Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Je li Zemlja uistinu ugrožena?

Je li Zemlja uistinu ugrožena?

GLOBALNO ZATOPLJENJE neki smatraju najvećom prijetnjom opstanku ljudskog roda. Časopis Science kaže da istraživače najviše brine to što smo “pokrenuli sporu, ali nezadrživu lavinu promjena”. Neki dovode u pitanje istinitost te tvrdnje. Istina, mnogi se slažu da se Zemlja zagrijava, ali nisu sigurni što je tome uzrok i koje bi mogle biti posljedice toga. Smatraju da bi ljudsko djelovanje moglo biti jedan od uzročnika, ali ne nužno i glavni. Zašto postoje tako različita mišljenja?

Navedimo jedan od razloga. Prirodni procesi koji stvaraju klimu na Zemlji vrlo su složeni i još ih ne razumijemo u potpunosti. Osim toga, razne skupine za zaštitu okoliša često na svoj način tumače znanstvene podatke, naprimjer one koji pokazuju da temperatura na Zemlji raste.

Da li temperatura doista raste?

Prema nedavnom izvještaju Međudržavnog odbora za klimatske promjene (IPCC), koji djeluje pod okriljem UN-a, globalno zatopljenje ne može se osporiti — ono je činjenica — i za njega je najvjerojatnije kriv čovjek. Oni koji se ne slažu s tim, posebno sa zaključkom da je za sve kriv čovjek, priznaju da se gradovi zagrijavaju, ali smatraju da se to događa zbog njihovog rasta. Beton i čelik brzo upijaju Sunčevu toplinu, a noću se sporo hlade. Međutim, skeptici smatraju da se temperaturne vrijednosti zabilježene u gradovima razlikuju od onih u seoskim područjima te da ne daju pravu sliku o onome što se događa.

No osvrnimo se na to što se događa u nekim seoskim područjima. Clifford je seoski starješina koji živi na jednom otoku uz obalu Aljaske. On kaže da se promjene odvijaju pred njegovim očima. Stanovnici njegovog sela putuju preko zaleđenog mora do kopna kako bi lovili sobove i losove. No porast temperature sve im više otežava tradicionalni način života. Clifford kaže da su se promijenile morske struje, da se led otapa i da se Čukotsko more ne ledi u isto vrijeme kao nekada. Prije se ledilo već krajem listopada, a sada tek krajem prosinca.

I u Sjeverozapadnom prolazu mogu se jasno vidjeti znakovi zatopljenja. Godine 2007. taj je prolaz prvi put u povijesti bio potpuno otvoren za plovidbu. “Ova godina potvrđuje da je razdoblje u kojem se led topi sve duže”, kaže jedan znanstvenik iz američkog Državnog centra za prikupljanje podataka o snijegu i ledu.

Efekt staklenika — neophodan za život

Takve promjene objašnjavaju se sve izraženijim efektom staklenika — prirodnom pojavom neophodnom za život na Zemlji. Otprilike 70 posto Sunčeve energije koja dopre do Zemlje apsorbira se, te zagrijava zrak, tlo i mora. Bez tog prirodnog procesa prosječna temperatura na površini Zemlje iznosila bi minus 18 Celzijevih stupnjeva. Apsorbirana toplina na koncu se oslobađa i vraća u svemir u obliku infracrvenog zračenja, sprečavajući tako pregrijavanje Zemlje. No budući da zagađivači mijenjaju sastav atmosfere, u svemir se vraća manje topline. Zbog toga temperatura na Zemlji raste.

Na efekt staklenika utječu plinovi kao što su ugljični dioksid, dušikov oksid i metan te vodena para. Koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi znatno se povećala u proteklih 250 godina, jer su se s početkom industrijske revolucije sve više počela koristiti fosilna goriva, kao što su ugljen i nafta. Izgleda da je sve veći stočni fond još jedan čimbenik koji utječe na efekt staklenika, jer stoka prilikom probavljanja hrane stvara metan i dušikov oksid. Neki istraživači navode i druge uzročnike zagrijavanja koji su po njihovom mišljenju postojali i prije nego što su ljudi mogli utjecati na klimu.

Radi li se samo o još jednom prirodnom ciklusu?

Oni koji smatraju da ljudsko djelovanje ne utječe bitno na zagrijavanje Zemlje kažu da je i u prošlosti bilo znatnih kolebanja u temperaturi. Kao primjer navode takozvana ledena doba, kad je na Zemlji navodno bilo mnogo hladnije nego danas. Svoju tvrdnju da se radi o prirodnom zagrijavanju podupiru podacima da je u hladnim područjima, kao što je Grenland, nekada uspijevala vegetacija koja inače raste u područjima s toplom klimom. Naravno, znanstvenici priznaju da ne mogu sa sigurnošću reći kakva je klima bila nekada. A što idu dalje u prošlost, sve su nesigurniji u svojim pretpostavkama.

Što je onda moglo izazvati izrazite razlike u temperaturi dok ljudi još nisu mogli utjecati na to? Mogući su uzročnici, između ostalog, Sunčeve pjege i baklje, koje utječu na količinu energije što je Sunce isijava. Osim toga, zbog promjena u Zemljinoj putanji, koje se odvijaju u ciklusima od mnogo tisuća godina, mijenja se udaljenost našeg planeta od Sunca. Na klimu utječe i vuklanski pepeo te promjene u morskim strujama.

Različiti scenariji klimatskih promjena

Ako temperatura na Zemlji raste, neovisno o tome što uzrokuje tu pojavu, kako će to utjecati na nas i na naš okoliš? Teško je točno predvidjeti razvoj događaja. Danas znanstvenici uz pomoć snažnih kompjutera stvaraju simulacije, odnosno modele klimatskih promjena. Te simulacije izrađuju se na temelju podataka o klimi i prirodnim pojavama koje utječu na nju, a uzimaju se u obzir i fizikalni zakoni.

Simulacije omogućavaju znanstvenicima da eksperimentiraju s klimom onako kako to inače ne bi mogli. Naprimjer, mogu “promijeniti” količinu Sunčeve energije koja dopire do Zemlje da bi vidjeli kako to utječe na polarni led, temperaturu zraka i mora, isparavanje vodenih površina, atmosferski tlak, formiranje oblaka, vjetar i oborine. Mogu “izazvati” vulkanske erupcije i promatrati kakve učinke na vremenske uvjete ima vulkanski pepeo. Osim toga, mogu promatrati kako na klimu utječe porast svjetskog stanovništva, nestajanje šuma, iskorištavanje tla, promjene u emisiji stakleničkih plinova i tako dalje. Znanstvenici se nadaju da će njihove simulacije s vremenom biti sve točnije i pouzdanije.

Koliko su pouzdane njihove sadašnje simulacije? To u velikoj mjeri ovisi o točnosti i količini podataka koji se unose u kompjuter. Stoga i klimatski modeli jako variraju — od onih koji predviđaju blage promjene pa sve do onih koji predviđaju kataklizmu. No prema riječima časopisa Science, “moguće je da nas [stvarni] klimatski uvjeti iznenade”. A upravo se to i događa! Naprimjer, arktički led otapa se neočekivano brzo, što iznenađuje mnoge klimatologe. Ipak, već bi i djelomična slika o posljedicama onoga što čovjek danas radi odnosno ne radi mogla biti dovoljna da vodeći ljudi u politici i gospodarstvu sada donesu neke odluke koje bi mogle smanjiti probleme u budućnosti.

Imajući to na umu, IPCC je ispitao šest kompjuterski simuliranih scenarija — počevši od toga što bi se dogodilo da se emisija stakleničkih plinova uopće ne ograničava, zatim koje bi posljedice bile ako bi se ona nastavila odvijati sadašnjim tempom, pa sve do toga što bi se moglo postići uvođenjem strogih ograničenja. Svaki od tih scenarija drugačije bi se odrazio na klimu i okoliš. U skladu s tim predviđanjima, analitičari preporučuju razne mjere. Tako naprimjer preporučuju donošenje zakona o ograničenju upotrebe fosilnih goriva, kazne za prekršitelje, proizvodnju veće količine nuklearne energije i uvođenje tehnologija koje ne štete okolišu.

Jesu li klimatski modeli pouzdani?

Neki kritičari kažu da današnje metode kojima se predviđa budući razvoj događaja previše pojednostavljuju klimatske procese o kojima se ionako malo zna, dok druge jednostavno ignoriraju. Osim toga, upozoravaju na nedosljednosti kompjuterskih simulacija. Jedan znanstvenik, koji je sudjelovao u radu IPCC-a, kaže: “Mjerenja koja vršimo i nastojanje da razumijemo nevjerojatno složen klimatski sustav u nekima su od nas izazvali toliki osjećaj neznatnosti da smo počeli sumnjati u to možemo li uopće shvatiti kako on funkcionira te što ga pokreće.” *

Naravno, neki smatraju da se kockamo s budućnošću našeg planeta ako pod izlikom da nismo sigurni što uzrokuje probleme ništa ne poduzimamo. “Kako ćemo to objasniti svojoj djeci?” pitaju se oni. Bez obzira na to koliko su ti klimatski modeli točni, možemo biti sigurni da je Zemlja ozbiljno ugrožena. Ekološke sustave o kojima ovisi naš opstanak narušavaju zagađenje, nekontrolirana sječa šuma, širenje gradova te izumiranje biljnih i životinjskih vrsta. To su samo neki problemi koje nitko ne može osporiti.

S obzirom na ono što znamo, možemo li očekivati da će čovjek potpuno promijeniti svoj način života kako bi spasio sebe i svoj prekrasni dom? Osim toga, ako ljudi svojim djelovanjem izazivaju globalno zatopljenje, moguće je da su nam za potrebne promjene preostale samo godine, a ne stoljeća. Takve bi promjene u najmanju ruku zahtijevale da se hitno počne rješavati korijen svih problema s kojima se suočava Zemlja, a to su ljudska pohlepa, sebičnost, neznanje, nesposobna vlast i opća ravnodušnost. Je li to moguće ostvariti ili zapravo zavaravamo sami sebe? Je li situacija beznadna? O tome govori sljedeći članak.

^ odl. 20 John Christy, voditelj Earth System Science Centera na Sveučilištu u Alabami (Huntsville, SAD), The Wall Street Journal od 1. studenoga 2007.