Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Životna priča

“Što ću vratiti Jehovi?”

“Što ću vratiti Jehovi?”

Kad sam imala 18 godina, roditelji su smatrali da sam ih strahovito razočarala, rođaci nisu htjeli sa mnom imati posla, a ljudi u selu su mi se izrugivali. Preklinjanje, nagovaranje i prijetnje nisu uspjeli slomiti moju besprijekornost prema Bogu. Bila sam uvjerena da će me Bog nagraditi budem li uvijek živjela u skladu s biblijskom istinom. Prošlo je preko 50 godina otkako služim Jehovi i doista mogu reći poput psalmista: “Što ću vratiti Jehovi za sva dobra što mi je učinio?” (Psalam 116:12).

RODILA sam se 1930. u Aggelokastru, selu udaljenom 20 kilometara od Kenhreje, luke na istočnoj obali Korintske prevlake u kojoj je u prvom stoljeću bila osnovana skupština pravih kršćana (Djela apostolska 18:18; Rimljanima 16:1).

Moja je obitelj mirno živjela. Otac je bio načelnik u našem mjestu i ljudi su ga veoma poštovali. Bila sam treće od petero djece. Roditelji su nas odgojili u revne pripadnike Grčke pravoslavne crkve. Svake sam nedjelje prisustvovala liturgiji. Ispovijedala sam se pred ikonama, palila svijeće u seoskim kapelama i držala sve postove. Često sam razmišljala o tome da postanem redovnica. No kasnije sam postala prva u obitelji koja je razočarala roditelje.

Biblijska istina na mene ostavlja dubok dojam

Kad sam imala 18 godina, saznala sam da Katina, sestra jednog od mojih šogora koja je živjela u susjednom selu, čita publikacije Jehovinih svjedoka i da je prestala odlaziti u crkvu. To me jako uznemirilo, pa sam joj odlučila pomoći da se vrati na, kako sam smatrala, pravi put. Stoga sam je, kad nas je posjetila, pozvala u šetnju s namjerom da je usput odvedem do svećenika. Svećenik je počeo jako vrijeđati Jehovine svjedoke, nazivajući ih krivovjercima koji su zaveli Katinu. Razgovor se nastavio sljedeće tri večeri. Katina se pripremila za razgovor i uz pomoć Biblije pobila sve svećenikove tvrdnje. On joj je na koncu rekao da bi, budući da je zgodna i pametna djevojka, trebala uživati u životu dok je još mlada, a kad ostari onda neka se posveti služenju Bogu.

Nisam roditeljima rekla za taj razgovor, no sljedeće nedjelje nisam otišla u crkvu. Odmah u podne svećenik je došao u našu trgovinu. Izgovarala sam se da nisam mogla doći, da sam morala ostati u trgovini i pomoći ocu.

”Je li to pravi razlog ili je ona djevojka utjecala na tebe?” upitao me svećenik.

”Vjerovanja tih ljudi bolja su od naših”, rekla sam otvoreno.

Zatim se svećenik okrenuo prema ocu i rekao mu: ”Gospodine Economos, odmah izbacite svoju rođakinju iz kuće, ona je prava opasnost za vaš dom.”

Obitelj mi se protivi

Krajem 1940-ih Grčkom je bjesnio građanski rat. Otac se bojao da bi mi gerilci mogli nauditi, pa je odlučio da odem k svojoj sestri u selo gdje je živjela i Katina. Tijekom dva mjeseca koja sam tamo provela saznala sam što Biblija govori o mnogim temama. Razočarala sam se kad sam vidjela da mnoga učenja Pravoslavne crkve nisu biblijska. Saznala sam da Bog ne odobrava upotrebu ikona, da razni vjerski običaji poput štovanja križa nemaju kršćansko porijeklo te da Boga treba obožavati ”duhom i istinom” kako bismo mu ugodili (Ivan 4:23; 2. Mojsijeva 20:4, 5). Najviše me oduševila spoznaja da Biblija pruža divnu nadu u vječni život na Zemlji! Te dragocjene biblijske istine bile su prvi blagoslov koji sam primila od Jehove.

U međuvremenu su moja sestra i šogor primijetili da se više ne križam prije jela niti se molim pred ikonama. Jedne su me večeri istukli zbog toga. Sljedećeg sam dana otišla od njih i došla tetki. Šogor je sve ispričao mom ocu. Ubrzo nakon toga posjetio me otac sav u suzama i razgovarao sa mnom ne bih li promijenila mišljenje. Šogor je kleknuo preda mnom i molio me da mu oprostim, što sam i učinila. Kako bismo se pomirili, zamolili su me da se vratim u crkvu, no ja sam to čvrsto odbila.

Vratila sam se roditeljima u selo, a protivljenje se nastavilo. Nikako nisam mogla stupiti u kontakt s Katinom, nisam imala literaturu, pa čak ni Bibliju. Bila sam tako sretna što mi je jedna rođakinja htjela pomoći. Kad je bila u Korintu, naišla je na ženu koja je Jehovin svjedok i od nje uzela knjigu ”Neka Bog bude istinit” te Kršćanska grčka pisma, koje sam počela potajno čitati.

Neočekivana promjena u životu

Žestoko protivljenje nastavilo se sljedeće tri godine. Nisam mogla stupiti u kontakt ni s kim od Jehovinih svjedoka niti sam mogla nabaviti literaturu. Nisam ni slutila da su preda mnom neke značajne promjene u životu.

Otac je odlučio poslati me ujaku u Solun. Prije nego što sam se odselila, otišla sam krojaču u Korint da mi sašije kaput. Na moje veliko iznenađenje, tamo je radila Katina! Bile smo presretne što smo se ponovno vidjele nakon toliko vremena. Odlazeći od krojača, upoznale smo vrlo simpatičnog mladića koji se biciklom vraćao kući s posla. Zvao se Charalambos. S vremenom smo se bolje upoznali i odlučili se vjenčati. Ja sam u to vrijeme, točnije 9. siječnja 1952, simbolizirala svoje predanje Jehovi krštenjem.

Charalambos se krstio prije mene. I on se suočio s protivljenjem u obitelji. Charalambos je bio vrlo revan. Služio je kao pomoćnik sluge skupštine i vodio mnogo biblijskih studija. Za kratko su vrijeme i njegova braća prihvatila istinu i danas mnogi članovi njihovih obitelji također služe Jehovi.

Mom se ocu jako svidio Charalambos i nije imao ništa protiv da se udam za njega, no majka se nije slagala s time. Usprkos tome, 29. ožujka 1952. Charalambos i ja smo se vjenčali. Na svadbu su došli samo moj najstariji brat i jedan rođak. Tada to još nisam znala, ali Charalambos se pokazao neizmjernim blagoslovom i pravim darom od Jehove! Budući da sam imala takvog supruga, cijeli sam život mogla posvetiti služenju Jehovi.

Jačamo braću

Godine 1953. Charalambos i ja smo se preselili u Atenu. Charalambos je želio više sudjelovati u službi propovijedanja, pa je prekinuo s obiteljskim poslom i pronašao posao sa skraćenim radnim vremenom. Poslijepodneva bismo provodili zajedno u kršćanskoj službi i vodili smo mnoge biblijske studije.

Budući da je djelo Jehovinih svjedoka bilo zakonski ograničeno, morali smo biti snalažljivi. Tako smo naprimjer došli na ideju da u izlog kioska u centru Atene u kojem je moj suprug skraćeno radio stavimo časopis Kula stražara. Jedan policajac visokog čina rekao nam je da je taj časopis zabranjen. Tražio je primjerak i odnio ga u službu sigurnosti kako bi saznao nešto o časopisu. Kad su mu djelatnici službe sigurnosti rekli da časopis nije zabranjen, vratio se i rekao nam to. Kad su to čula druga braća koja su radila u kioscima, i ona su počela držati Kulu stražaru u izlogu. Jedan čovjek koji je na našem kiosku uzeo Kulu stražaru postao je Jehovin svjedok i danas služi kao starješina.

Jako nas je obradovalo što je i moj najmlađi brat upoznao istinu. Došao je u Atenu na pomorsku akademiju, pa smo ga jednom poveli sa sobom na kongres. Kongrese smo potajno održavali u šumama. Bratu se svidjelo ono što je čuo na kongresu, no ubrzo je počeo ploviti na brodovima trgovačke mornarice. Jednom ga je put nanio u jednu luku u Argentini. Jedan je misionar došao propovijedati na brod i moj ga je brat zamolio za časopise. Bili smo presretni kad nam je poslao pismo u kojem je napisao: ”Pronašao sam istinu. Molim vas pretplatite me na časopise.” Danas on i njegova obitelj vjerno služe Jehovi.

Moj je suprug 1958. bio pozvan da služi kao putujući nadglednik. Budući da je naše djelo bilo pod zabranom i vladala je vrlo teška situacija, putujući nadglednici obično su služili bez svojih supruga. U listopadu 1959. pitali smo odgovornu braću u podružnici mogu li se pridružiti suprugu u službi. To nam je bilo odobreno. Trebali smo posjećivati skupštine u središnjoj i sjevernoj Grčkoj te ih jačati.

Putovanja nisu bila ugodna. Bilo je malo asfaltiranih cesta. Nismo imali automobil, pa smo uglavnom putovali javnim prijevozom ili u otvorenim kamionima zajedno s kokošima i drugom trgovačkom robom. Kad smo pješačili po blatnjavim putevima, nosili smo gumene čizme. Milicija je bila u svakom selu, pa smo u njih ulazili noću kako bismo izbjegli ispitivanje.

Braća su jako cijenila što smo ih posjećivali. Premda je većina njih naporno radila na polju, napravila su sve što su mogla kako bi prisustvovala sastancima koji su se održavali kasno navečer u domu razne braće. Braća su bila veoma gostoljubiva i davala nam najbolje što su imala, a imala su vrlo malo. Ponekad smo spavali u jednoj sobi zajedno s cijelom obitelji koja nas je ugostila. Vjera, ustrajnost i revnost braće mnogo su nam značile.

Pojačana služba

Kad smo u veljači 1961. posjetili podružnicu u Ateni, braća su nas pitala da li bismo željeli raditi u Betelu. Odgovorili smo poput Izaije: ”Evo mene, pošalji mene” (Izaija 6:8). Dva mjeseca kasnije pismeno smo pozvani da dođemo u Betel što prije možemo. Tako smo 27. svibnja 1961. počeli služiti u Betelu.

Jako nam se dopalo raditi u Betelu i ovdje smo se odmah osjećali kao kod kuće. Moj je suprug radio u Službenom odjelu i na pretplatama, a kasnije je jedno vrijeme služio u Odboru podružnice. Ja sam obavljala razne poslove. Kad smo došli u Betel, obitelj je imala 18 članova, no gotovo pet godina bilo nas je oko 40 jer se u Betelu počela održavati škola za starješine. Ujutro bih prala suđe, pomagala kuharu, namjestila 12 kreveta i postavila stolove za ručak. Poslijepodne sam glačala rublje te čistila toalete i sobe. Jednom tjedno radila sam i u praonici. Imala sam mnogo posla, ali sam bila sretna što mogu pomoći.

Suprug i ja bili smo veoma zaposleni u Betelu, a i u službi propovijedanja. Često smo vodili i po sedam biblijskih studija. Vikendima je Charalambos držao javna predavanja u raznim skupštinama, a ja sam išla s njim. Bili smo nerazdvojni.

Jednom smo proučavali Bibliju s dvoje supružnika koji su bili vrlo revni pripadnici Grčke pravoslavne crkve i prisni prijatelji sa svećenikom kojem je bila dužnost tražiti krivovjerce. U kući gdje su živjeli imali su sobu punu ikona u kojoj je uvijek gorio tamjan te su po cijeli dan svirale crkvene pjesme. Neko smo ih vrijeme posjećivali četvrtkom kako bismo s njima proučavali Bibliju, a petkom je k njima dolazio njihov prijatelj svećenik. Jednog su nas dana zamolili da svakako dođemo k njima jer su nam pripremili iznenađenje. Kad smo došli, prvo su nam pokazali onu sobu. Maknuli su sve ikone i preuredili je. Ovaj je bračni par nastavio napredovati i oboje su se krstili. Raduje nas da je ukupno 50 osoba s kojima smo proučavali predalo svoj život Jehovi i krstilo se.

Naročito sam se radovala izgrađujućem druženju s pomazanom braćom. Posjete članova Vodećeg tijela, naprimjer brata Knorra, Franza i Henschela, bile su veoma ohrabrujuće. U Betelu služim već preko 40 godina i još uvijek to smatram velikom časti.

Borba s bolesti i gubitak supruga

Moj je suprug 1982. počeo imati simptome Alzheimerove bolesti. Stanje mu se do 1990. pogoršalo i s vremenom mu je bila potrebna stalna njega. Posljednjih osam godina njegovog života uopće nismo izlazili iz Betela. Mnoga naša draga braća u Betelu te odgovorni nadglednici mnogo su nam pomagali. No usprkos njihovoj ljubaznoj pomoći, morala sam i danju i noću biti uz supruga. Bilo je vrlo teških trenutaka i provela sam mnoge besane noći.

Moj dragi suprug umro je u srpnju 1998. Jako mi nedostaje, no tješi me to što znam da će ga se Jehova sjetiti kad bude uskrsavao još milijune drugih osoba (Ivan 5:28, 29).

Zahvalna sam Jehovi na blagoslovima

Premda sam izgubila supruga, nisam usamljena. Još uvijek služim u Betelu pa mogu osjetiti ljubav cijele betelske obitelji koja se brine za mene. Imam i veliku obitelj duhovne braće i sestara iz cijele Grčke. Premda imam preko 70 godina, još uvijek mogu cijeli dan raditi u kuhinji i blagovaonici.

Godine 1999. ispunio mi se životni san — posjetila sam svjetsku centralu Jehovinih svjedoka u New Yorku. Ne mogu opisati riječima kako sam se osjećala. Bio je to nezaboravan doživljaj koji me ojačao.

Dok razmišljam o prošlosti, posve sam uvjerena da nisam mogla iskoristiti život na bolji način. Punovremena služba Jehovi bolja je od bilo kakve karijere koju netko može ostvariti. Stvarno mi ništa nije nedostajalo. Jehova se s puno ljubavi brinuo za mene i mog supruga kako u duhovnom tako i u tjelesnom pogledu. Iz osobnog iskustva dobro razumijem zašto je psalmist upitao: ”Što ću vratiti Jehovi za sva dobra što mi je učinio?” (Psalam 116:12).

[Slika na stranici 26]

Charalambos i ja bili smo nerazdvojni

[Slika na stranici 27]

Moj suprug u svom uredu u podružnici

[Slika na stranici 28]

Službu u Betelu smatram velikom časti