JEDAN je gospodin na automobilu koji je prolazio pored njega odmah zamijetio naljepnicu s porukom: “Čuda se događaju. Samo pitaj anđele.” Premda je bio religiozan čovjek, nije bio siguran što je to trebalo značiti. Je li vozač tog automobila doista vjerovao u čuda ili je to više bila šala na račun vjerovanja u čuda i anđele?

Njemački spisatelj Manfred Barthel iznio je jednu zanimljivu misao: “Čudo je riječ koja čitatelje odmah dijeli na dva neprijateljska tabora.” Oni koji vjeruju u čuda uvjereni su da se ona događaju, i to možda čak često. * Naprimjer, prema nekim izvještajima, vjernici u Grčkoj proteklih nekoliko godina tvrde da se čuda dešavaju otprilike jednom mjesečno. To je episkopa Grčke pravoslavne crkve navelo da kaže riječ opreza: “Vjernik je sklon tome da Boga, Mariju i svece zamišlja u ljudskom obličju. No, vjernici u tome ne bi smjeli ići predaleko.”

U nekim drugim zemljama ljudi nisu toliko skloni vjerovati u čuda. Prema rezultatima jedne ankete Instituta za istraživanje javnog mnijenja u Allensbachu objavljenima 2002. u Njemačkoj, 71 posto stanovnika te zemlje smatra da su čuda plod mašte, da ne postoje. No, među onima kojih je manje od 30 posto, a vjeruju u čuda, nalaze se i tri žene koje tvrde da su primile poruku od Djevice Marije. Nekoliko mjeseci nakon što im se Marija — zajedno s anđelima i golubicom — navodno ukazala, njemačke novine Westfalenpost izvijestile su: “Dosad je oko 50 000 hodočasnika, oboljelih ljudi i znatiželjnika pokazalo veliko zanimanje za vizije koje su te žene imale.” Pored toga, očekivalo se da će u jedno selo pohrliti još 10 000 posjetitelja u nadi da vidi daljnja ukazanja. Tvrdi se da su se slična ukazanja Djevice Marije zbila u francuskom gradu Lourdesu 1858, mjestu Fatími u Portugalu 1917. i u Međugorju 1981.

Vjerovanje u čuda zastupljeno je u gotovo svim religijama. U djelu The Encyclopedia of Religion piše da su osnivači budizma, kršćanstva i islama imali različita gledišta o čudima, no zatim stoji: “Povijest tih religija jasno otkriva da su čuda i priče o čudima sastavni dio duhovnog života ljudi.” U istom djelu nadalje piše da je “sam Buddha ponekad činio čuda”. Kad je kasnije “budizam donesen u Kinu, njegovi su misionari često pokazivali svoje čudotvorne moći”.

Nakon osvrta na nekoliko takvih navodnih čuda, u toj se enciklopediji zaključuje: “Neki možda nisu spremni povjerovati u sve  te priče o čudima čiji su autori pobožni biografi, no one su bez sumnje sastavljene s dobrom namjerom veličanja Buddhe, koji je svoje gorljive sljedbenike mogao obdariti takvim čudotvornim moćima.” Isti izvor o islamu kaže: “Veći dio islamskog svijeta nikada se nije prestao nadati čudima. Predaje (hadis) za Muhammeda kažu da je mnogo puta u javnosti činio čuda. (...) Vjeruje se da sveci čak i nakon smrti na svom grobu čine čuda u korist vjernih, a ljudi im se gorljivo mole za pomoć.”

Mnogi kršćani imaju oprečna gledišta o čudima. Neki biblijske izvještaje o čudima koja su činili Isus Krist i Božji sluge iz pretkršćanskog doba smatraju istinitima. No mnogi se slažu i s protestantskim reformatorom Martinom Lutherom. U djelu The Encyclopedia of Religion za njega se kaže: “I Luther i Calvin napisali su da je doba kad su se čuda događala prošlo i da ih više ne treba očekivati.” Katolička crkva i dalje je smatrala da se čuda događaju, ali “ih nije pokušavala objasniti”, stoji u toj enciklopediji. Međutim, “u učenim krugovima protestantske zajednice smatralo se da se kršćanski život svodi uglavnom na pitanje morala te da Bog i duhovni svijet ne utječu konkretno u nekoj većoj mjeri na ljudski život”.

Drugi koji se izjašnjavaju kao kršćani, uključujući i svećenike, sumnjaju u to da su se čuda o kojima Biblija govori zaista dogodila. Naprimjer, pomisli samo na biblijski izvještaj o gorućem grmu, koji je zapisan u 2. Mojsijevoj 3:1-5. Knjiga What the Bible Really Says navodi da popriličan broj njemačkih  teologa taj izvještaj ne shvaća doslovno. Oni ga tumače kao “simbol Mojsijeve unutarnje borbe s vlastitom savješću koja ga je mučila i pekla poput vatre”. U istoj knjizi nadalje stoji: “No, plamen je mogao označavati i cvijeće koje se najednom rascvalo na blještavoj svjetlosti Božje prisutnosti.”

Takvo ti objašnjenje možda ne zvuči baš uvjerljivo. No, u što bi onda trebao vjerovati? Je li realno vjerovati da su se čuda ikada dešavala? A što je s čudima u naše suvremeno doba? Budući da anđele ne možemo pitati, kome se možemo obratiti?

Nitko ne može reći da Biblija ne govori o tome kako je Bog u davnoj prošlosti ponekad činio stvari koje su ljudima nemoguće. Tako o njemu čitamo da je “izveo narod svoj Izraela iz zemlje Egipatske znacima i čudesima i rukom krjepkom i mišicom podignutom i strahotom velikom” (Jeremija 32:21). Zamisli, Bog je najmoćniju silu tog doba ponizio kad joj je nanio deset nevolja, što je uključivalo i smrt njenih prvorođenaca. Te su nevolje uistinu bile čuda! (2. Mojsijeva 7. do 14. poglavlje).

Mnogo stoljeća kasnije četvorica evanđelista opisala su preko 30 Isusovih čuda. No, iz njihovih se riječi vidi da je on činio čak i više čudesnih djela nego što su oni zabilježili. Jesu li ti izvještaji istiniti ili izmišljeni? * (Matej 9:35; Luka 9:11).

Ako je Biblija ono što tvrdi da jest, a tvrdi da je pouzdana Božja Riječ, tada imaš dobar razlog vjerovati u čuda o kojima ona govori. Biblija sasvim jasno izvještava o čudima u drevna vremena — čudesnim izlječenjima, uskrsnućima i drugim nadnaravnim događajima — no ona isto tako jasno objašnjava da se takva čuda više ne događaju. (Vidi okvir “Zašto se danas ne događaju čuda poput onih u prošlosti?” na 4. stranici.) Znači li to da čak i oni koji vjeruju u Bibliju smatraju da se čuda danas više ne događaju? Na to će pitanje odgovoriti sljedeći članak.