PRIJE, a donekle i nakon nesreće, bio sam pun energije. Redovito sam se bavio fizičkim aktivnostima, vikendom sam trčao 10 do 13 kilometara, igrao sam skvoš i radio teške fizičke poslove. Sudjelovao sam u izgradnji više Dvorana Kraljevstva Jehovinih svjedoka i velike Kongresne dvorane u Nairobiju (Kenija), gradu u kojem živim.

Zatim sam 1997. počeo osjećati stalnu i nešto jaču bol u prsima. Liječničkim pregledom ustanovljeno je da mi se jedan disk pomaknuo s mjesta i da pritišće leđnu moždinu. Bila je to posljedica nesreće koju sam spomenuo u uvodu.

Prije nego što mi se zdravstveno stanje pogoršalo zaposlio sam se kao prodavač, tako da je čitava obitelj bila zdravstveno osigurana. Izgledi za napredovanje na poslu bili su sjajni. A onda sam sredinom 1998. gotovo prestao osjećati dijelove tijela od prsnog koša naniže. Iz dana u dan moje se zdravstveno stanje pogoršavalo.

Nedugo nakon toga izgubio sam posao i sve povlastice povezane s njim. Naše dvije kćerke, Sylvia i Wilhelmina, u to su vrijeme imale 13 odnosno 10 godina. Sad kad ja više nisam radio, ostali smo na primanjima moje supruge Joyce. Morali smo se prilagoditi novim okolnostima i odreći se svega što nam nije bilo neophodno za život. Nekako smo uspijevali spajati kraj s krajem.

Moram priznati da sam s vremenom, nakon što sam postao svjestan težine svoje bolesti,  postao negativan, sebičan i preosjetljiv. Katkada sam bio toliko ljut i ogorčen da sam se prepirao za svaku sitnicu. Stalno sam bio na rubu depresije. Svi članovi obitelji bili su pod pritiskom. Supruga i kćerke morale su se nositi s jednom posve novom situacijom o kojoj nisu znale gotovo ništa.

Ponekad sam mislio da su moji osjećaji opravdani. Naglo sam se udebljao. Imao sam velikih problema s probavom i nisam mogao kontrolirati mokrenje. Često sam se osjećao vrlo neugodno. Nije bilo ništa neobično zateći me samog negdje u kutu kako plačem. Katkada sam se znao toliko razljutiti da sam samom sebi bio smiješan. Bio sam svjestan da se sa svojim problemom ne nosim baš najbolje.

Kao starješina u kršćanskoj skupštini Jehovinih svjedoka često sam prije toga bio u prilici savjetovati svoju braću u vjeri da nikada ne krive Jehovu za patnje koje doživljavaju. A sada sam se i sam našao u situaciji da se pitam, i to ne samo jednom: ‘Zašto Jehova dopušta da mi se to događa?’ Premda sam ranije druge znao jačati i hrabriti biblijskim recima kao što su primjerice 1. Korinćanima 10:13, sada sam osjećao da je ono kroz što prolazim za mene prevelik teret!

Pronaći odgovarajuću metodu liječenja nije bilo nimalo jednostavno. U jednom bih danu išao fizioterapeutu, kiropraktičaru i na akupunkturu. No svako olakšanje koje bih možda osjetio bilo je kratkog vijeka. Savjetovao sam se s više liječnika, uključujući i jednog ortopedskog kirurga i neurokirurga. Svi su se složili u jednom — da bi se ublažilo bol i uklonilo problematični disk, nužna je operacija. Objasnio sam im da zbog mojih uvjerenja koja se temelje na Bibliji transfuzija krvi ne dolazi u obzir ni pod kakvim okolnostima (Djela apostolska 15:28, 29).

Prvi mi je kirurg rekao da je za operaciju potrebno napraviti rez u predjelu leđa. Objasnio mi je da bi to moglo biti prilično opasno. No nije mi mogao zajamčiti da neće upotrijebiti krv. Stoga više nisam išao k njemu.

Drugi mi je rekao da se do kralježnice može doći preko otvora koji bi napravio na vratu. To mi je zvučalo jezivo. Premda je obećao da će poštovati moj stav u vezi s krvi, želio me odmah operirati bez mnogo objašnjenja. Stoga sam odbacio i tu mogućnost.

Međutim, uspio sam preko Jehovinih svjedoka iz Odbora za kontaktiranje s bolnicama pronaći liječnika koji je bio spreman na suradnju. Zahvat koji je preporučio taj kirurg bio je identičan onome koji mi je predložio drugi spomenuti kirurg — rez je trebalo napraviti na vratu. Rizik bi kod takve operacije, rekao je, bio minimalan.

Zoran prikaz čitavog kirurškog zahvata naprosto me užasnuo. Najviše me plašilo to što je čitavu operaciju trebalo izvesti u neposrednoj blizini tako osjetljivih organa, kao što su srce i pluća. Hoću li preživjeti operaciju? Takve negativne misli samo su još više pojačavale moj strah.

Dana 25. studenog 1998. uspješno sam operiran u bolnici u Nairobiju. Operacija je trajala četiri sata. Tom su mi prilikom izvadili i dio zdjelične kosti, koji su oblikovali i potom metalnom pločicom i vijcima pričvrstili na mjesto uklonjenog diska. To mi je pomoglo, no nije uklonilo sve moje probleme. Prilično sam teško hodao. Još i sada imam problema s osjetom u nekim dijelovima tijela.

Kako sam već spomenuo, zbog svoje sam bolesti često bio jako zabrinut te sam se prepuštao crnim mislima. Začudo, u isto to vrijeme medicinsko osoblje često me znalo pohvaliti zbog moje strpljivosti i pozitivnog stava. Zašto su stekli takav dojam o  meni? Zato što im usprkos snažnoj boli koju sam osjećao nisam prestajao pričati o svojoj vjeri u Boga.

Mada sam ponekad bio ljut i ogorčen zbog svega onoga kroz što sam prolazio, i dalje sam se oslanjao na Jehovu. On mi je čitavo to vrijeme pružao toliku podršku da me ponekad bilo sram zbog mojih osjećaja. Čvrsto sam odlučio čitati biblijske retke za koje sam znao da će me utješiti te razmišljati o njima. Spomenut ću samo neke od njih.

Otkrivenje 21:4: ‘Bog će obrisati svaku suzu s njihovih očiju, i smrti više neće biti, niti će više biti tuge ni vike ni boli.’ Razmišljanje o tom biblijskom obećanju koje govori o novom svijetu u kojem će zauvijek nestati suza i boli uistinu mi je pružilo pravu utjehu.

Hebrejima 6:10: “Jer Bog nije nepravedan da zaboravi vaše djelo i ljubav koju ste pokazali prema njegovom imenu.” Premda više nisam mogao biti aktivan kao prije, znao sam da Jehova cijeni ono što činim u njegovoj službi.

Jakov 1:13: “Kad je u kušnji, neka nitko ne govori: ‘Bog me iskušava.’ Jer Boga se ne može iskušavati zlim stvarima, a ni on sam ne iskušava nikoga.” Kako li su te riječi istinite! Mada je Jehova dozvolio moje patnje, on ih ni u kom slučaju nije prouzročio.

 Filipljanima 4:6, 7: “Ne budite tjeskobno zabrinuti ni za što, nego u svemu molitvom i usrdnim moljenjem zajedno sa zahvaljivanjem obznanite svoje molbe Bogu; i Božji mir koji nadilazi svaku misao čuvat će vaša srca i vaše misaone snage posredstvom Krista Isusa.” Molitva mi je pomogla da steknem toliko potrebni duševni mir i budem razuman dok se nosim sa svojom situacijom.

Te sam retke nekada koristio da bih ohrabrio druge koji su se našli u nevolji — a sada su i meni pomogli! Međutim, shvatio sam da dotad nisam bio u potpunosti svjestan njihove vrijednosti. Morao sam se teško razboljeti da bih shvatio što zapravo znači biti ponizan te se naučio potpuno pouzdati u Jehovu.

Mnogi o kršćanskom bratstvu govore kao o stupu i potpori u vrijeme nevolje. Pa ipak, tako se lako može dogoditi da premalo cijenimo to što imamo kršćansku braću i sestre! Istina, neki od njih ograničeni su u pogledu toga što mogu učiniti za nas, ali su nam uvijek spremni pomoći. U to sam se i sam uvjerio. Često sam ih, i to ponekad rano ujutro, znao ugledati kako sjede pored mog kreveta u bolnici. Neki su se čak ponudili da plate dio bolničkih troškova. Duboko sam zahvalan svima koje je srce potaknulo da mi pomognu kad mi je bilo najteže.

Jehovini svjedoci u skupštini kojoj pripadam znaju da sam sada ograničen u pogledu onoga što mogu učiniti. Trenutno služim kao predsjedavajući nadglednik i surađujem sa starješinama koji mi svesrdno pružaju podršku. Nikada nisam prestao sudjelovati u službi propovijedanja. U vrijeme kad mi je bilo najteže pomogao sam dvojici ljudi da svoj život predaju Jehovi. Jedan od njih sada je sluga pomoćnik u jednoj skupštini Jehovinih svjedoka u Nairobiju.

Još uvijek mi nedostaje riječi kojima bih se zahvalio svojoj supruzi što je tokom svih mojih patnji bila uz mene. Strpljivo je podnosila moj gnjev, promjene raspoloženja, moju nerazboritost i frustracije. Kad god sam plakao ili trpio jaku bol, ona me hrabrila i tješila. Njena snaga i odlučnost u tako teškim okolnostima neprestano me zadivljuju. Uistinu se pokazala kao ‘prijatelj u svako doba’ (Priče Salamunove 17:17).

I naše su se kćerke naučile nositi s mojom bolešću. Čine sve što je u njihovoj moći kako bi mi pomogle. Razumiju moje potrebe i brzo reagiraju na njih te se brinu o meni kad im je majka odsutna. Sylvia je postala moj “štap” tako što me vodi po kući kad sam preslab da bih mogao sam hodati.

A što je s mlađom kćerkom, Minom? Sjećam se da sam jednom pao u kući i da nisam mogao ustati. Ona je jedina bila kod kuće. Skupivši svu snagu, podignula me na noge i polako odvela u sobu. Ni dan danas ne zna kako je to uspjela. Nikad neću zaboraviti kako se hrabro ponijela u toj situaciji.

Borba s ovom ozljedom najteža je borba u mom životu, koja i dalje traje. Bila je to moja najveća kušnja i najveći ispit vjere. Naučio sam puno o poniznosti, razumnosti i suosjećanju. Sigurno ne bih ustrajao da nisam imao potpuno povjerenje i pouzdanje u Jehovu.

Osobno sam se uvjerio koliko su istinite riječi apostola Pavla: “To blago imamo u zemljanim posudama, da bi snaga koja nadilazi uobičajenu bila od Boga, a ne od nas” (2. Korinćanima 4:7). Veliku utjehu nalazim u Božjem obećanju o predstojećim ‘novim nebesima i novoj zemlji’ (2. Petrova 3:13). Molim se Jehovi da me i dalje vodi prema tom novom svijetu, budući da sam ja još uvijek slab i malo toga mogu postići vlastitom snagom.