POTKRAJ 18. stoljeća diljem Europe probudila se želja za širenjem evanđelja. William Carey, koji je kasnije postao misionar, gorljivo je pozivao protestante u Velikoj Britaniji da krenu širiti evanđelje na područja u kojima ljudi još nisu čuli za njega. Jedno takvo područje bilo je Tahiti. Careya je potaknula Isusova zapovijed da njegovi sljedbenici trebaju činiti učenike od ljudi iz svih naroda (Matej 28:19, 20). Slično tome, popularno djelo francuskog pisca Françoisa Augustea Renéa de Chateaubrianda s naslovom Le Génie du christianisme (Genij kršćanstva), objavljeno 1802, probudilo je misionarski duh među katolicima.

Uskoro su počela nicati katolička i protestantska misionarska društva. Godine 1797. Londonsko misionarsko društvo poslalo je 29 misionara na Tahiti. Godine 1841. na Tahiti je stigla skupina katolika iz vjerskog reda koji se nazivao Pikpuški oci, a tri godine kasnije došli su i pripadnici Mormonske crkve. Međutim, mnogi od tih misionara ubrzo su se udaljili od svoje prvobitne duhovne misije i upleli u politiku i trgovinu. Kako je došlo do toga?

Stanovnici otoka isprva nisu bili odviše spremni prihvatiti učenja protestantskih misionara. Prema riječima jednog antropologa, “misionari su više propovijedali o mukama u paklenoj vatri nego o milosrđu i ljubavi prema bližnjemu”. Osim toga, ubrzo su shvatili da se nitko od stanovnika neće usuditi krstiti i postati kršćanin dok to ne učine poglavice, ili ariʽi, koji su ujedno bili vjerski poglavari. Zato su odlučili usredotočiti se na obraćenje poglavica.

Pomare II bio je poglavica koji je naročito dobro prihvatio misionare jer je u njima vidio svoje buduće ekonomske i vojne saveznike. Oni su pak u njemu vidjeli čovjeka koji će im pomoći da ostvare svoje ciljeve. Osim toga, misionari su od samog početka imali određeni utjecaj jer su služili kao posrednici između Tahićana i pomoraca koji su redovito dolazili na otok opskrbiti se potrebnim namirnicama.

Nadajući se da će mu misionari pomoći da ostvari svoje političke ambicije i pribavi oružje koje je želio, Pomare je pokazao zanimanje za njihova učenja i već je 1811. rekao da se želi krstiti. Sljedeće je godine pismeno izrazio svoju želju. No misionari su osam godina odbijali njegov zahtjev, jer su smatrali da je mudro najprije vidjeti hoće li se zaista držati biblijskih moralnih načela.

U međuvremenu, Pomare je uspio učvrstiti svoju vlast i postati općeprihvaćeni kralj Tahitija i okolnih otoka koji pripadaju skupini Društvenih otoka. Ponovno je zamolio da mu se dopusti krštenje te su misionari 1819. konačno udovoljili njegovoj želji.

Učinak toga bio je odmah vidljiv. U narednih pet godina gotovo svi stanovnici Društvenih otoka, zapadnog dijela arhipelaga Tuamotu i polovice otočja Tubuai obratili su se na kršćanstvo.

Masovno “obraćenje” otočana zahtijevalo je da se njihove stare vrijednosti, običaji i zakoni zamijene novima. Pomare se obratio misionarima da mu pomognu u tome. Oni su ustvari već dugo željeli provesti reformu plemenskih običaja i ograničiti kraljevu moć. Stoga su udovoljili Pomareovom zahtjevu i sastavili niz zakona koji su, prema jednom izvoru, bili spoj “općih načela britanskog ustava, biblijskih zapovijedi i običaja uvriježenih u kršćanskim zemljama”. Nakon mnogih revizija kralj je prihvatio konačnu verziju tih zakona i tako je nastao prvi pisani zakonik Tahitija. Kasnije je dobio naziv Pomareov zakonik.

Po uzoru na zakone uvrštene u Pomareov zakonik bili su izrađeni slični zakoni koji su uvedeni na okolnim otocima i arhipelazima. Zakonik je propisivao strogo držanje dana odmora, kažnjavanje prijestupa kao što su preljub, bigamija, krađa i pobuna te je određivao smrtnu kaznu za ubojstvo i čedomorstvo. Svi oblici razvratne zabave bili su zabranjeni.

Protestantski misionari nalazili su se “u samom političkom vrhu otoka”, stoji u knjizi Where the Waves Fall. “Osim što su širili evanđelje, postali su i vojni stratezi, ekonomski i politički savjetnici te su sastavljali zakonske i ustavne odredbe.” Slično tome, mormonski i katolički misionari obnašali su gotovo sve građanske i političke dužnosti na otocima na kojima su se naselili. Jedan mormonski misionar koji je živio na Tubuaiu, najvećem otoku istoimenog otočja, izjavio je: “Vlast je u rukama Crkve. (...) Ja sam predsjednik vlade na otoku.” Sličan utjecaj ostvarili su i katolici na otočju Gambier. Ondje je jedan njihov svećenik bio ministar u vladi.

Umjesto da svoj utjecaj ograniče samo na sferu duhovnog života, “misionari su se odlučili za provođenje političke evangelizacije”, zapaža povjesničarka Claire Laux. Smatrali su da će tako brže i lakše doći do željenog cilja. Time su postupali suprotno uputama svojih crkvenih vlasti. Još i dan-danas u Francuskoj Polineziji religija je u velikoj mjeri upletena u politiku.

Za neke je misionare “uplitanje u politiku bilo blisko povezano s njihovim trgovačkim ambicijama”, napisao je profesor Niel Gunson sa Sveučilišta u Canberri (Australija). Mnogi su misionari postali trgovci. Opskrbljivali su trgovačke brodove, zakupljivali ih, pa čak i gradili. Neki su upravljali plantažama na kojima se uzgajala maranta, kava, pamuk, šećerna trska i duhan.

Utjecaj misionara u trgovini postao je tako velik da su 25 godina kontrolirali trgovački promet između Australije i Tahitija, a posebno prodaju usoljene svinjetine i kokosovog ulja. Neke je misionare to zabrinjavalo, pa su se obratili Londonskom misionarskom društvu kako bi se to pitanje riješilo. Drugi su smatrali da je trgovina nužna za ostvarenje njihovih vjerskih ciljeva. Zbog čega su tako mislili?

Od samog dolaska misionari su nastojali zanatskim vještinama i tvorničkim proizvodima impresionirati otočane. Smatrali su da će domoroci biti sretniji ako ih se “civilizira”, pa su zagovarali naporan rad i materijalno blagostanje, i čak su ih navodili na zaključak da je bogatstvo dokaz Božjeg blagoslova.

Jedan je povjesničar Londonskog misionarskog društva kasnije napisao da je prilikom tog masovnog obraćenja, koje se odigralo vrlo brzo, novu religiju “malo tko prihvatio zato što je iskreno želio učiniti ono što je ispravno, promijeniti svoj način života i približiti se Bogu”. Prema riječima profesora Gunsona, obraćenje Tahićana bilo je “samo odraz želje Pomarea II, a temeljilo se na prihvaćanju vjerskih običaja (a ne vjerovanja) engleskih misionara”.

Mnogi su Tahićani postali kršćani samo po imenu, pa su se za nekoliko godina vratili svojim poganskim vjerovanjima kad se pojavio vjerski pokret pod nazivom mamaia. Taj je pokret, kojem se priklonila i nasljednica tahićanskog prijestolja, spojio kršćanstvo s tradicionalnim vjerovanjima i običajima, a dopuštao je veliku moralnu slobodu.

Između protestantskih skupina — među kojima je bilo anglikanaca, kalvinista i metodista — često su izbijale svađe, a između protestanata i katolika vladala je mržnja. “Otočani nisu mogli razumjeti razlike u učenjima različitih denominacija te nisu mogli shvatiti zašto vlada takvo zlobno rivalstvo među ljudima koji tvrde da su braća”, stoji u knjizi The Cambridge History of the Pacific Islanders. Naprimjer, kad su dva katolička misionara došla na Tahiti, odmah su bili deportirani po nalogu jednog bivšeg protestantskog misionara koji je bio vrlo utjecajan. To je dovelo do diplomatskog incidenta između Velike Britanije i Francuske, koji je umalo izazvao rat. Na koncu je Velika Britanija pristala na zahtjev Francuske da Tahiti potpadne pod francusku “zaštitu”.

S druge strane, neki od prvih misionara revno su radili na opismenjivanju otočana i pomogli su iskorijeniti čedomorstvo, kanibalizam i žrtvovanje ljudi. Premda su neki od njih bili nepotrebno strogi i kruti, nastojali su uzdizati moralne vrijednosti među otočanima.

Naročito vrijedan dar koji su misionari ostavili otočanima u nasljeđe jest prijevod Biblije na tahićanski jezik. Na taj su ih način upoznali s Božjim imenom, koje je na tim otocima još uvijek dobro poznato * (Psalam 83:18).