Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Život u biblijsko doba: Zemljoradnja

Život u biblijsko doba: Zemljoradnja

“Tada je [Isus] rekao svojim učenicima: ‘Uistinu, žetva je velika, a radnika je malo. Zato molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju’” (MATEJ 9:37, 38)

ISUS je u svojim usporedbama često spominjao razne poslove povezane s obrađivanjem zemlje da bi slušateljima prenio važne pouke (Matej 11:28-30; Marko 4:3-9; Luka 13:6-9). To je bilo sasvim razumljivo budući da se većina njegovih sunarodnjaka bavila zemljoradnjom. Mnogi od njih zemlju su obrađivali na način koji se stoljećima nije mijenjao. Isusove pouke dopirale su do njihovog srca zato što im je važne misli približio govoreći o poznatim temama. Iz njegovih riječi mogli su osjetiti da ih razumije (Matej 7:28).

Isusove usporedbe i drugi biblijski izvještaji mogu i za nas imati dublje značenje ako se potrudimo saznati nešto više o zemljoradnji u 1. stoljeću — o tome koje su se kulture sijale, koje se oruđe koristilo i s kojim su se izazovima suočavali ljudi koji su živjeli od zemlje.

Ispričat ćemo ukratko kako je u drevno doba izgledala sjetva i žetva žitarica. Biblijski reci navedeni u ovom članku pomoći će nam da upotpunimo sliku o životu tadašnjih zemljoradnika.

Sjetva

Da bi se moglo započeti sa sijanjem, najprije je trebalo preorati zemlju. Oralo se obično ujesen, kad bi kiše smekšale zemlju sprženu suncem nakon dugog, vrućeg ljeta. Zemljoradnici su dan uglavnom započinjali već u ranu zoru. Uprtili bi plug i uputili se prema polju, znajući da nemaju vremena za gubljenje i da ih čeka naporan posao.

Ondje bi volove upregnuli u jaram, pričvrstili plug i krenuli orati. Bio je to mukotrpan posao jer se kamenita zemlja orala plugom koji je bio običan drveni kolac s ručkom i željeznim šiljkom. Budući da je raonik na plugu mogao tek površinski zagrepsti zemlju, brazde su najčešće bile plitke (1). Pored toga zemljoradnici su trebali dugačkim ostanom usmjeravati goveda, a plug koji se trzao lijevo-desno držati svom snagom. Morali su gledati pravo naprijed kako brazde ne bi bile krivudave (Luka 9:62). Većina ljudi nije imala velika polja, pa su u nastojanju da iskoriste svaki pedalj svog malenog komada zemlje orali do same međe.

Nakon oranja slijedilo je sijanje. Sjetva u Izraelu stoljećima se obavljala ručno. Zemljoradnici bi prolazili poljem i širokim zamasima bacali sjeme, koje su držali u vreći (2). Ako je preko polja prolazio put koji je zbog čestog korištenja bio utaban, taj bi dio zaobišli pazeći da sjeme posiju samo na dobru, izoranu zemlju (Luka 8:5, 8).

Na koncu je gornji sloj zemlje trebalo razrahliti i izravnati kako bi se sjeme pokrilo jer bi ga u protivnom pozobale ptice koje bi se u vrijeme sjetve sjatile na polja. Za to su se koristili ujarmljeni volovi koji su vukli bodljikave grane preko polja, a potom bi zemljoradnici motikom (3) usitnili zemlju i uklonili korov da ne bi ugušio mlade biljke kad počnu nicati (Matej 13:7).

Žetva

Nakon duge zime zemljoradnici su se mogli radovati gledajući kako se klasje žita leluja na povjetarcu. Polja okupana suncem činila su se bijelima. To je zemljoradnicima bio znak da je žito dozrelo i da je došlo vrijeme žetve (Ivan 4:35).

U žetvi i poslovima koje je trebalo obaviti poslije nje sudjelovale su cijele obitelji. Kako je izgledala žetva u staro doba? Žeteoci bi rukom uhvatili nekoliko klasova žita i zamahnuli oštrim srpom (4). Za njima su ostali skupljali požnjeveno žito i vezivali ga u snopove (5).

Oko podne, kad je sunce bilo visoko na nebu, trebalo je predahnuti od posla. Ljudi bi se sklonili od žege, možda u sjenu smokvinog drveta, kako bi se okrijepili kruhom, prepečenim zrnjem, maslinama, suhim smokvama i grožđicama te osvježili hladnom izvorskom vodom (5. Mojsijeva 8:7). Veseo razgovor i razdragan smijeh koji bi se čuli u tim trenucima sigurno bi im uljepšali naporan dan. Žetva bi se nastavila i poslijepodne, a kad bi se sakupio čitav urod, žeteoci bi snopove žita natovarili na kola ili magarce (6) te ih dopremili na gumno.

Iako su živjeli skromno, zanimljivo je da su Izraelci ostavljali rubove svojih polja nepožnjevenima kako bi ostatak žita mogli sakupiti siromašni, koji nisu imali zemlju (7) (5. Mojsijeva 24:19-21).

Kad bi polje bilo požnjeveno, a posljednji snopovi žita dopremljeni na gumno, zemljoradnici bi razastrli urod preko ravne zemljane površine kako bi izdvojili zrnje od klasja. Ujarmljeni volovi išli su ukrug po gumnu i po žitu vukli tešku spravu za vršidbu (8), na koju su s donje strane bili pričvršćeni komadi željeza i oštro kamenje. Tijekom vršidbe dragocjeno se zrnje odvajalo od pljeve (5. Mojsijeva 25:4).

Nakon toga slijedilo je vijanje, koje se obično obavljalo predvečer (Ruta 3:2). Zemljoradnici su drvenim vilama ili vijačom (9) bacali žito u zrak kako bi odstranili pljevu (Matej 3:12). Budući da je zrnje teže, padalo bi na tlo, a laganu pljevu odnio bi vjetar. Postupak su ponavljali dok ne bi očistili sve žito.

Ipak, vjetar nije bio dovoljan da odvoji sve otpatke od zrnja. Sutradan su žene i djeca trebali prosijati žito pomoću rešeta (10). Zrnje žitarica sakupili bi u košare, a potom spremali u velike glinene posude (11). Za rodnih godina jedan dio žita pohranjivao se u žitnice.

Kad je žetva bila privedena kraju, zemljoradnici su, iako umorni, sa zadovoljstvom mogli promatrati požnjevena polja koja su iz daljine izgledala poput mozaika. Međutim žetva žitarica nije bila kraj poljodjelskih radova. Trebalo je obaviti još mnogo posla u vinogradima i maslinicima te oko smokava i šipaka. Usto mnogi su Izraelci u vrtu pored svojih kuća uzgajali krastavce, poriluk, luk, grah, leću, slanutak i druge kulture. Sva ta dobra sigurno su bila plod njihovog marljivog rada, no za blagodati koje su imali trebali su, prije svega, zahvaliti svom Bogu Jehovi, koji je njihov trud nagradio obiljem (Psalam 65:9-11).