UČENICI Velikog Učitelja duboko su se zamislili. Isus je upravo ispričao kratku priču o pšenici i kukolju. Bila je to jedna od mnogih usporedbi koje je ispričao tog dana. Kad je završio, većina je slušalaca otišla. No njegovi su sljedbenici znali da njegove usporedbe sigurno imaju neko posebno značenje — pogotovo ta o pšenici i kukolju. Znali su da Isus nije samo neki čovjek koji priča zanimljive priče.

Matej izvještava da su mu rekli: “Objasni nam usporedbu o kukolju u polju.” Isus je u odgovoru objasnio tu usporedbu te je prorekao da će se među onima koji se izjašnjavaju kao njegovi učenici pojaviti veliki otpad (Matej 13:24-30, 36-38, 43). Tako je i bilo, te se nakon smrti apostola Ivana otpad brzo  proširio (Djela apostolska 20:29, 30; 2. Solunjanima 2:6-12). Utjecaj otpada toliko se raširio da je pitanje koje je Isus postavio, zabilježeno u Luki 18:8, doista bilo na mjestu: “Kad Sin čovječji dođe, hoće li zaista naći vjeru na zemlji?”

Isusov dolazak označava početak “žetve” kršćana koji su nalik pšenici. A ona označava “završetak sustava stvari”, koji je počeo 1914. Stoga nas ne treba iznenaditi što se u periodu koji je prethodio početku žetve javljao sve veći interes za biblijsku istinu (Matej 13:39).

Razmatranje povijesnih izvještaja pokazuje da su se, naročito od 15. stoljeća, umovi ljudi počeli buditi, čak i među “kukolju” sličnim masama kršćanskog svijeta, odnosno lažnim kršćanima. Budući da je Biblija postala lako dostupna te su sastavljene i biblijske konkordancije, ljudi iskrena srca počeli su pažljivo pretraživati Bibliju.

Među takvim ljudima s početka 19. stoljeća bio je i Henry Grew (1781-1862) iz Birminghama (Engleska). U dobi od 13 godina krenuo je sa svojom obitelji na put preko Atlantika u Sjedinjene Države, gdje su stigli 8. srpnja 1795. Nastanili su se u Providenceu (Rhode Island). Roditelji su mu usadili ljubav prema Bibliji. Godine 1807, u dobi od 25 godina, Grew je pozvan da služi kao pastor Baptističke crkve u Hartfordu (Connecticut).

On je ozbiljno shvatio svoju odgovornost poučavanja, te je onima koji su mu bili povjereni na brigu pomagao da žive u skladu s Biblijom. Međutim, smatrao je da skupštinu treba održati čistom od svih koji svojevoljno griješe. Ponekad su on i drugi odgovorni muževi u crkvi trebali isključiti one koji su počinili blud ili se upuštali u druge nečiste postupke.

U crkvi je bilo i drugih problema koji su ga uznemiravali. Muškarci koji nisu bili članovi crkve upravljali su njenim poslovnim stvarima  te su vodili pjevanje na bogoslužjima. Ti su muškarci imali i pravo glasanja o pitanjima vezanim za crkvenu zajednicu, te su stoga donekle mogli i utjecati na njeno djelovanje. Uzimajući u obzir načelo odvojenosti od svijeta, Grew je čvrsto vjerovao da te službe smiju vršiti samo muškarci koji su vjernici (2. Korinćanima 6:14-18; Jakov 1:27). Smatrao je da je hula ako nevjernici pjevaju pjesme hvale Bogu. Zbog tog ga je stajališta 1811. crkva odbacila. Drugi članovi sa sličnim gledištima u isto su se vrijeme odvojili od crkve.

Ta grupa u kojoj je bio i Henry Grew počela je proučavati Bibliju s ciljem da svoj život i postupke dovede u sklad s njenim savjetima. Proučavajući Bibliju brzo su stjecali sve veće razumijevanje biblijske istine, te ih je to potaklo da razotkriju zablude crkvi kršćanstva. Naprimjer, 1824. Grew je na vrlo logičan način pobio Trojstvo. Obrati pažnju na logičnost ovog odlomka iz njegovih zapisa: “‘O danu tome ili o času nitko [od ljudi] ne zna, ni anđeli koji su na nebesima ni Sin, do OTAC’ [Marko 13:32]. Zapazi stupnjeve po kojima su navedene spomenute osobe. Ljudi, anđeli, Sin, Otac. (...) Naš Gospodin uči nas da jedino Otac zna o tom danu. No ta tvrdnja nije istinita ako su, kao što neki misle, Otac, Riječ i Sveti Duh tri osobe u jednom Bogu; jer, prema tome [nauci o Trojstvu], (...) Sin to zna jednako kao i Otac.”

Grew je razotkrio licemjerstvo svećenstva i vojnih zapovjednika koji su se pretvarali da služe Kristu. Godine 1828. izjavio je: “Možemo li pojmiti veći apsurd od toga da kršćanin izađe iz svoje sobe gdje se molio za svoje neprijatelje, a zatim zapovjedi svojim vojnicima da s đavolskom okrutnošću zabiju smrtonosno oružje u srce tih istih neprijatelja? U prvom slučaju on sav sretan oponaša umirućeg Krista; no koga oponaša u drugom? Isus je molio za svoje ubojice. Kršćani ubijaju one za koje se mole.”

S još većom žestinom Grew je pisao: “Kad ćemo vjerovati Svemogućem koji nas uvjerava da ga se ‘ne može ismijavati’? Kad ćemo razumjeti prirodu, duh te svete religije koja zahtijeva da se klonimo čak i ‘sjene zla’? (...) Nije li uvreda za Božjeg Sina smatrati kako njegova religija u jednoj situaciji od čovjeka traži da postupa poput anđela, a u drugoj mu dopušta da postupa poput demona?”

U to je vrijeme, prije nego što su postojali radio i televizija, uobičajeni način da netko prenosi svoje gledište bio napisati i dijeliti letke. Oko 1835. Grew je napisao važan letak kojim je razotkrio učenja o besmrtnosti duše i paklenoj vatri kao nebiblijska. Smatrao je da ta učenja sramote Boga.

Taj je letak postigao dalekosežne rezultate. Godine 1837. četrdesetogodišnji George Storrs pronašao je jedan takav letak u vlaku. Storrs je rodom bio iz Lebanona (New Hampshire), a u to je vrijeme živio u Utici (New York).

On je bio vrlo ugledni svećenik Metodističko-episkopalne crkve. Kad je pročitao letak, impresioniralo ga je to što postoje tako uvjerljivi argumenti protiv tih temeljnih nauka crkvi kršćanstva u koje nikad prije nije sumnjao. Nije znao tko ga je napisao, a Henrya Grewa nije upoznao još nekoliko godina, barem ne do 1844, kad su se našli u Philadelphii (Pennsylvania). Međutim, Storrs je tri godine sam proučavao ta pitanja i o njima je razgovarao samo s drugim svećenicima.

Budući da nitko nije mogao pobiti ono što je on učio, na kraju je shvatio da ne bi bio vjeran Bogu kad bi ostao u Metodističkoj crkvi. Napustio ju je 1840. i preselio se u Albany (New York).

U rano proljeće 1842. Storrs je u šest tjedana održao seriju od šest predavanja na temu “Istraživanje — jesu li zli besmrtni?” Zanimanje za tu temu toliko je poraslo da je Storrs predavanja preradio kako bi ih izdao u obliku  publikacije, a ona je tokom sljedećih 40 godina u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji dostigla nakladu od 200 000 primjeraka. Storrs i Grew surađivali su u raspravama protiv nauke o besmrtnosti duše. Grew je revno propovijedao sve do svoje smrti 8. kolovoza 1862. u Philadelphii.

Kratko vrijeme nakon što je održao šest spomenutih predavanja, Storrs se zainteresirao za ono što je propovijedao William Miller, koji je očekivao da će se vidljivi Kristov povratak zbiti 1843. Otprilike dvije godine Storrs je aktivno propovijedao tu poruku diljem sjeveroistoka Sjedinjenih Država. No nakon 1844. više nije bio za utvrđivanje datuma Kristovog povratka, ali nije ni osuđivao druge koji su proučavali kronologiju. Storrs je vjerovao da je Kristov povratak blizu te da je za kršćane važno da ostanu budni i duhovno oprezni, spremni za dan suda. No odvojio se od Millerove grupe jer je ona prihvaćala nebiblijske doktrine kao što je nauka da je duša besmrtna, da će svijet biti spaljen te da oni koji su umrli u neznanju nemaju nikakvu nadu u vječni život.

Storrsu je bilo nepojmljivo gledište adventista da će Bog uskrsnuti zle samo zato da bi ih zatim uništio. U Bibliji nije mogao pronaći nikakvu potvrdu za to da bi Bog postupio tako besmisleno i osvetnički. Storrs i oni koji su bili povezani s njim otišli su u drugu krajnost i zaključili da zli uopće neće uskrsnuti. Premda nisu mogli objasniti neke biblijske retke koji ukazuju na uskrsnuće nepravednih, činilo im se da je zaključak do kojeg su došli više u skladu s Božjom ljubavi. Uskoro je došlo do još jednog pomaka u razumijevanju Božjeg nauma.

Godine 1870. Storrs se teško razbolio te nekoliko mjeseci nije mogao raditi. U tom periodu analizirao je sve što je naučio tokom svoje 74 godine. Zaključio je da je ispustio iz vida bitan dio Božjeg nauma s čovječanstvom, na koji ukazuje abrahamski savez — da će se ‘sve obitelji zemlje blagosloviti, jer je Abraham poslušao Božji glas’ (1. Mojsijeva 22:18; Djela apostolska 3:25).

Zbog toga mu se rodila nova misao. Ako “sve obitelji” trebaju biti blagoslovljene, ne bi li onda sve one trebale čuti dobru vijest? No kako će je čuti? Nisu li već milijuni i milijuni ljudi umrli? Istražujući Bibliju još dublje, došao je do zaključka da postoje dvije vrste umrlih “zlih” ljudi: oni koji su svjesno odbacili Božju ljubav i oni koji su umrli u neznanju.

 Storrs je zaključio da će ovi drugi uskrsnuti kako bi dobili priliku da se okoriste otkupnom žrtvom Krista Isusa. Oni koji je prihvate živjet će vječno na Zemlji. Oni koji je odbace bit će uništeni. Da, Storrs je vjerovao da Bog neće nikoga uskrsnuti bez da mu pruži nadu u bolju budućnost. Tako na kraju nitko ne bi bio mrtav zbog Adamovog grijeha, osim samog Adama! No što je s onima koji će živjeti u vrijeme povratka Gospodina Isusa Krista? Storrs je s vremenom shvatio da će se morati izvršiti propovjedničko djelo svjetskih razmjera kako bi se doprlo do tih ljudi. On nije znao kako bi se ono moglo izvršiti, no s vjerom je napisao: “Previše je ljudi koji tu pomisao odbace samo zato što ne znaju kako bi se to moglo izvršiti, kao da je to Bogu nemoguće zbog toga što oni ne vide načina.”

George Storrs umro je u prosincu 1879. u svom domu u Brooklynu (New York), samo nekoliko stambenih blokova dalje od mjesta koje je kasnije postalo središte svjetskog propovjedničkog djela koje je on tako željno očekivao.

Jesu li ljudi poput Henrya Grewa i Georga Storrsa razumjeli istinu jasno kao što je mi danas razumijemo? Nisu. Oni su bili toga svjesni, kao što je 1847. Storrs rekao: “Trebamo biti svjesni toga da smo tek izašli iz srednjovjekovnog crkvenog mraka; i uopće ne čudi ako smo obučeni u poneku ‘babilonsku haljinu’ koju još uvijek smatramo istinom.” Naprimjer, Grew je cijenio Isusovu otkupninu, ali nije razumio da je to bila ‘odgovarajuća otkupnina’, naime da je Isus svoj savršeni ljudski život dao u zamjenu za izgubljeni savršeni ljudski život Adama (1. Timoteju 2:6). Također je pogrešno vjerovao da će se Isus vratiti i vladati na Zemlji na vidljiv način. Ipak, on je bio zainteresiran za posvećenje Jehovinog imena, za nešto čemu je samo mali broj ljudi nakon drugog stoljeća n. e. poklanjao pažnju.

Isto tako ni George Storrs nije imao točno razumijevanje nekih važnih stvari. On je uviđao laži koje je širilo svećenstvo, no ponekad je i sam išao u drugu krajnost. Naprimjer, očito preburno reagirajući na gledište pravoslavnog svećenstva o Sotoni, Storrs je negirao da je Đavo stvarna osoba. Odbacio je i Trojstvo; pa ipak, sve do kratko vrijeme prije svoje smrti nije bio siguran je li sveti duh osoba. Premda je očekivao da će Kristov povratak isprva biti nevidljiv, mislio je da će se kasnije Krist vidljivo pojaviti. Pa ipak, izgleda da su i George Storrs i Henry Grew imali čiste i iskrene poticaje te su došli bliže istini nego većina drugih.

”Polje” koje je Isus opisao u usporedbi o pšenici i kukolju još nije bilo spremno za  žetvu (Matej 13:38). Grew, Storrs i drugi radili su na njemu kako bi ga pripremili za žetvu.

Charles Taze Russell, koji je 1879. počeo izdavati ovaj časopis, napisao je s obzirom na početne godine svog djelovanja: “Gospodin nam je na razne načine pomogao u proučavanju svoje riječi, a jedan od najistaknutijih načina je preko našeg dragog i ostarjelog brata Georga Storrsa koji nam je i svojim riječima i svojim tekstovima puno pomogao; no mi smo se uvijek trudili ne biti sljedbenici ljudi, ma koliko oni bili dobri i mudri, već ‘Sljedbenici Boga kao ljubljena djeca’.” Da, iskrenim istraživačima Biblije koristili su napori ljudi poput Grewa i Storrsa, no još je uvijek bilo od presudne važnosti da proučavaju Božju Riječ, Bibliju, kao pravi izvor istine (Ivan 17:17).