Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Velika glad u Irskoj — ep o smrti i iseljenju

Velika glad u Irskoj — ep o smrti i iseljenju

Velika glad u Irskoj — ep o smrti i iseljenju

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ IRSKE

U SENCI Kro Patrika, a „svete“ planine Irske, nalazi se jedan vrlo neobičan brod. On izgleda poput malog jedrenjaka iz 19. veka, s pramcem okrenutim prema zapadu ka Atlantskom okeanu. Ali ovaj brod neće nikada zaploviti. On stoji nepomično na betonskom podnožju. Među njegovim jarbolima nalaze se upadljivi prikazi ljudskih skeleta.

Ovaj brod je jedna velika metalna skulptura koja je zvanično otkrivena 1997. kao spomenik podignut u znak jedne od najvećih tragedija u istoriji Irske — Velike gladi. Skeleti i brod su simboli smrti i masovnog iseljenja koji su označili tragično razdoblje 1845-1850.

Naravno, Irska nije jedina zemlja u kojoj je vladala glad. Mnoge zemlje su propatile na sličan način. Ipak, Velika glad u Irskoj je na mnogo načina bila posebno tragična. Irska je 1845. godine imala oko 8 miliona stanovnika. Vrlo je verovatno da je do 1850. od gladi umrlo milion i po ljudi! Još milion njih se iselilo u potrazi za boljim životom, i to uglavnom u Britaniju ili u Sjedinjene Države. Da li se radilo o velikoj gladi? Sasvim sigurno.

Šta je prouzrokovalo tako veliku glad? Kakva je pomoć pružena žrtvama? Šta mi možemo naučiti iz ove nesreće? Da bismo razumeli odgovore na ova pitanja, hajde da nakratko vidimo kako je izgledao život u Irskoj pre ove gladi.

Pre Velike gladi

Do početka 19. veka, Britanija je proširila svoju vlast nad velikim delom planete. Taj deo je obuhvatao i Irsku. Veliki deo Irske posedovali su engleski zemljoposednici, a mnogi od njih koji su živeli u Engleskoj uzimali su veliki zakup od svojih najamnika u Irskoj, slabo ih plaćajući za njihov rad.

Hiljade malih farmera najamnika živelo je u krajnjoj bedi. Zbog toga što nisu bili u mogućnosti da kupe meso ili raznu drugu hranu, ljudi su uzgajali krompir, najjeftiniju, najjednostavniju i najhranljiviju vrstu useva koja se u tim okolnostima mogla uzgajati.

Značaj krompira

Krompir je donesen u Irsku oko 1590. godine. Odlično je uspevao jer je vlažna i umerena klima Irske bila povoljna za njegov rast i krompir se mogao uzgajati na manje plodnom zemljištu. Koristio se u ishrani ljudi i životinja. Do sredine 19. veka, skoro trećina ukupne obradive površine korišćena je za uzgoj krompira. Skoro dve trećine roda krompira bilo je namenjeno za ljudsku ishranu. Prosečan Irac jeo je krompir svaki dan — i skoro ništa drugo!

S obzirom da je tako mnogo ljudi u ishrani potpuno zavisilo od krompira, lako je moglo doći do katastrofe. Šta bi se dogodilo ako bi usev propao?

Prvi usev koji propada

U prošlosti je usev krompira povremeno propadao. Kratkoročne mere za pružanje pomoći bile su uspešne i, kada je sledeće godine usev dobro rodio, oskudica se ne bi osetila. Stoga, kada je 1845. usev krompira propao, vlasti su smatrale da nema razloga za zabrinutost.

Ali ovog puta situacija je bila mnogo ozbiljnija. Sada se zna da je 1845. usev propao zbog gljivičnog oboljenja, phytophthora infestans — poznatog kao medljika. Ova gljivica, koja se prenosi vazduhom, brzo se proširila s jednog polja krompira na drugo. Zaraženi krompir je doslovno istrulio u zemlji, dok je za onaj u skladištima rečeno da se „raspadao“. Pošto je bila posejana samo jedna vrsta krompira, ceo nacionalni usev je bio pogođen bolešću. I pošto se deo roda od te godine koristio kao seme za narednu godinu, tako je ova gljivica imala poguban uticaj i na buduće useve.

Drugi usev koji propada

Seme lošeg kvaliteta koje se moglo spasiti, posejano je naredne 1846. godine, ali medljika je uništila i taj rod. Budući da je rod propao, mnogi radnici koji su radili na farmama ostali su bez posla. Zemljoposednici jednostavno nisu mogli da ih plaćaju.

Da bi pomogla, vlada je organizovala različite poslove, unajmljujući mnoge od ovih siromašnih ljudi — uglavnom za izgradnju puteva — te su tako mogli da izdržavaju svoje porodice.

Neki su mogli da dobiju posao jedino u sirotištima. Ove institucije su zapošljavale siromašne ljude. Za obavljeni rad, radnici su dobijali hranu i smeštaj. Rad je bio težak. Hrana je često bila pokvarena, a smeštaj je bio vrlo primitivan. Neki od radnika nisu preživeli.

Ove mere su ipak donele izvesno olakšanje. Ali, na pomolu je bilo nešto gore. Zima 1846-1847. bila je izuzetno hladna i bio je obustavljen veliki deo posla koji se obavljao napolju. Razna vladina zastupništva besplatno su delila hranu. Međutim, nakon dve godine novac koji je vlada izdvajala za poslove u svrhu pomoći bio je skoro potrošen i sva pomoć koju je pružala nije bila dovoljna za sve veći broj fizički oslabelih ljudi. Zatim je Irsku pogodio još jedan razorni udarac.

Zemljoposednici koji su živeli u Engleskoj, od kojih su mnogi imali velike dugove, i dalje su zahtevali da im se plaća zakup. Mnogi od najamnika nisu bili u mogućnosti da plate i, kao posledica, hiljade ih je bilo isterano s njihove zemlje. Neki najamnici su jednostavno napustili zemljoradnju i otišli u grad nadajući se boljem životu. Ali bez hrane, novca i smeštaja, kuda su dalje mogli da odu? Iseljenje je postalo jedino rešenje za sve veći broj ljudi.

Masovno iseljenje

Iseljenje nije bila neka novina. Još od početka 18. veka, postojao je relativno mali ali neprestan odliv irskog stanovništva u Britaniju i Ameriku. Nakon zime 1845, iseljenici su masovno pristizali! Do 1850, Irci su sačinjavali 26 procenata stanovnika u Njujorku — u njemu je bilo više Iraca nego u glavnom gradu Irske, Dablinu.

Tokom šest godina gladi, pet hiljada brodova je prelazilo opasan put od 5 000 kilometara preko Atlantskog okeana. Mnogi od ovih brodova bili su stari. Neki su ranije služili za prevoz robova. Vanredne okolnosti su bile jedini razlog zbog kog su se i dalje koristili za plovidbu. Skoro da nikakva poboljšanja nisu učinjena u klaustrofobičnom prostoru koji je bio namenjen putnicima. Sanitarije nisu postojale i putnici su bili primorani da preživljavaju na najoskudnijim obrocima.

Razbolelo se na hiljade putnika, koji su već bili iznureni glađu. Mnogi su umrli u toku putovanja. Brodovi koji su 1847. plovili za Kanadu bili su nazvani mrtvački sanduci. Od oko 100 000 iseljenika koje su prevozili, preko 16 000 je umrlo na moru ili ubrzo nakon iskrcavanja. Pisma iseljenika koja su dobijali prijatelji i rođaci u Irskoj, opisivala su ove po život opasne uslove — ali iseljenici su i dalje u veoma velikom broju napuštali Irsku.

Nekoliko zemljoposednika pomoglo je svojim bivšim najamnicima. Na primer, jedan od njih unajmio je tri broda i priložio je deo novca za put za hiljadu svojih najamnika. Ipak, većina iseljenika morala je da se dobro pomuči kako bi se snašla za put. Često su samo jedno ili dvoje iz velike porodice mogli sebi priuštiti putovanje. Zamisli tu veliku tugu dok se na dokovima hiljade članova porodica rastaje — verovatno zauvek.

Bolest i treći usev koji propada

Nakon dva uzastopna propala useva krompira i masovnog iseljavanja, desetkovana populacija morala je da se suoči s još jednim razornim udarcem. Bolešću! Tifus, dizenterija i skorbut odneli su još života. Sigurno su mnogi od preživelih mislili da stvari ne mogu biti gore nego što jesu, ali grdno su se prevarili.

Ohrabreni dobrim rodom iz 1847, farmeri su 1848. utrostručili površinu za sejanje krompira. Onda je došlo do katastrofe! To leto je bilo vrlo kišovito. Medljika se ponovo pojavila. Usev je propao treći put za četiri godine. Vladina zastupništva i dobrotvorne organizacije došle su do krajnjih granica svojih mogućnosti. Čak i tada, najgore još nije prošlo. Godine 1849. epidemija kolere odnela je još 36 000 života.

Posledice

Konačno, ova epidemija predstavljala je prekretnicu. Sledeći rod krompira bio je dobar. Situacija se polako popravljala. Vlada je donela nove zakone koji su poništili sve dugove koji su bili posledica gladi. Broj stanovnika je opet počeo da raste. Iako je medljika pogodila neke od useva u narednim godinama, nikada se nije ponovilo bilo šta slično tragičnom gubitku preko četvrtine irske populacije tokom ovih tragičnih godina gladi.

Danas, po čitavoj Irskoj, srušeni kameni zidovi i ruševine kuća stoje kao sumoran podsetnik na to teško vreme koje je odgovorno za raširenu irsku dijasporu. Samo u Sjedinjenim Državama, preko 40 miliona stanovnika tvrdi da ima irsko poreklo. Predsednik SAD, Dž. F. Kenedi, kao i Henri Ford, tvorac automobila „ford“, direktni su potomci iseljenika koji su iz Irske došli na brodovima gladi.

Naravno, glavni činilac u ovoj tužnoj priči o smrti i iseljenju bilo je uzastopno propadanje useva. Drugi važan činilac je bio taj koji je drevni biblijski pisac opisao rečima: „Čovek nad čovekom vlada, da ga nesrećnim učini“ (Propovednik 8:9). Na našu radost, sigurni smo u Božju Reč, Bibliju, koja kaže da će Stvoritelj zemlje i svega što ona daje uspostaviti novi svet u kome će postojati rajski uslovi, što će doneti trajni mir i napredak svima (2. Petrova 3:13). Takođe, drevni psalmista je predskazao: „Biće pšenice u zemlji izobilja, do navrh gora!“ (Psalam 72:16).

[Fusnota]

a Vidi Kulu stražaru od 15. aprila 1995, strane 26-28.

[Slika na 14. strani]

Spomenik podignut u znak Velike gladi

[Slika na 15. strani]

Potraga za krompirima, kako je prikazano u „Ilustrovanim londonskim novinama“ od 22. decembra 1849.

[Slika na 16. strani]

Deljenje odeće siromašnim porodicama

[Izvor]

i strana 15: Iz lista Ilustrovane londonske novine od 22. decembra 1849.

[Slika na stranama 16, 17]

„Brod sa iseljenicima“ (Painting by Charles J. Staniland, c. 1880)

[Izvor]

Bradford Art Galleries and Museums, West Yorkshire, UK/Bridgeman Art Library

[Slika na 17. strani]

Ruševine kuća su sumoran podsetnik na teško vreme koje je nastupilo u godinama gladi

[Izvor slike na 14. strani]

Gornja slika: Courtesy of the “Views of the Famine” Web site at http://vassun.vassar.edu/˜sttaylor/FAMINE