Godine 1917. Istraživači Biblije, kako su se Jehovini svjedoci nekad zvali, prvi su put počeli organizirano propovijedati dobru vijest u Meksiku. Tijekom narednih nekoliko desetljeća biblijsku istinu prihvatilo je na stotine iskrenih pojedinaca iz tog gostoljubivog naroda. A onda, nakon što je počeo Drugi svjetski rat, meksičke vlasti napravile su spor zbog lokacija i objekata gdje smo propovijedali i održavali naše sastanke.

 U to vrijeme meksički zakon nalagao je da se svaki javni čin štovanja Boga mora održavati u objektu koji je u vlasništvu države. To je bio problem zato što smo kongrese održavali u unajmljenim objektima, tjedni sastanci često su se održavali u domovima Jehovinih svjedoka, a dobru vijest propovijedali smo na ulicama i od kuće do kuće.

 Da bismo svoje djelovanje uskladili sa zakonom, 1943. registrirali smo se kao neprofitno građansko i kulturno društvo kojem je jedan od ciljeva edukacija javnosti. Dakle, nismo bili registrirani kao vjerska zajednica. Zahvaljujući tome više se nismo morali ograničiti samo na objekte koji su u vlasništvu države.

 U svoje djelovanje uključili smo kulturne i obrazovne programe. Na taj smo način poštovali zakonske zahtjeve kojih su se građanska i kulturna društva morala držati (Rimljanima 13:1). Naravno, cilj nam je ostao isti – i dalje smo pomagali ljudima da upoznaju biblijsku istinu (Izaija 48:17, 18). Ubrzo smo vidjeli da Jehova blagoslivlja naš novi način djelovanja. To je postupno dovelo do izuzetno velikog rasta broja Jehovinih svjedoka, a to mogu posvjedočiti mnogi naši suvjernici.

 Propovijedanje dobre vijesti o Božjem kraljevstvu oduvijek je naš osnovni cilj. I u Meksiku je bilo tako. No poput apostola Pavla, svoju smo službu morali prilagoditi okolnostima (1. Korinćanima 9:20–23). Naprimjer, kad je Pavao razgovarao s Atenjanima na Areopagu, nije se direktno pozivao na Božju Riječ (Djela apostolska 17:22–31). Mi smo postupali slično. Kad smo propovijedali, nismo sa sobom nosili Bibliju niti smo se pozivali na nju kad bismo s nekim započeli razgovor.

 “Predstavljali smo se kao predstavnici kulturnog i edukacijskog društva”, kaže Isabel. “Često smo se osvrtali na članke iz časopisa Probudite se! i nismo direktno spominjali biblijske teme.“ A što kad bi netko pokazao zanimanje za duhovne stvari? Tada bismo s njim razgovarali o biblijskoj istini. “Budući da nismo nosili Bibliju sa sobom”, kaže Aurora, “morali smo napamet naučiti puno redaka.” Ljudi su obično dobro reagirali kad bismo im čitali iz njihove Biblije.

 Znali smo što trebamo reći svakome tko dovede u pitanje zakonsku registraciju našeg djelovanja (Filipljanima 1:7). U tim situacijama puno su nam značili dokumenti koje su nam izdale državne vlasti. a “Uza se smo uvijek imali identifikacijsku iskaznicu koju je potpisao ministar vanjskih poslova”, kaže María. A Samuel objašnjava: “Kad bi nas predstavnici vlasti zaustavili i pitali što radimo, mi bismo im dali tu iskaznicu.”

 Naše identifikacijske iskaznice pomogle su nam kad smo doživljavali protivljenje. Naprimjer, Jesús, koji je propovijedao u saveznoj državi Jaliscu, kaže: “Još se sjećam kako je 1974. svjetina koju je predvodio jedan svećenik vlastima prijavila mene i još jedan bračni par naših suvjernika. Htjeli su zaustaviti našu službu. Pokazali smo im identifikacijske iskaznice, pa su se smirili. Nakon što smo dobili pravnu pomoć, nastavili smo pomagati zainteresiranim ljudima na tom području. U gradu u kojem smo tada propovijedali danas ima nekoliko skupština.”

 Kao građansko društvo koje se bavi edukacijom, organizirali smo besplatne tečajeve opismenjivanja. b “Bio je pravi trenutak za to”, kaže Ariel. “U to vrijeme mnogi ljudi nisu išli u školu, a jako su željeli čitati Bibliju. Naučili bismo ih čitati i pisati, a onda su mnogi od njih počeli proučavati Bibliju s nama.”

 “Kad bi naučili čitati”, priča Ruth, “ništa ih ne bi moglo zaustaviti. Osjećali su se sretno i ispunjeno. Bilo je prelijepo vidjeti kako grade prisan odnos s Jehovom.”

 Jehovini svjedoci bili su registrirani kao građansko i kulturno društvo od 1943. pa sve do 1993. U tom razdoblju uz njihovu je pomoć više od 127 000 ljudi naučilo čitati i pisati, a više od 37 000 poboljšalo je te vještine. Državne vlasti pohvalile su trud koji smo ulagali u tom pravcu (Rimljanima 13:3). Naprimjer, 2010. dale su nam posebno priznanje za “izvanredan trud koji smo desetljećima ulagali u opismenjivanje javnosti i tako pomogli tisućama Meksikanaca da poboljšaju kvalitetu života”.

 Budući da smo bili registrirani kao kulturno društvo, mjesta na kojima smo održavali svoje sastanke sličila su učionicama. Zvali smo ih dvoranama za kulturno uzdizanje. Osim sastanaka, ondje smo održavali i i tečajeve opismenjivanja.

 “Te dvorane često su bile u domovima naših suvjernika”, kaže Ángel, “a mnogi od njih bili su siromašni. Uvijek sam se divio toj braći i sestrama. Bili su spremni živjeti na malom prostoru, u samo jednom dijelu kuće, kako bismo u drugom dijelu mogli održavati sastanke.”

 Takve žrtve bile su itekako potrebne. O skupštinskim sastancima Ángel kaže: “Ponekad bi bilo toliko prisutnih da bi puno nas moralo stajati vani. Kad bismo htjeli komentirati, nagnuli bismo se kroz prozor da nas vide u dvorani. Ali bez obzira na to, uvijek smo uživali na sastancima.”

 Da bismo izbjegli probleme, na sastancima nismo pjevali i nismo se naglas molili. Edmundo kaže: “Tijekom javnog predavanja govornici bi istaknuli praktične načine na koje biblijski savjeti mogu pomoći prisutnima da poboljšaju kvalitetu svog života.” S vremenom smo čak prestali koristiti nazive biblijskih knjiga. Kako su prisutni na sastancima znali na koji se biblijski redak govornik osvrće? Manuel nam je dao jedan primjer: “Umjesto da kaže ‘Otkrivenje, poglavlje 21, reci 3 i 4’, govornik bi rekao ‘knjiga 66, 21, 3 i 4.’” Moises je dodao: “To je značilo da moramo naučiti redoslijed biblijskih knjiga. Jedino tako smo mogli naći biblijski redak.”

 U biti, naša organizacija u Meksiku djelovala je isto kao i u drugim dijelovima svijeta. Iako je naše djelovanje bilo ograničeno, Jehovin blagoslov bio je i više nego očit. Kad smo se 1943. registrirali kao građansko društvo, u Meksiku je bilo 1565 objavitelja. Kao religija bili smo priznati tek 1993. Te godine prosječan broj objavitelja iznosio je 366 177. Oni su revno propovijedali dobru vijest, pa je broj Jehovinih svjedoka sve više rastao. Godine 2021. prosječan broj objavitelja u Meksiku popeo se na 864 633. Što možemo naučiti iz povijesti našeg djelovanja u Meksiku?

 Prilagodimo se kad iskrsnu prepreke. Zahvaljujući tome u Meksiku smo bili zakonski registrirani čak 50 godina. “Ponekad sam se pitao zašto nismo organizirani kao u drugim zemljama”, kaže Mario. “No nikad nisam čuo da itko dovodi u pitanje upute organizacije. Uvijek smo vjerovali da Jehova vodi svoj narod. Zato smo bili jako poslušni.”

 Usredotočimo se na službu Jehovi. Guadalupe kaže: “Imali smo jako puno posla u propovijedanju i poučavanju ljudi, pa nismo previše razbijali glavu zbog drugih stvari. Bili smo sretni što možemo služiti Jehovi. To nam je bilo najvažnije.”

 Ostanimo bliski sa svojom braćom i sestrama. “Na sastancima nismo mogli pjevati, ali pjevali smo kod svojih kuća”, kaže Anita. “Bili smo ujedinjeni i često smo provodili vrijeme zajedno. Duhovne stvari imale su važnu ulogu na našim druženjima.”

 O tom razdoblju Florentino kaže sljedeće: “Kad razmišljam o tom vremenu, uvijek dođem do zaključka da smo iz svega što se događalo izvukli važnu pouku. Jasno vidim da nas je Jehova vodio unatoč tome što su se mnogi protivili našem djelovanju.”