“DESET godina bili smo očarani blještavilom poslovnog svijeta i imali smo puno novca. Iako smo odrasli u istini, previše smo se udaljili od Jehove i bili smo preslabi u duhovnom pogledu da bismo mu se vratili”, pričaju Jarosław i njegova žena Beata. *

Jedan drugi brat, Marek, kaže: “Zbog društvenih i političkih promjena koje su se odigrale u Poljskoj uvijek iznova ostajao sam bez posla. To me deprimiralo. Nisam imao hrabrosti pokrenuti vlastiti posao jer sam smatrao da nemam smisla za to. Na koncu sam popustio iskušenju i pokrenuo posao, misleći da ću se tako moći bolje brinuti za materijalne potrebe svoje obitelji i da se to neće negativno odraziti na moju duhovnost. S vremenom sam shvatio da sam bio u krivu.”

Budući da u cijelom svijetu troškovi života nezaustavljivo rastu, a nezaposlenost je sve veća, neki pojedinci zapali su u očaj i zbog toga su donijeli nerazborite odluke. Neka su braća odlučila raditi prekovremeno, potražiti dodatan posao ili pokrenuti vlastiti posao iako nisu imala iskustva u tome. Smatrali su da će dodatni prihodi dobro doći njihovoj obitelji, a da sve to neće loše utjecati na njihovu duhovnost. No nepredviđene okolnosti i nestabilne gospodarske prilike mogu pokvariti čak i one planove koji su nastali s dobrim  namjerama. Zbog toga su neki upali u zamku i postali pohlepni te su žrtvovali duhovne aktivnosti kako bi ostvarili materijalističke ciljeve (Prop. 9:11, 12).

Neka braća i sestre toliko su se zaokupili ostvarivanjem svjetovnih ciljeva da više nemaju vremena za proučavanje, sastanke i službu propovijedanja. Očito je da se takvo zanemarivanje teokratskih aktivnosti loše odražava na njihovu duhovnost i na njihov odnos s Jehovom. Oni možda zapostavljaju još nešto što je vrlo važno — svoj odnos s “braćom u vjeri” (Gal. 6:10). Neki se postupno udaljavaju od svoje kršćanske braće i sestara. Stoga trebamo ozbiljno razmisliti o onome što slijedi u nastavku članka.

Kao braća i sestre, imamo puno prilika jedni drugima pokazivati ljubav (Rim. 13:8). I ti si vjerojatno u svojoj skupštini zapazio ‘nevoljnike koji u pomoć zovu’ (Job 29:12). Neki možda nemaju zadovoljene osnovne životne potrebe. Apostol Ivan podsjetio nas je da nam takva situacija pruža priliku da im pomognemo, rekavši: “Tko god ima dobra ovoga svijeta i gleda kako mu je brat u oskudici, a ipak mu se ne smiluje, kako ljubav prema Bogu ostaje u njemu?” (1. Ivan. 3:17).

Možda si već velikodušno pomagao svojoj braći koja su se našla u takvim okolnostima. Ipak, svojim suvjernicima ne bismo trebali pomagati samo u materijalnom pogledu. Nekima je možda potrebna pomoć zbog toga što su usamljeni ili obeshrabreni. Možda smatraju da nisu dostojni služiti Jehovi ili su teško bolesni ili im je pak umro netko koga su voljeli. Možemo ih ohrabriti tako da ih saslušamo i da razgovaramo s njima, pokazujući na taj način da nam je stalo do njihovih emocionalnih i duhovnih potreba (1. Sol. 5:14). To će još više ojačati bratsku ljubav koju osjećamo jedni prema drugima.

Skupštinski pastiri posebno su u prilici suosjećajno slušati svoju braću, pokazivati im razumijevanje i s ljubavlju im pružati savjete koji se temelje na Bibliji (Djela 20:28). Postupajući na taj način, nadglednici oponašaju apostola Pavla, koji je bio “pun ljubavi” prema svojoj braći i sestrama u vjeri (1. Sol. 2:7, 8).

No može li kršćanin izvršiti svoju dužnost da pokazuje ljubav svojim suvjernicima ako odluta od stada? Čak ni kršćanski nadglednici nisu imuni na iskušenje da se posvete ostvarivanju materijalističkih ciljeva. Što ako kršćanin podlegne tom iskušenju?

Kao što smo već rekli, ako moramo teško i naporno raditi da bismo zadovoljili osnovne životne potrebe svoje obitelji, mogu nas  svladati brige, a sve ono što nam je kao kršćanima nekad bilo važno može izblijedjeti (Mat. 13:22). Marek, kojeg smo spomenuli ranije, kaže: “Kad mi je posao propao, odlučio sam potražiti neki dobro plaćen posao u inozemstvu. Otišao sam na samo tri mjeseca, zatim na još tri mjeseca i tako uvijek iznova. Sve to vrijeme samo sam se nakratko vraćao kući. Moja žena, koja nije Jehovin svjedok, zbog toga je emocionalno patila.”

No nije trpio samo njihov obiteljski život. “Ne samo da sam od jutra do mraka radio izložen velikoj vrućini”, kaže Marek, “nego sam stalno bio okružen prostim ljudima koji su iskorištavali druge. Ponašali su se poput pravih kriminalaca. Osjećao sam se jadno i potlačeno. Uopće nisam imao vremena brinuti se o sebi, pa sam počeo sumnjati u to da mogu služiti drugima.”

Loše posljedice Marekove odluke trebale bi nas potaknuti da zastanemo i razmislimo o onom što mu se dogodilo. Čak i ako nam se čini da bi rad u stranoj zemlji riješio financijske probleme naše obitelji, razmislimo o tome hoće li on stvoriti neke druge probleme. Upitajmo se: Kako će se to odraziti na duhovnu i emocionalnu dobrobit moje obitelji? Hoće li moj odlazak na rad u stranu zemlju dovesti do toga da ja i moja obitelj prekinemo vezu sa skupštinom? Nećemo li zbog toga izgubiti mogućnost da služimo svojoj braći u vjeri? (1. Tim. 3:2-5).

Vjerojatno si svjestan toga da čovjek ne mora raditi u inozemstvu da bi se potpuno zaokupio svojim poslom. Razmotrimo primjer Jarosława i Beate. “U početku je sve izgledalo sasvim bezazleno”, rekao je Jarosław. “Nakon što smo se vjenčali, otvorili smo na dobroj lokaciji mali štand na kojem smo prodavali hot-dog. Budući da smo dobro zarađivali, odlučili smo proširiti posao. Međutim, zbog toga smo imali jako malo vremena, pa smo propuštali naše sastanke. Nakon kratkog vremena prestao sam služiti kao pionir i sluga pomoćnik. Bili smo oduševljeni zbog toga što smo puno zarađivali, te smo još više proširili posao i udružili se s čovjekom koji nije bio Jehovin svjedok. Ubrzo sam počeo putovati u inozemstvo i sklapati ugovore vrijedne više milijuna dolara. Rijetko sam bio kod kuće i zbog toga je trpio moj odnos sa ženom i kćerkom. Na koncu nas je uspješan posao uspavao u duhovnom pogledu. Budući da smo prekinuli kontakte sa skupštinom, više uopće nismo razmišljali o svojoj braći i sestrama.”

Što možemo naučiti iz tog primjera? Ako kršćanin pokušava stvoriti vlastiti “mali raj”, mogao bi upasti u zamku i postati samodopadan, što bi čak moglo dovesti do toga da izgubi “haljine svoje”, odnosno da ga se više ne može poistovjetiti s pravim kršćanima (Otkr. 16:15). To bi nas moglo odvojiti od braće, kojoj smo prije imali priliku pomagati.

“Meni se to ne može dogoditi”, mogli bismo pomisliti. Ipak, dobro je da svatko od nas ozbiljno razmisli o tome koliko mu je stvarno potrebno za život. “Ništa nismo donijeli na svijet, pa ne možemo ništa ni odnijeti s njega”, napisao je Pavao. “Dakle, imamo li hranu, odjeću i zaklon, budimo time zadovoljni!” (1. Tim. 6:7, 8). Istina, životni standard razlikuje se od zemlje do zemlje. Ono što se u nekoj razvijenoj zemlji smatra najnužnijim za život u mnogim se drugim zemljama možda smatra luksuzom.

Kakav god bio standard u zemlji u kojoj živimo, razmislimo o Pavlovim riječima: “Oni koji su odlučili obogatiti se upadaju u iskušenje i zamku i mnoge nerazumne i štetne želje, koje guraju ljude u uništenje i propast” (1. Tim. 6:9). Zamka se postavlja tako da je žrtva ne vidi. Svrha joj je uhvatiti žrtvu na prepad. Što moramo učiniti da ne upadnemo u zamku i ne počnemo razvijati “štetne želje”?

Budemo li odredili što nam je najvažnije u životu, to će nas potaknuti da više vremena odvajamo za službu Jehovi, što uključuje i  osobno proučavanje. Proučavanje i molitva mogu pomoći kršćaninu da bude “posve sposoban i potpuno opremljen” za pomaganje drugima (2. Tim. 2:15; 3:17).

Brižni starješine nekoliko su se godina trudili ohrabriti Jarosława i ojačati ga u vjeri. Jarosław je na koncu odlučio poduzeti drastične promjene. On kaže: “Tijekom jednog razgovora koji je za mene bio presudan starješine su mi pročitali biblijski izvještaj o bogatom mladom čovjeku koji je želio dobiti vječni život, ali nije bio spreman odreći se svog bogatstva. Zatim su mi taktično pomogli uvidjeti da bi se taj primjer mogao odnositi i na mene. To mi je doista otvorilo oči!” (Izr. 11:28; Mar. 10:17-22).

Jarosław je iskreno preispitao svoje okolnosti i odlučio da se više neće baviti velikim poslovnim pothvatima. U roku od dvije godine on i njegova obitelj oporavili su se u duhovnom pogledu. Danas on služi svojoj braći kao starješina. On kaže: “Kad se braća toliko zaokupe poslom da počnu zanemarivati svoju duhovnost, ja im na temelju vlastitog iskustva ukazujem na to koliko je nerazborito upregnuti se u nejednak jaram s nevjernicima. Nije lako oduprijeti se primamljivim ponudama i ostati pošten” (2. Kor. 6:14).

I Marek je na težak način shvatio što je najvažnije u životu. Iako je dobro plaćen posao u inozemstvu pomogao njegovoj obitelji u materijalnom pogledu, trpio je njegov odnos s Bogom i s njegovom braćom. S vremenom si je postavio druge prioritete u životu. “S godinama sam počeo sve više sličiti Baruhu iz starog doba koji je ‘tražio velike stvari za sebe’. Na koncu sam u molitvi izlio srce Jehovi i rekao mu što me brine. Sada se opet osjećam duhovno stabilnim” (Jer. 45:1-5). Marek sada vrši “hvalevrijednu službu” kao nadglednik u skupštini (1. Tim. 3:1).

One koji razmišljaju o tome da odu u inozemstvo kako bi našli bolje plaćen posao Marek upozorava: “U stranoj zemlji jako je lako upasti u zamke ovog zlog svijeta. Kad čovjek ne zna dobro jezik koji se govori u zemlji u kojoj boravi, ne može dobro komunicirati s drugima. Čovjek se vrati kući s novcem, ali i s duhovnim ranama kojima dugo treba da zacijele.”

Budemo li uskladili svoj posao i svoje dužnosti prema braći, ugodit ćemo Jehovi. Osim toga, time ćemo pružiti dobar primjer drugima i možda im pomoći da i sami donose mudre odluke. Oni koji se nalaze u teškoj situaciji trebaju podršku, suosjećanje i dobar primjer svoje braće i sestara. Starješine i drugi zreli članovi skupštine mogu pomoći svojim suvjernicima da budu uravnoteženi i da ne dopuste da ih nadvladaju životne brige (Hebr. 13:7).

Nemojmo se nikad toliko zaokupiti poslom da zbog toga ostavljamo svoje suvjernike (Filip. 1:10). Neka nam služba Jehovi bude na prvom mjestu u životu, pa ćemo biti “bogati pred Bogom” (Luka 12:21).