Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Zašto neki naučnici veruju u Boga

Zašto neki naučnici veruju u Boga

Zašto neki naučnici veruju u Boga

NAUKA dolazi do novih saznanja o svemiru i životu kojim vrvi naša planeta. Pa ipak, i naučnici i laici još uvek se suočavaju sa osnovnim pitanjima kao što su: Kako je nastao svemir? Šta je postojalo pre njega? Zašto se stiče utisak da je svemir oblikovan na jedan poseban način, tako da omogućava postojanje života? Kako se pojavio život na zemlji?

Nauka još uvek ne može da odgovori na ta pitanja. Neki ljudi smatraju da nikada neće ni moći. To je mnoge podstaklo da preispitaju svoja gledišta i uverenja. Razmotrimo tri misterije koje neke naučnike navode na razmišljanje o postojanju Stvoritelja.

Precizno podešavanje u svemiru — slučajnost?

Jedno od glavnih pitanja povezano je s preciznim podešavanjem u kosmosu. Zašto se svemir odlikuje nepromenljivim fizičkim zakonima i prirodnim konstantama koje su precizno i idealno podešene tako da omogućuju postojanje planete kao što je naša i sav život na njoj?

Šta podrazumevamo pod preciznim podešavanjem? Primera radi, spomenimo preciznu podešenost četiri fundamentalne fizičke sile: elektromagnetizma, gravitacije, jake nuklearne sile i slabe nuklearne sile. a Te sile utiču na svaki objekat u svemiru. Tako su precizno podešene i međusobno usklađene da bi čak i mala promena učinila svemir nepodesnim za život.

Za mnoge umne ljude, puka koincidencija jednostavno nije zadovoljavajuće objašnjenje. Džon Polkinghorn, fizičar koji je radio na Univerzitetu u Kembridžu, zaključio je: „Kada shvatite da prirodni zakoni moraju biti neverovatno precizno podešeni da bi omogućili postojanje svemira koji vidimo, tada počnete da razmišljate o tome da svemir nije nastao slučajno, već da iza svega toga mora postojati neka namera.“

Australijski fizičar Pol Dejvis izneo je sličan argument. On je rekao: „Nema sumnje da se mnogi naučnici... s prezirom odnose prema zamisli da bi mogao postojati Bog, ili čak neki bezlični stvaralački princip.“ Dodao je: „Lično ne delim njihov prezir... Ne mogu verovati da je naše postojanje u svemiru samo igra sudbine... uzgredan događaj u velikoj kosmičkoj drami.“

Još jedan izazov — složenost živih bića

Drugi problem s kojim se suočavaju današnji naučnici odnosi se na izuzetnu složenost sveta koji nas okružuje. Zdrav razum nam kaže da što je neki događaj složeniji, to je manja verovatnoća da se može dogoditi slučajno. Osmotrimo jedan primer.

Za formiranje DNK, gradivnog elementa života, neophodno je da se ogroman broj hemijskih reakcija odigra po tačno određenom redosledu. Pre tri decenije, dr Frank Solsberi s Državnog univerziteta u Juti, SAD, izračunao je verovatnoću spontanog nastanka osnovnog molekula DNK koji je neophodan za pojavu života. Dobijena verovatnoća bila je toliko mala da se taj događaj smatra matematički nemogućim. b

Složenost je naročito očigledna kod živih organizama koji imaju složene delove tela koji bi bili beskorisni bez drugih složenih delova tela. Osmotrimo primer razmnožavanja.

Prema evolucionim teorijama, kako su živa bića postajala sve složenija, neprestano su se razmnožavala. Međutim, u određenoj fazi, ženke velikog broja vrsta morale su da razviju reproduktivne ćelije koje zahtevaju oplodnju pomoću komplementarnih reproduktivnih ćelija mužjaka. Da bi potomstvo imalo odgovarajući broj hromozoma, reproduktivne ćelije svakog roditelja moraju proći kroz jedan zadivljujući proces koji se naziva mejoza, tokom kog se broj hromozoma u ćelijama svakog roditelja smanjuje za polovinu. Zahvaljujući tom procesu, potomstvo ne može da ima previše hromozoma.

Naravno, isti taj proces morao bi se odigrati i kod drugih vrsta. Kako je onda „prva ženka“ svake vrste stekla sposobnost razmnožavanja s potpuno razvijenim „prvim mužjakom“? Kako su oboje odjednom mogli steći sposobnost da prepolove broj hromozoma u svojim reproduktivnim ćelijama na način koji je neophodan kako bi se stvorilo zdravo potomstvo s pojedinim karakteristikama oba roditelja? S druge strane, ukoliko su se te reproduktivne odlike razvijale postepeno, kako su ženke i mužjaci svake vrste mogli preživeti, budući da te neophodne odlike još uvek nisu bile potpuno formirane?

Verovatnoća da se ta međusobna reproduktivna zavisnost razvila slučajno, čak i kada se radi o jednoj jedinoj vrsti, toliko je mala da se ne može izračunati. Mogućnost da se to odigralo kod velikog broja vrsta isključuje racionalno objašnjenje. Može li se takva složenost objasniti evolucionom teorijom? Kako bi slučajan, nasumičan i besciljan niz događaja mogao voditi do tako zamršenih, međusobno povezanih sistema? Živa bića poseduju obilje karakteristika koje pružaju dokaz o predviđanju i planiranju, što ukazuje na jednog inteligentnog Projektanta.

Mnogi naučnici su došli do istog zaključka. Primera radi, matematičar Vilijam Demski, napisao je da „inteligentno planiranje“ koje je očigledno u „vidljivim odlikama sveta prirode... može odgovarajuće da se objasni jedino ako se te odlike pripišu inteligentnom uzročniku“. Molekularni biohemičar Majkl Bihi sažima dokaze na sledeći način: „Neko može verovati u darvinizam i biti dobar katolik. Međutim, biohemija je dovela do toga da je vrlo teško prihvatiti darvinizam i biti ozbiljan naučnik.“

Nepotpuni fosilni zapisi

Treća misterija koja zbunjuje neke naučnike povezana je s fosilnim zapisima. Ukoliko je evolucija trajala eonima, očekivali bismo da među glavnim vrstama živih bića pronađemo ogroman broj prelaznih organizama, to jest karika. Međutim, bezbrojni fosili koji su pronađeni od Darvinovog vremena razočarali su u tom pogledu. Karike koje nedostaju opravdavaju svoj naziv — njih jednostavno nema!

Zato je više naučnika zaključilo da su dokazi koji idu u prilog evoluciji suviše neuverljivi i kontradiktorni da bi se pomoću njih mogao potvrditi razvoj životnih oblika. Aerokosmički inženjer Luter Saderland napisao je u svojoj knjizi Darwin’s Enigma sledeće: „Naučni dokazi pokazuju da kad god se na Zemlji pojavila bilo koja od zasebnih vrsta živih bića, od jednoćelijske protozoe do čoveka, ona je bila potpuna, a njeni organi i građa kompletni i sasvim funkcionalni. Neizbežan zaključak koji proizlazi iz ove činjenice jeste da je, pre pojave života na Zemlji, postojala neka vrsta inteligencije.“

S druge strane, fosilni zapisi se potpuno poklapaju sa opštim redosledom pojave živih bića koji je naveden u biblijskoj knjizi Postanja. Donald Čitik, koji je doktorirao fizičku hemiju na Državnom univerzitetu u Oregonu, kaže: „Kada pobliže pogledamo fosilne zapise dolazimo do zaključka da su se životinje razmnožavale po svojim vrstama, kako se i navodi u Postanju. One nisu prelazile iz jedne vrste u drugu. Kako u Darvinovo vreme tako i danas, dokazi se poklapaju sa izveštajem o direktnom stvaranju koji nalazimo u knjizi Postanja. Životinje i biljke se i dalje razmnožavaju po svojim vrstama. Zapravo, nesklad između paleontologije (proučavanja fosila) i darvinizma tako je velik da neki naučnici počinju da veruju da prelazni oblici nikada neće biti pronađeni.“

Suočavanje s dokazima

Ono što je do sada rečeno predstavlja samo vrh ledenog brega sačinjenog od pitanja bez odgovora koja zbunjuju one koji odbacuju dokaze o postojanju Stvoritelja. Neki naučnici uviđaju da poricanju Božjeg postojanja put nisu utrli čvrsti dokazi i logično razmišljanje, već optimistične pretpostavke i nagađanja.

Zato je astronom Alan Sandejdž, nakon životnog veka plodnog naučnoistraživačkog rada, rekao: „Upravo me je bavljenje naukom dovelo do zaključka da je svet mnogo komplikovaniji nego što to nauka može objasniti. Misteriju postojanja mogu da razumem jedino delovanjem natprirodnog uzroka.“

[Fusnote]

a Za više detalja, vidite 2. poglavlje knjige Postoji li Stvoritelj kojem je stalo do tebe?, koju su izdali Jehovini svedoci.

b On je pretpostavio da je tokom perioda od četiri milijarde godina taj molekul, putem prirodnih hemijskih reakcija, mogao nastati na 100 000 000 000 000 000 000 (10⁠20) ’gostoljubivih‘ planeta. Kolika je verovatnoća za nastanak jednog jedinog molekula DNK? Prema njegovom proračunu, ona iznosi jedan prema 10⁠415!

[Okvir na 6. strani]

Pitanja koja zbunjuju naučnike

◼ Zašto kod četiri fundamentalne fizičke sile postoji zapanjujuć stepen preciznog podešavanja, što omogućava postojanje svemira i života?

◼ Kako se može objasniti izuzetna složenost živih organizama, koju često nije moguće pojednostaviti?

◼ Zašto je fosilni zapis nepotpun, i gde su dokazi o postojanju prelaznih oblika, to jest karika, između glavnih vrsta živih bića?

[Okvir na 8. strani]

Čista slučajnost?

Kada je na naslovnoj strani časopisa National Geographic nedavno objavljena lepa slika na kojoj je prikazana veza puna ljubavi koja postoji između majke i bebe, jedan čitalac je tom časopisu napisao sledeće: „Slika majke s detetom na naslovnoj strani predstavlja remek-delo. Ne razumem kako iko može i pomisliti da je ta slatka beba nastala slepim slučajem, s obzirom na to da se ona za samo devet meseci na jedan čaroban način razvila iz jajašca veličine glave čiode.“

Mnogi bi se složili s tim. Dr Džerald Šroder, naučni pisac i bivši profesor nuklearne fizike, verovatnoću da je puki slučaj uzrok nastanka svemira i života upoređuje s verovatnoćom dobijanja premije na lutriji tri puta uzastopno: „Pre nego što biste podigli treću premiju, bili biste na putu u zatvor zbog nameštanja rezultata. Verovatnoća dobijanja tri premije uzastopno, pa čak i tokom čitavog života, toliko je mala da se može zanemariti.“

[Slike na 7. strani]

Život ne bi bio moguć da ove četiri sile nisu precizno podešene i usklađene

Slaba nuklearna sila omogućava postojano sagorevanje na Suncu

Gravitacija omogućava da se objekti zadrže na zemlji

Jaka nuklearna sila vezuje čestice koje se nalaze u jezgru atoma

Elektromagnetizam je sila koja izaziva munju

[Slike na 7. strani]

Kako bi slepe sile mogle stvoriti nešto tako složeno kao što je jedna jedina ćelija sa DNK, a da ne govorimo o čoveku?

[Slike na 8. strani]

Fosilni zapisi ne pružaju dokaz da se život razvio