Na stražarnici u bezvodnom i krševitom kraju u kojem se malošto događalo filistejskim je vojnicima nešto privuklo pažnju: Dva čovjeka stajala su u klancu. Vojnici su prepoznali da pred njima stoje Izraelci. Već i sam pogled na njih nagnao ih je na podsmijeh jer im nisu bili baš nikakva prijetnja. Filistejci su Izraelce već dugo vremena praktički držali u šaci. U cijelom Izraelu nije bilo kovača, pa su Izraelci morali dolaziti k njima kad su htjeli naoštriti bilo koju alatku. Stoga nije čudo što je izraelska vojska bila slabo naoružana. Osim toga, pred Filistejcima su bila samo dva Izraelca. Sve i da su ti ljudi bili prekaljeni ratnici naoružani do zuba, ništa im nisu mogli učiniti. Zato su im Filistejci podrugljivo doviknuli: “Popnite se k nama da vam nešto kažemo!” (1. Samuelova 13:19-23; 14:11, 12).

 Dvojica Izraelaca nisu imala namjeru razgovarati s Filistejcima. Spremala su im iznenađenje. Potrčali su klancem, prešli ga i počeli se penjati. Uspon je bio tako strm da su morali puzati na rukama i nogama, no nisu dali da ih to smete, već su odlučno išli preko stijena ravno prema stražarnici (1. Samuelova 14:13). Kad su se približili, Filistejci su konačno mogli vidjeti da je čovjek koji je išao prvi bio naoružan. Njegov štitonoša slijedio ga je u stopu. Otkud tom čovjeku ideja da sa štitonošom krene u bitku protiv cijele vojske? Je li bio lud?

 Taj čovjek — Jonatan — bio je sve samo ne lud. U njegovom neobičnom pohodu vodila ga je vjera. Njegova priča vrlo je živa u mislima pravih kršćana, koji iz nje još i danas izvlače važne pouke. Istina, mi ne vodimo doslovan rat, ali od Jonatana možemo puno naučiti o hrabrosti, odanosti i nesebičnosti — osobinama koje su nam potrebne da bismo izgradili nesalomljivu vjeru (Izaija 2:4; Matej 26:51, 52).

 Da bismo razumjeli zašto je Jonatan uopće krenuo na filistejsku stražu, trebamo reći riječ-dvije o njemu. On je bio najstariji sin prvog izraelskog kralja, Šaula. Kad je Šaul postao kralj, Jonatan je već bio odrastao, možda je imao čak i više od 20 godina. Po svemu sudeći, bio je jako blizak sa svojim ocem i uživao je njegovo veliko povjerenje. Kad je Šaul zasjeo na prijestolje, svi su znali da je visok, stasit i hrabar ratnik. Što je još važnije, krasile su ga divne osobine — bio je ponizan i imao je snažnu vjeru. Jonatan je to dobro znao i bilo mu je posve jasno zašto je Jehova izabrao njegovog oca za kralja. Čak je i prorok Samuel rekao da u svemu narodu nitko nije kao Šaul (1. Samuelova 9:1, 2, 21; 10:20-24; 20:2).

 Jonatanu je sigurno bila čast boriti se protiv neprijatelja Jehovinog naroda pod zapovjedništvom svog oca. Ti ratovi nisu bili nalik današnjim sukobima u kojima se ljudi bore za svoju naciju. U davnoj prošlosti Jehova je izabrao Izraelce kao svoj narod i zato su oni bili na stalnom udaru okolnih naroda koji su obožavali krive bogove. Filistejci, koji su se okaljali štovanjem boga Dagona, često su tlačili Jehovin izabrani narod te su ga čak pokušali zbrisati s lica zemlje.

 Bitke koje je Jonatan vodio njemu nisu bile puko ratovanje. Sudjelovanjem u njima on je pokazao da je odan Jehovi Bogu. Jehova nije bio ravnodušan na Jonatanovu vjernu službu, već je blagoslovio sve što je činio. Ubrzo nakon što je Šaul postao kralj, svog je sina postavio nad tisuću vojnika. S Jonatanom na čelu krenuli su u bitku protiv Filistejaca u Gebi. Iako su bili slabo naoružani, uz Jehovinu pomoć izvojevali su veličanstvenu pobjedu. No njihovi neprijatelji nisu im htjeli ostati dužni — skupili su ogromnu vojsku i time utjerali strah u kosti mnogim Šaulovim ratnicima. Neki od njih pobjegli su i sakrili se, a neki su čak prešli na protivničku stranu. Za razliku od njih Jonatan nije ni na tren pomislio da odustane (1. Samuelova 13:2-7; 14:21).

 Kao što je opisano u uvodu, odlučio je ušuljati se među neprijatelje. Da stvar bude čudnija, odlučio je povesti samo svog štitonošu. Dok su se približavali filistejskoj straži u Mikmašu, Jonatan je štitonoši iznio svoj plan. Bio je vrlo jednostavan. Prići će im i otvoreno stati pred njih. Ako ih Filistejci izazovu i potaknu na napad, to će biti Jehovin znak da imaju njegovu podršku. Štitonoša se spremno složio s planom, vjerojatno ohrabren Jonatanovom snažnom izjavom: “Jehovu ništa ne može spriječiti da spasi, bilo s mnogo ili s malo ljudi” (1. Samuelova 14:6-10). Što je time mislio?

 Jonatan je očito dobro poznavao Jehovu Boga. Znao je da je on u prošlosti pomagao svom narodu da pobijedi puno brojnije neprijatelje. Nekad je pobjedu izvojevao rukom samo jednog čovjeka (Suci 3:31; 4:1-23; 16:23-30). Zato je Jonatanu bilo jasno da se Božji sluge ne trebaju zamarati brojnošću, snagom ili naoružanjem. Najvažnije je bilo imaju li vjeru. Jonatan je vjerovao Jehovi i dopustio je da on odluči hoće li on i njegov štitonoša napasti Filistejce. Jonatan je izabrao znak po kojem je mogao znati je li Jehova uz njega u toj neravnopravnoj bici. Kad se uvjerio da jest, neustrašivo je krenuo u napad.

 Razmislimo malo o Jonatanovoj vjeri. Prvo, on je prema svom Bogu, Jehovi, osjećao duboko strahopoštovanje. Znao je da Svemogući Bog ne ovisi o ljudskoj snazi. On se ne mora oslanjati na čovjeka da ostvari svoje namjere, ali od srca blagoslivlja one koji mu vjerno služe (2. Ljetopisa 16:9). Drugo, Jonatan je želio saznati je li Jehova uz njega prije nego što je napao Filistejce. Mi danas ne tražimo da nam Bog na neki natprirodan način potvrdi da je zadovoljan našim planovima. Budući da imamo njegovu cjelokupnu Riječ, imamo sve što je potrebno da shvatimo što je njegova volja (2. Timoteju 3:16, 17). Tragamo li neumorno za savjetima u Bibliji prije nego donesemo važne odluke? Tako ćemo pokazati da nam je do Božje volje stalo više nego do naše — baš kao što je bilo i Jonatanu.

 Vratimo se na našu priču. Jonatan i njegov štitonoša hitro su se uspinjali strminom koja je vodila do Filistejaca. Kad su Filistejci shvatili da im prijeti napad, poslali su ljude na dvojicu napadača. U toj bici nisu bili samo brojniji nego su imali i bolji položaj. Sve je ukazivalo na to da će borba biti kratka i da će dvojica Izraelaca izvući deblji kraj. No pred Jonatanom vojnici su padali jedan za drugim, a njegov ih je štitonoša ubijao za njim. Za kratko vrijeme pobili su dvadesetak neprijatelja. No Jehova je učinio još nešto. U izvještaju piše: “Tada je strah zavladao u taboru u polju i među svim stražarima. Četa pljačkaša drhtala je od straha, a usto se i zemlja zatresla. To je bio strah od Boga” (1. Samuelova 14:15).

 Šaul i njegovi ljudi iz daljine su mogli promatrati kaos i paniku koja se širila među Filistejcima, koji su se čak okrenuli jedan protiv drugog (1. Samuelova 14:16, 20). Izraelce je to ohrabrilo, te su krenuli u napad, a oružje su možda uzeli neprijateljima koji su izgubili život. Jehova je tog dana izvojevao veliku pobjedu za svoj narod. A on se otada nije promijenio niti malo. Ako mu odlučimo vjerovati, kao što su to učinili Jonatan i njegov štitonoša, nikad nećemo požaliti zbog te odluke (Malahija 3:6; Rimljanima 10:11).

 Ipak, Šaulu ta pobjeda očito nije značila isto što i Jonatanu. On je nakon nje napravio velike pogreške. Nije poslušao Jehovinog proroka Samuela, nego je umjesto njega prinio žrtvu, premda nije bio levit. Kad je Samuel došao, rekao je Šaulu da zbog te neposlušnosti njegovo kraljevstvo neće potrajati. Tada je Šaul poslao ljude u rat, a prije toga ih je obavezao nerazumnom zakletvom, rekavši: “Proklet bio čovjek koji bi jeo štogod prije večeri, dok se ne osvetim neprijateljima svojim!” (1. Samuelova 13:10-14; 14:24).

 Šaulove riječi daju nam naslutiti koliko se taj nekad ponizan i duhovan čovjek promijenio. Jesu li ga izjeli ambicija i egoizam? Na koncu, Jehova svojim hrabrim ratnicima koji se nisu štedjeli u bitkama nikad ne bi postavio tako nerazumno ograničenje. A što reći za Šaulove riječi “dok se ne osvetim neprijateljima svojim”? Je li Šaul mislio da se rat vodi zbog njega? Je li zaboravio da je najvažnija Jehovina pravda, a ne njegova želja za osvetom, slavom ili pobjedom?

 Jonatan nije čuo očevu nerazumnu zakletvu. Iscrpljen od teške bitke, umočio je vrh štapa u saće meda i malo pojeo. Istog trena vratila mu se snaga. Tada mu je netko od naroda rekao za očevu zakletvu. Jonatan je odvratio: “Moj je otac nanio nevolju zemlji. Pogledajte kako su mi oči zasjale jer sam okusio ovo malo meda! Što bi tek bilo da je narod danas jeo od plijena koji je uzeo od neprijatelja svojih! A ovako pokolj Filistejaca nije velik” (1. Samuelova 14:25-30). Bio je u pravu. Jonatan je bio dobar sin, odan svom ocu, ali nije bio slijep. Nije se bez razmišljanja slagao sa svim što je njegov otac rekao ili učinio i tim uravnoteženim stavom stekao je poštovanje drugih.

 Šaul je ubrzo saznao da je Jonatan prekršio njegovu zabranu, ali još uvijek nije htio priznati da je ona bila besmislena. Naprotiv, rekao je da njegov sin treba umrijeti. Kad je Jonatan to čuo, nije se upustio u raspravu niti je molio za milost. Njegova reakcija bila je vrlo upečatljiva. Nesebično je rekao: “Evo me, spreman sam umrijeti!” No Izraelci su se zauzeli za njega i rekli: “Zar da umre Jonatan, koji je donio ovu veliku pobjedu Izraelu? Nipošto! Tako živ bio Jehova, nijedna vlas s glave njegove neće pasti na zemlju, jer je s Bogom danas izvršio ovo djelo!” Što je uslijedilo nakon toga? Šaul je konačno popustio. Izvještaj kaže: “Tako je narod izbavio Jonatana te nije poginuo” (1. Samuelova 14:43-45).

 Zbog svoje hrabrosti, predanosti i nesebičnosti Jonatan je bio na dobrom glasu. Kad se našao u opasnosti, ugled koji je uživao kod drugih spasio mu je glavu. Dobro je da razmišljamo kakvo ime, odnosno ugled, gradimo iz dana u dan. Biblija nam otkriva da je dobro ime jako dragocjeno (Propovjednik 7:1). Ako nam je, kao i Jonatanu, stalo do toga da steknemo dobro ime pred Jehovom, to će nam biti od neprocjenjive vrijednosti.

 Unatoč mnogim grijesima svog oca Jonatan se godinama odano borio uz njega. Možemo samo zamisliti koliko je bio očajan kad je vidio da je postao neposlušan i bahat. Šaul je tonuo sve dublje i dublje, a Jonatan nije mogao učiniti ništa da to spriječi.

 Problemi su izašli na vidjelo kad je Jehova naredio Šaulu neka povede rat protiv Amalečana, naroda koji je bio toliko zao da je Jehova još u Mojsijevo vrijeme prorekao da će ga potpuno uništiti (2. Mojsijeva 17:14). U bici protiv Amalečana Šaul je trebao pogubiti sve — od stoke pa do kralja Agaga. Bitku je dobio, a Jonatan se, kao i toliko puta dotad, nedvojbeno hrabro borio uz svog oca. Međutim, Šaul je potom pokazao besramnu neposlušnost jer je poštedio Agaga i najbolju stoku. Prorok Samuel Šaulu je prenio Jehovinu konačnu presudu: “Budući da si odbacio riječ Jehovinu, i on je odbacio tebe da ne budeš više kralj” (1. Samuelova 15:2, 3, 9, 10, 23).

 Nedugo nakon toga Jehova je Šaulu uzeo svoj sveti duh. Bez Jehovinog pozitivnog utjecaja Šaul je pokazao svoje pravo lice — bio je hirovit, bjesnio bez razloga i osjećao iracionalan strah. Izgubio je duševni mir i počela ga je mučiti zlovolja (1. Samuelova 16:14; 18:10-12). Jonatanu je sigurno bilo strašno vidjeti u što se pretvorio njegov otac, kojega je ranije krasila plemenitost. Ipak, on nikad nije prestao odano služiti Jehovi. Podupirao je svog oca najbolje što je znao i umio, čak je u nekim prilikama bio prilično iskren i otvoren s njim, ali vidjelo se da mu je najvažniji njegov Bog i nebeski Otac, Jehova, koji se nikad ne mijenja (1. Samuelova 19:4, 5).

 Jeste li ikad imali priliku promatrati kako se netko koga volite, možda neki bliski član obitelji, drastično mijenja nagore? To može biti izuzetno bolno. Jonatanov primjer podsjeća nas na riječi koje je psalmist kasnije napisao: “Ako me otac i majka ostave, Jehova će me prihvatiti” (Psalam 27:10). Jehova je vjeran. Nitko od nas ne može ni zamisliti boljeg oca. On će biti uz nas i kad nas nesavršeni ljudi razočaraju ili iznevjere.

 Jonatan je sigurno čuo da Jehova njegovom ocu Šaulu namjerava oduzeti kraljevstvo. Kako je reagirao kad je to saznao? Da li se ikad bavio mišlju kakav bi kralj on mogao biti? Da li se nadao da će ispraviti neku od grešaka svog oca te tako pružiti bolji primjer kao odan i poslušan kralj? Mi ne znamo o čemu je Jonatan razmišljao. Znamo samo da se ništa od toga nikad nije dogodilo. Je li to značilo da je Jehova napustio tog čovjeka koji mu je vjerno služio? Ne, baš naprotiv, u cijeloj Bibliji Jehova je istaknuo Jonatana kao jednog od najboljih primjera odanog prijateljstva. O tom prijateljstvu govorit će jedan od narednih članaka.