Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Moj život kao umetnice

Moj život kao umetnice

Moj život kao umetnice

ISPRIČALA ŠIZUKO KAVABATA

„Jehovini svedoci, divan narod koji po celom svetu propoveda dobru vest“ bio je naziv jedne od mojih slika na izložbi u Versaju (Francuska) 1999. godine.

MANJE od nedelju dana pre izložbe, Jehovini svedoci u Francuskoj su po celoj zemlji distribuisali 12 miliona traktata koji su skrenuli pažnju na vladino nepravedno postupanje s njima. Za moju sliku koja hvali Svedoke dodeljena mi je specijalna nagrada. Kasnije je osoba koja mi ju je dodelila rekla: „Vi ste hrabri, ali i ja sam hrabar. Zato vam i dodeljujem specijalnu nagradu.“

Mnogi umetnici pokušavaju da prenesu osećanja i emocije na svoje slike. To i ja pokušavam da uradim. Slikam ono što osećam i moje slike su vedre jer odražavaju moju radost i sreću. Tokom detinjstva sam otkrila radost koja nastaje kada se kombinuju kreativnost i slikanje.

Zašto sam počela da slikam

Rodila sam se 1920. u imućnoj porodici u Morioki (Japan). Moja starija sestra i ja smo imale privatne učitelje koji su nas poučavali japanskom plesu, aranžiranju cveća, ceremoniji služenja čaja, sviranju na kotou (japanskoj citri), klaviru, pevanju i tako dalje. Sve sam to mrzela. Kad bi učitelji došli, često bih pobegla i sakrila se. Sluge su morale da me traže i da me dovuku natrag.

Gadila mi se uštogljenost tih časova. Ljudi koje nikada ranije nisam videla odlučivali su kako treba da plešem, aranžiram cveće i poslužujem čaj. Osećala sam se sputano, kao da nije bilo načina da sama razmišljam i postavljam ciljeve. Međutim, kada sam slikala, niko nije gledao preko mog ramena. Niko mi nije govorio šta da radim. Tu je bila sloboda za kojom sam čeznula.

Pošto za umetnost nisam imala učitelja, mogla sam da budem kreativna i slobodna i niko me nije kritikovao. Postepeno sam postajala hrabrija. Sa otprilike 12 godina sam počela da slikam po svilenim kravatama mog oca. Ubrzo posle toga, u školi smo pravili odeću. Učiteljica je bila šokirana kada je videla da sam odsekla polovinu prednjeg dela haljine i zamenila ga belim materijalom. Međutim, kao i moj otac, ni ona nije ništa rekla.

Snovi i realnost

Još u osnovnoj školi sam rekla da ću biti umetnica kad porastem. Moj cilj se nije promenio i želela sam da studiram umetnost, ali mi roditelji nisu dozvolili. Rekli su da bi se u Japanu diploma iz umetnosti smatrala neprihvatljivom za jednu buduću nevestu. Zato sam počela da se učim kućnim veštinama.

Volela sam stranu poeziju i strane knjige, i mnogo toga sam pročitala. Međutim, ta literatura je u to vreme bila kritikovana kao neprijateljska. Čak je i posedovanje takve literature bilo opasno. U školi me je nastavnik francuskog pet godina poučavao tom jeziku, ali okolnosti u Japanu su se promenile tako da je čak i interesovanje za strane jezike bilo sumnjivo. Sloboda govora nam je bila uskraćena.

Godine 1943, dok je Drugi svetski rat besneo, bila sam polaskana kada sam čula da je jedan muškarac, nakon što je pogledao 40 fotografija mladih žena za udaju, mene izabrao za potencijalnu suprugu. Kasnije sam saznala da su njegova majka i njena prijateljica bile u našem komšiluku da bi me krišom posmatrale. Nakon toga je njihova porodica poslala mojoj porodici zvaničnu bračnu ponudu i bila sam nagovorena da je prihvatim. S tim muškarcem sam se pre našeg venčanja srela samo jednom.

Posle našeg venčanja, zbog jakih vazdušnih napada životi su nam stalno visili o koncu i naša kuća je na kraju izgorela sa ostatkom grada. Preživeli su potražili zaklon u planinama, ali čak i tamo smo mogli da čujemo sirene i da vidimo avione. Bilo je strašno. Svi su patili. Sledećih deset godina posle rata bilo je takođe jako teško.

Pored naše troje dece, s nama su živeli moja svekrva i šestoro braće i sestara mog muža. Iako smo upošljavali sluge, svi smo morali da radimo na poljima da bismo imali šta da jedemo. Tokom tog vremena bila sam veoma tužna i zaboravila sam da se smejem. Ali plašila sam se da ću ako svoja osećanja izrazim rečima izazvati nerazumevanje. Međutim, s vremenom sam shvatila da svoja osećanja mogu da izrazim kroz svoju umetnost.

Priznata kao umetnica

Čak i osoba s darom za umetnost mora uložiti strašno veliki trud da bi postigla vredne rezultate. Kupovala sam knjige o umetnosti i učila sam od brojnih vodećih japanskih umetnika. Nijedan od njih nije preporučio da promenim stil koji sam razvila još kao dete.

Likovni kritičari su počeli da zapažaju moj rad, ali ja sam slikala iz ličnog zadovoljstva, a ne da bih slike pokazivala drugima. Međutim, s vremenom sam počela da se pitam šta ljudi misle o mojim slikama. Tako sam 1955. u tokijskoj Ginzi održala svoju prvu izložbu. Nosila je naslov „Nema borba, nemi govor, moj dnevnik“ i u vidu slika odražavala je svakodnevni život. Izložba je bila uspešna.

Susret sa Svedocima

Godine 1958. naša porodica se preselila u Tokio zato što smo muž i ja želeli da naša deca idu u dobre škole i da dobiju najbolje moguće obrazovanje. Moj život se okretao oko slikarstva. Postao mi je običaj da slikam po pet sati dnevno. Noću bih izlazila s mojim prijateljima umetnicima, a moj muž je izlazio s drugima. Nismo znali kako da odgajamo decu.

Moj muž je zbog posla puno vremena provodio van kuće, tako da je odgajanje dece postalo moja odgovornost, a ja sam izgubila poverenje u sebe. Kao dete sam išla u jednu katoličku misionarsku školu i pitala sam se da li bi neka vrsta biblijskog obrazovanja pomogla deci. Preko puta naše kuće u Omoriju u Tokiju bila je jedna luteranska crkva i predložila sam deci da odemo tamo. Ali nikada nismo otišli u tu crkvu.

Umesto toga, već sledećeg dana — početkom 1959. — posetila nas je jedna Jehovina svedokinja. Brzo sam okupila decu i svi smo seli da slušamo. Svedokinja nam je iz Biblije objasnila da živimo u značajnom vremenu kada će Bog uskoro očistiti zemlju od zla. Naručila sam četiri Biblije i biblijsku literaturu i spremno sam prihvatila njenu ponudu da svake sedmice navraća da nas poučava. Upitala sam koliko će koštati jedan mesec poučavanja i bila sam zapanjena kada sam saznala da Jehovini svedoci ne primaju nadoknadu za svoje poučavanje. Koliko je to drugačije od svih učitelja koje sam znala!

Moje ćerke su spremno prihvatile biblijske istine i čak smo počele da u našoj kući svake sedmice redovno održavamo grupni studij. Ali posle nekoliko studija sam počela da se osećam neugodno. Za mene je vreme proučavanja bilo bolno i ponekad bih pokušavala da se sakrijem ili da odem negde kada je bilo vreme za moj lični biblijski studij.

Moj problem je bio što sam videla da je sve što Biblija kaže tačno i da treba da se povinujem njenom vođstvu. Međutim, u isto vreme sam bila rešena da postanem vrsna umetnica i verovala sam da moram zadržati slobodu misli da bih bila kreativna. Zbog nemira koji sam osećala moje slike više nisu bile tako dobre. Na izložbama su stavljane po nekim budžacima.

Put u Pariz

Mislila sam da će mi poseta Parizu pomoći da poboljšam svoje slikanje. Tako sam 1960. otišla tamo, jer se održavala jedna velika izložba koja bi Francuskoj predstavila japansku umetnost. Bila sam jedina žena među umetnicima koji su došli iz Japana. U Parizu su me oduševile razlike u uslovima života, odeći, stavovima, boji — u svemu. Izložba je trajala četiri dana, i na moje iznenađenje, prisustvovali su joj vodeći ljudi u zemlji. Još jedno iznenađenje je bilo to što su žene bile očarane kimonima koje sam nosila. Rešila sam da ostanem duže.

Nisam znala kako mi se iz Japana može poslati novac, pa sam počela da prodajem svoja kimona. Tako sam ostala sledeća tri meseca proučavajući umetnička dela izložena po galerijama. Često se prisetim reči jednog umetnika čije su slike na izložbi bile okačene do mojih. On je rekao: „Ja slikam sjaj sunca. Razumljivo je što su vaše slike tamne i crne jer ste pod uticajem filozofa sa Orijenta.“

Posetio me je jedan bračni par iz pariske podružnice Jehovinih svedoka. Posle nekoliko poseta sam konačno pristala da odem s njima na hrišćanski sastanak. Kad sam stigla, bila sam zapanjena onim što sam videla. Jedna gospođa je nosila prelepi crveni šešir sa širokim obodom. Druga je nosila brilijantno zelenu haljinu. Odeća je odražavala smisao za odevanje i dobar ukus, tako da se moje gledište o Svedocima potpuno promenilo.

I program me je impresionirao. Kada sam videla da se na obe strane sveta rade iste stvari, sa istim učenjima, shvatila sam da su ova grupa i njena aktivnost daleko od uobičajenog. Moje srce je bilo duboko dirnuto, jer sam shvatila da se družim s ljudima koje vodi Bog.

Odluke

Po povratku u Japan, ozbiljno sam počela da proučavam Bibliju. Otkrila sam da smernice našeg Stvoritelja daju više slobode nego što sam mislila. On nam je s puno ljubavi podario zasebne ličnosti, kao i talente, a i slobodu da ih razvijamo. Shvatila sam da kada neko postane Jehovin svedok ne znači da više ne treba da voli umetnost.

Moje ćerke i ja smo napredovale u našim biblijskim studijima. Jedna ćerka je simbolizovala svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi 1961, a druga 1962. godine. Obe su sve do današnjeg dana ostale verne Božje sluge. Pa ipak, ja sam još uvek oklevala. Godine 1965. me je Lojd Bari, koji je tada nadgledao delo propovedanja Jehovinih svedoka u Japanu, ohrabrio rečima: „Razmisli samo kako će divne slike slikati savršeni ljudi u Raju!“ Krstila sam se sledeće godine.

Uticaj na moje slikanje

Kada se osvrnem, mogu videti kako su promene u mom životu i ličnosti uticale na moje slikanje. Slike koje sam ranije slikala bile su mračne i tamne, odražavale su bol, patnju i beznađe koje sam osećala. Ali onda sam iz Biblije naučila o našem Stvoritelju, njegovim veličanstvenim osobinama, sreći koja proizlazi iz slavljenja njega i o ispravnim merilima po kojima treba živeti. Kako su se menjala moja osećanja, tako su se menjale i moje slike.

Sada mnogo vremena provodim u prenošenju biblijske poruke drugima, čineći to redovno. Razgovaranje s ljudima o Božjim osobinama, kao i o njegovoj veličanstvenoj nameri da zemlju pretvori u raj pod vladavinom svog Sina, Isusa Hrista, donosi mi veliku radost i zadovoljstvo. Ta aktivnost koja se zasniva na Bibliji me stimuliše i onda jednostavno moram da uzmem četkicu kako bih dala oduška svojim osećanjima. I kako je moja sreća tokom godina rasla, moje slike su postajale vedrije.

Naglasak na Bibliji

Iz celog sveta dobijam pozive da izlažem svoje slike — iz Sidneja, Beča, Londona, Njujorka. Ali mojim slikama se najviše dive Evropljani. Stručnjaci s Kraljevske akademije umetnosti iz Luvra u Parizu su upitali: „Kako to da jedna Japanka može biti toliko pokrenuta Biblijom i hrišćanstvom da se u njenim slikama izražava radost koja nikad nije viđena u vekovima religiozne umetnosti?“

Biblijski psalmista David je svoja osećanja izrazio kroz muziku i svoj talenat za muziku je koristio da bi druge poučavao Božjim čudima. To je i moj cilj. Želim da hvalim Jehovu. Imam jaku želju da ljudi u mojim slikama primete radost koja proizlazi iz poznavanja Jehove i njegovih divnih osobina. Jedan kritičar je o mojim naslovima rekao: „Reči umetnice su vešto izbegnute i ona nepristrano dozvoljava da Biblija govori.“ Raduje me što ljudi u mojim slikama prepoznaju moć Biblije.

Godine 1995. Svetski savet za umetnost, što je jedna međunarodna umetnička organizacija sa sedištem u Tokiju, dodelila mi je prvo mesto među najboljim umetnicima sveta. Taj savet je u vezi s mojim slikama izvestio: „Umetnica za naslove svojih dela citira reči iz Biblije... Na svim njenim slikama je naslikana Biblija, ali to je upravo ono što čini život jednog umetnika koji hodi s Bogom.“

Gornje reči su osvrt na činjenicu da se na mojim slikama često vidi prikaz otvorene Biblije. Odnedavno kombinujem štampane stranice Biblije s mojim slikama. Tako su oči posmatrača privučene naslovu koji sam odabrala kao i rečima iz Biblije i onda načinu na koji sam to prikazala na slikama.

Godine 1999. neke od mojih slika su bile izložene u Bangkoku na Tajlandu. Jedna je nosila naslov „Kako je Jehova Bog tako divno stvorio zemlju, dajući je čoveku za stan“, a druga „Molitva kralja Davida: ’Jehova, neka srce ovog naroda bude celo za tebe‘“. Zajedno s još nekoliko umetnika bila sam pozvana na dvor tajlandskog kralja. Kralj je želeo da razgovara sa mnom o mojim slikama i pitao me je mnogo toga. Dugo sam razgovarala s njim i mogla sam da se dotaknem svojih verovanja zasnovanih na Bibliji. Na kraju sam mu poklonila jednu sliku.

Tokom proteklih 35 godina bila sam i u komisiji koja je ocenjivala rad drugih umetnika. Volim slike koje izražavaju emocije. Za mene je slika dobra kada na mene ostavi prijatan utisak, kada prouzrokuje da osećam unutrašnji mir. Veoma se divim slikama koje se pojavljuju u publikacijama Jehovinih svedoka, koje udovoljavaju svojoj svrsi da verno predstave biblijsku poruku.

Blagoslovi kao Božjeg sluge

Zbog svojih slika imam jedinstvene prilike da svedočim o Jehovi Bogu i njegovim veličanstvenim namerama za zemlju. Prilika mi se pružala kada sam davala intervjue za časopise i u televizijskim emisijama. U stvari, bez obzira gde idem i s kim pričam, trudim se da ljudi shvate da mi vera, radost i sreća koje proizlaze iz služenja Jehovi Bogu omogućuju da slikam.

Ubeđena sam da ako bih se odrekla svoje vere, više ne bih mogla tako da slikam. Ali slikam zato što sam Jehovin svedok i zato što me istina iz Božje Reči ispunjava radošću i srećom.

[Slika na 21. strani]

Kada sam bila u Parizu

[Slika na 22. strani]

S moje dve ćerke danas