjem u vodi.

Reakcije moje porodice

Promene koje sam napravio u svom ponašanju podstakle su moje roditelje da proučavaju Bibliju. Ponovo su se venčali, i majka se krstila u julu 1989. S vremenom su se još neki članovi moje porodice odazvali na biblijsku poruku i postali Jehovini svedoci.

Avgusta 1988. sam odlučio da postanem punovremeni sluga. Onda sam se zaljubio u jednu mladu sestru iz moje skupštine po imenu Katja. Venčali smo se 10. juna 1989. Naša prva godina braka nije bila laka, jer sam još uvek morao da menjam svoj stav prema ženama. Bilo mi je teško da primenim reči iz 1. Petrove 3:7, koje podstiču muževe da svojim ženama dodeljuju čast. Uvek iznova sam morao da se molim za snagu da savladam ponos i promenim način razmišljanja. Stanje se postepeno poboljšavalo.

Smrt moga strica mi još uvek izaziva jaku bol, i ponekad ne mogu da zaustavim suze kada razmišljam o njemu. Borim se sa snažnim osećanjima koja izazivaju uspomene na njegovo ubistvo. Godinama, čak i nakon mog krštenja, plašio sam se mogućeg susreta s članovima porodice s kojom smo bili u krvnoj zavadi. Šta bih uradio kada bi me napali? Kako bih reagovao? Da li bi prevladala moja stara ličnost?

Jednom sam držao govor u obližnjoj skupštini. Tamo sam video Pepu, rođaku čoveka koji je ubio mog strica. Moram priznati da je moja hrišćanska ličnost bila krajnje ispitana kada sam je video. Ali, potisnuo sam svoja osećanja. Kasnije, na dan Pepinog krštenja, zagrlio sam je i čestitao joj na odluci da služi Jehovi. Uprkos svemu što se desilo, prihvatio sam je kao svoju duhovnu sestru.

Svaki dan zahvaljujem Jehovi što mi je pomogao da se oslobodim okova mržnje. Gde bih sada bio bez Jehovinog milosrđa? Zahvaljujući njemu, sada imam srećan porodični život. Takođe imam i nadu u budućnost — nadu u novi svet bez mržnje i nasilja. Da, potpuno sam uveren da će se ispuniti Božje obećanje: „Svaki će kod svoje loze sedeti i pod svojom smokvom, i niko ih buniti neće; jer su usta Jehove nad vojskama progovorila“ (Mihej 4:4).

[Fusnota]

a Objavili Jehovini svedoci.

[Slika na 19. strani]

S pripadnicima mirovnih snaga UN u Libanu, 1985.

[Slika na 20. strani]

S Katjom i našim sinovima, Timeom i Pjerom