Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Olivetan — „skromni, neznatni prevodilac“ francuske Biblije

Olivetan — „skromni, neznatni prevodilac“ francuske Biblije

Olivetan — „skromni, neznatni prevodilac“ francuske Biblije

Bilo je to 13. septembra 1540. Policija je pretraživala kuću Kolena Pelana. U jednoj tajnoj prostoriji pronađeni su neki sumnjivi tekstovi, a među njima i jedna velika knjiga. Na drugoj stranici stajale su reči: „P. Rober Olivetanus, skromni, neznatni prevodilac.“ Bila je to valdenška Biblija! Kolen Pelan je uhapšen, osuđen za jeres i živ spaljen.

U TO vreme je u Francuskoj, kao i u drugim zemljama Evrope, Katolička crkva proganjala reformiste kako bi iskorenila njihova „podmukla“ učenja. Jedan vatreni reformista, Gijom Farel, bio je odlučan da na francuskom govornom području proširi ideje Martina Lutera, vođe protestantske reformacije. Farel, koji je rodom bio iz jugoistočne francuske pokrajine Dofin, znao je da ključnu ulogu u borbi ideja ima štampana reč. Da bi izvršio svoju misiju, bila mu je potrebna dovoljna količina pamfleta i drugog štampanog materijala, kao i Biblijâ. Međutim, ko će finansirati jedan takav poduhvat? Zašto to ne bi bili valdenzi, nezavisna verska grupa posvećena propovedanju biblijske poruke?

Sabor u Šanforanu

Sredinom septembra 1532, valdenške barbe (pastori) održali su sabor, to jest skup u Šanforanu, seocetu blizu Torina u Italiji. Već nekoliko godina, valdenzi i vođe reformacije razmenjivali su ideje. Zato je Farel zajedno s još nekima pozvan na ovaj sabor. Valdenzi su želeli da znaju da li se njihova učenja slažu sa onima koje su propovedali Luter i njegove pristalice. a

Farelova rečitost je u Šanforanu došla do izražaja. Kada su mu valdenške barbe pokazale svoje stare, rukom pisane Biblije na njihovom dijalektu, on ih je uverio da treba da finansiraju štampanje Biblije na francuskom. Za razliku od Lefevr d’Etaplovog izdanja iz 1523, koje se zasnivalo na latinskom prevodu, trebalo je da ovo novo izdanje bude prevedeno sa hebrejskog i grčkog. Ali ko je bio dorastao jednom takvom zadatku?

Farel je poznavao pravog čoveka za to. U pitanju je bio Pjer Rober, poznat kao Olivetan, b mladi učitelj iz Pikardije, oblasti na severu Francuske. Bio je blizak rođak Žana Kalvina i jedan od prvih reformista, a ujedno i pouzdana osoba. Takođe je nekoliko godina boravio u Strazburu, posvetivši se izučavanju jezika na kojima je pisana Biblija.

Poput Farela i mnogih drugih, Olivetan se sklonio u Švajcarsku. Prijatelji su ga molili da prihvati zadatak prevođenja. Premda je nekoliko puta odbio, na kraju je ipak pristao da prevede Bibliju „sa hebrejskog i grčkog jezika na francuski“. U isto vreme, od 800 zlatnih kruna koliko je bilo potrebno za štampanje valdenzi su priložili 500 — čitavo bogatstvo!

Vrana i slavuj

Početkom 1534, Olivetan je otišao u Alpe kako bi u miru započeo svoj posao okružen „nemim učiteljima“, svojim knjigama. Na njegovoj biblioteci pozavideo bi mu svaki savremeni izučavalac. U njoj su se nalazili sirijski, grčki i latinski prevodi Biblije, rabinski spisi, haldejske gramatike i mnoge druge knjige. Što je najvažnije, imao je tadašnje venecijansko izdanje hebrejskog teksta Biblije.

Olivetan je svoj prevod takozvanog Novog zaveta temeljio na francuskom prevodu Lefevr d’Etapla, premda se u mnogim prilikama osvrtao na grčki tekst priložen uz prevod holandskog književnika Erazma. Iz Olivetanovog izbora reči vidi se snažna želja da se oslobodi katoličkog uticaja. Na primer, koristio je izraz „nadglednik“ umesto „biskup“, „tajna“ umesto „misterija“ i „skupština“ umesto „crkva“.

Bio je rešen da takozvani Stari zavet prevede sa izvornog hebrejskog reč za reč. U šali je rekao da je prevoditi sa hebrejskog na francuski isto kao „učiti milozvučnog slavuja da peva pesmu promukle vrane“!

Olivetan je u hebrejskom tekstu više hiljada puta naišao na Božje ime u obliku tetragrama. On ga je prevodio rečju „Večni“, izrazom koji je kasnije postao uobičajen u francuskim protestantskim Biblijama. Međutim, na nekoliko mesta odlučio je da stavi ime „Jehova“, kao na primer u Izlasku 6:3.

Gotovo neverovatno, prevodilac je 12. februara 1535, nakon svega godinu dana, objavio da je njegov rad završen! Pošto je priznao da je „već dugo nosio ovaj teret [prevođenja] sasvim sam“, očigledno je da je godina 1534/1535. u stvari bila vrhunac dugotrajnog, mukotrpnog rada. „Uradio sam najbolje što sam umeo“, skromno je rekao prevodilac. Preostalo je još samo štampanje prve francuske Biblije većim delom prevedene sa izvornih jezika.

U Piroovoj štampariji

Na scenu sada stupa štampar Pjer de Vengl, poznat kao Piro Pikar, Farelov prijatelj i reformista. Nakon što ga je Katolička crkva prognala iz Liona, nastanio se u Nešatelu u Švajcarskoj 1533. S novcem koji su obezbedili valdenzi, počeo je naveliko da štampa zabranjeno štivo. Na primer, u njegovoj radionici su se štampali plakati kojima se osuđivala misa, a neke od njih je video čak i francuski katolički kralj Fransoa I.

De Vengl je sada ponovo pokrenuo štamparske prese — ovog puta radi štampanja Biblije! Da bi se proces ubrzao, tim od četiri ili pet radnika radio je na obe prese, slažući slova i štampajući tabake. Konačno, „godine 1535, četvrtog dana meseca juna“ De Vengl se potpisao kao štampar Olivetanove Biblije. Prevodilac je u predgovoru naveo da svoje delo posvećuje onim nesrećnim vernicima koji su „slomljeni i opterećeni... ispraznim tradicijama“.

Konačni proizvod je ispunio sva očekivanja. Prelep i jednostavan francuski tekst, obogaćen čitkim, elegantnim gotskim pismom, bio je izliven u dve kolone i podeljen na poglavlja i odlomke. Beleške na marginama svedoče o stručnosti prevodioca. Ovo delo takođe krase uvodni komentari, dodaci, tabele i stihovi. Na samom kraju, jedna kratka rima u akrostihu otkriva sledeće: „Valdenzi, što jevanđelje objavljuju, ovo blago svom narodu daruju.“

Remek-delo... i neuspeh

Nekada prezren Olivetanov rad danas je opštepriznat kao istinsko remek-delo učenosti. Štaviše, njegov prevod je tri stotine godina služio kao osnova za protestantske prevode Biblije.

Iako je odštampano oko hiljadu primeraka Olivetanove Biblije, one se nisu dobro prodavale budući da nije postojala efikasna mreža distribuisanja. Takođe, francuski jezik je u to vreme doživljavao nagle promene. Pored toga, ogromna knjiga teška pet kilograma nije baš bila idealan format za putujuće propovednike niti za one koji su je čitali u tajnosti.

Premda je jedna Biblija stigla do kuće Kolena Pelana u Francuskoj, što je pomenuto na početku, Olivetanov prevod je zapravo na tržištu doživeo neuspeh. Godine 1670, skoro vek i po kasnije, jedan primerak je još uvek bio u prodaji u jednoj ženevskoj knjižari.

„Bezimeni bez porekla“

Nakon završene misije Olivetanu se gubi svaki trag. Pod lažnim imenima revidirao je svoj Novi zavet i delove Starog zaveta. Takođe se posvetio svojoj drugoj velikoj ljubavi — poučavanju. Ovaj predani učitelj je preradio svoju knjigu namenjenu mladima, Pouka za decu, koja isključivo na temelju Svetog pisma iznosi moralne pouke i uvod u čitanje francuskog jezika. Među pseudonimima koje je koristio bio je i Belisem de Belimakom, što znači „bezimeni bez porekla“.

Olivetan je preminuo 1538. sa nešto više od trideset godina, verovatno u Rimu. Danas malo ko zna da je taj mladi učeni čovek iz Pikardije odigrao ključnu ulogu u tome da francuska Biblija dospe u ruke mnogih ljudi. Njegovo ime se vrlo retko pojavljuje u leksikonima. To verovatno ne bi smetalo „skromnom, neznatnom prevodiocu“, Luiju Roberu, poznatom kao Olivetan!

[Fusnote]

a Više informacija o tome kako su se valdenzi stopili s reformistima može se naći u Stražarskoj kuli od 15. marta 2002, strane 20-23.

b Rođen je kao Lui Rober, ali je kasnije počeo da se predstavlja kao Pjer. Nadimak Olivetan, izveden iz francuske reči za maslinu, verovatno je dobio zbog toga što je koristio velike količine maslinovog ulja za osvetljenje tokom dugih sati rada.

[Izvor slike na 18. strani]

Archives de la Ville de Neuchâtel, Suisse /Photo: Stefano Iori

[Izvori slika na 19. strani]

Slika levo: Alain Leprince - La Piscine-musée, Roubaix / Courtesy of the former Bouchard Museum, Paris

U sredini i desno: Société de l’Histoire du Protestantisme Français, Paris

[Izvor slike na 20. strani]

Société de l’Histoire du Protestantisme Français, Paris