Kao što je Isus rekao, davanje usrećuje kako onoga tko prima tako i onoga tko daje. Zbog toga mnogi na darivanje gledaju kao na jedno od najvažnijih obilježja Božića. Na darove se puno troši čak i u ovo vrijeme ekonomske krize. Naprimjer jedno je istraživanje pokazalo da je 2011. svako kućanstvo u Irskoj na božićne darove u prosjeku planiralo potrošiti preko 500 eura.

Mnogi su zaključili da im božićno darivanje donosi više stresa nego zadovoljstva. Zašto? Zato što se često osjećaju dužnima kupovati darove koje si zapravo ne mogu priuštiti. Osim toga obično svi kupuju u isto vrijeme, pa se u trgovinama stvaraju dugi redovi i gužve, zbog čega kupnja darova lako može postati izvor frustracija.

“Dajte, * i dat će vam se”, savjetovao je Isus (Luka 6:38). On nije rekao da darivanje mora biti povezano s određenim razdobljem u godini, kad drugi to očekuju. Svoje sljedbenike potaknuo je da steknu naviku darivati spontano, od srca — da to bude sastavni dio njihovog života.

“Neka svatko učini kako je odlučio u srcu, ne nevoljko ili na silu, jer Bog ljubi vesela darovatelja” (2. Korinćanima 9:7). Prema jednom biblijskom priručniku, apostol Pavao time je želio reći da kršćani “nikad ne bi trebali darivati druge zato što se osjećaju prisiljenima da to čine”. Već sam izraz “veseo darovatelj” isključuje bilo kakvu prisilu, osjećaj da smo dužni dati poseban dar točno određenoj osobi u točno određeno vrijeme — a božićno darivanje često se svodi upravo na to.

“Davanje je osobito dobrodošlo ako tko daje spremno. Od svakoga se očekuje da daje ono što ima, a ne ono što nema” (2. Korinćanima 8:12). Bog ne traži od kršćana da ulaze u dugove kako bi kupili skupe darove. Kad osoba spremno “daje ono što ima”, njeni darovi nisu manje vrijedni, već su, kako ističe citirani redak, osobito dobrodošli. Nije li puno bolje živjeti po tom načelu nego povoditi se za reklamnim porukama koje u vrijeme blagdana mame ljude da “kupe sada, a plate kasnije”?