“LJUDIMA je danas neprihvatljiva predodžba o istočnom grijehu — o tome da svi mi ispaštamo zbog nečega što su skrivili naši praroditelji. No neprihvatljiva im je i pomisao na to da je čovjek grešnik. (...) Ljudi poput Adolfa Hitlera i Josifa Staljina možda i jesu grešnici, ali svi mi drugi žrtve smo okolnosti” (The Wall Street Journal).

Kao što pokazuje taj citat, mnogi ljudi grijeh više ne smatraju grijehom. No zašto je to tako? Što se promijenilo? Što je uopće grijeh i zašto je ljudima toliko neprihvatljiv?

Kad se govori o grijehu, treba razlikovati urođenu grešnost i osobne grijehe. Urođenu smo grešnost naslijedili, sviđalo se to nama ili ne, a za osobne grijehe odgovoran je svaki pojedinac. Razmotrimo detaljnije ta dva pojma.

Biblija pokazuje da su naši praroditelji počinili prvi grijeh, takozvani istočni grijeh, te prenijeli grešnost na sve ljude. Zbog toga smo svi od rođenja nesavršeni. “Svaka je nepravednost grijeh”, kaže Biblija (1. Ivanova 5:17).

Međutim mnogim je vjernicima nepojmljiva i neprihvatljiva pomisao da su svi ljudi rođeni nesavršeni zbog prijestupa učinjenog u davnoj prošlosti u kojem nisu sudjelovali, a nisu ni odgovorni za njega. Profesor teologije Edward Oakes kaže da vjernici to učenje “smatraju zbunjujućim, otvoreno ga odbacuju ili samo kažu da vjeruju u njega, iako ne znaju kakve veze ima s njihovim životom”.

Ljudi teško prihvaćaju pojam istočnoga grijeha i zbog crkvenih učenja. Naprimjer na Tridentskom koncilu (1545-1563) Crkva je osudila svakoga tko je tvrdio da novorođenčad ne treba krstiti kako bi dobila oproštenje grijeha. Teolozi su govorili da djetetu koje umre bez krštenja nisu očišćeni grijesi, te da zbog toga nikad neće moći biti s Bogom na nebu. Calvin je otišao toliko daleko da je naučavao kako su djeca prokleta od majčine utrobe. Tvrdio je da su zbog toga Bogu mrska i odbojna.

Većina ljudi smatra da su novorođena djeca toliko nedužna bića da nitko tko ima imalo osjećaja ne bi ni pomislio kako trebaju patiti zbog naslijeđenoga grijeha. Nije teško shvatiti zašto takva crkvena učenja navode ljude da odbace nauk o istočnom grijehu. Ustvari, neki crkveni vođe ne usuđuju se reći da nekrštena djeca zaslužuju pakao.  Oni smatraju da je njihov konačni usud teološka dilema. Stoga Katolička crkva već stoljećima naučava da su duše nekrštenih nedužnih osoba u limbu, odnosno u stanju u kojem nema ni patnje ni blaženstva. Ipak, to učenje nikad nije usvojeno kao crkvena dogma. *

Postoji još jedan razlog zbog kojeg sve manje ljudi prihvaća vjerovanje u istočni grijeh. Naime u 19. su stoljeću filozofi, znanstvenici i teolozi počeli osporavati povijesnu točnost biblijskih izvještaja. Mnoge je ljude Darwinova teorija evolucije navela da izvještaj o Adamu i Evi smatraju pukom izmišljotinom. Zato danas mnogi tvrde da Biblija ne sadrži Božje objave, nego ideje i vjerovanja svojih pisaca.

Kako se zbog svega toga gleda na učenje o istočnom grijehu? Ako vjernici smatraju da Adam i Eva nikad nisu postojali, logično je da će zaključiti kako istočni grijeh nikad nije ni počinjen. Čak i oni koji priznaju da su ljudi grešni, koncept istočnoga grijeha smatraju samo jednim od načina da se objasni ljudska sklonost neispravnom postupanju.

Dosad smo govorili o istočnom grijehu. A što reći o osobnim grijesima?

Kad se ljudima postavi pitanje što su osobni grijesi, mnogi pomisle na Deset zapovijedi, kojima se zabranjuje ubojstvo, bračna nevjera, požuda, predbračni seks, krađa i drugi postupci. Crkve već stoljećima uče da će oni koji se ne pokaju za takve grijehe biti vječno mučeni u paklu. *

Katolička crkva uči da onaj tko želi izbjeći takvu kaznu mora grijehe ispovjediti svećeniku jer ih on, navodno, može opraštati. No ispovijed, oproštenje grijeha i pokora za većinu su katolika stvar prošlosti. Naprimjer jedna anketa koja je nedavno provedena u Italiji pokazuje da preko 60 posto katolika u toj zemlji više ne ide na ispovijed.

Sasvim je očito da crkveno objašnjenje osobnoga grijeha i njegovih posljedica ne pomaže ljudima da prestanu griješiti.  Mnogi vjernici više ne vjeruju da je sve ono što se smatra grijehom doista neispravno. Naprimjer neki misle da nema ništa loše u tome da dvoje ljudi odluči imati spolne odnose ako to oboje želi i ako pritom neće povrijediti treću osobu.

No zašto tako razmišljaju? Između ostalog, zato što zapravo ne vjeruju u ono što su naučili o grijehu. Mnogima je teško povjerovati da Bog pun ljubavi vječno muči grešnike u paklenoj vatri. Možda takav skepticizam barem donekle objašnjava zašto ljudi na grijeh više ne gledaju tako ozbiljno. No postoje i drugi razlozi za takvo gledište.

Događaji koji su se zbili u zadnjih nekoliko stoljeća doveli su do velikih promjena u društvu i stavovima ljudi. Dva svjetska rata, čitav niz manjih ratova i brojni genocidi naveli su mnoge da počnu sumnjati u tradicionalne vrijednosti. Oni se pitaju: “Ima li smisla u ovom tehnološki razvijenom svijetu živjeti po stoljećima starim mjerilima koja nemaju nikakve veze s današnjim životom?” Mnogi racionalisti i moralisti zaključili su da to nema smisla. Oni smatraju da se ljudi donekle trebaju osloboditi moralnih okova i praznovjerja te se educirati kako bi iskoristili svoj ogroman potencijal.

Zbog takvog načina razmišljanja društvo je postalo izrazito sekularno. U mnogim europskim zemljama malotko ide u crkvu. Sve više ljudi ne vjeruje ni u što posebno, a mnogi se otvoreno protive učenjima crkvi, koja smatraju besmislenima. Mnogi kažu: “Ako su ljudi nastali evolucijom i ako nema Boga, onda nema smisla govoriti o odgovornosti za kršenje moralnih normi.”

U 20. je stoljeću u zapadnom svijetu došlo do pada morala, a to je dovelo i do takozvane seksualne revolucije. Studentski prosvjedi, pokreti koji odbacuju ustaljene društvene norme i lako dostupna kontracepcija doprinijeli su tome da se gazi sve ono što se dotad smatralo doličnim. Biblijska mjerila uskoro su se počela zanemarivati. Nova generacija usvojila je novi moral i novi stav prema grijehu. Jedan je pisac rekao da je otada ljubav jedini zakon. Zbog  toga su nedozvoljeni spolni odnosi postali općeprihvaćeni.

Pišući o situaciji u Sjedinjenim Državama, časopis Newsweek otvoreno je naveo: “Mnogi svećenici smatraju kako ne smiju dozvoliti konkurenciji da im preotme tržište.” Boje se da bi postavljajući visoke moralne kriterije izgubili svoje vjernike. Ljudi ne žele da im se govori kako moraju razvijati poniznost i samodisciplinu, biti čestiti, slušati savjest koja ih stalno muči te se kajati za svoje grijehe. Stoga mnoge crkve, kako to piše Chicago Sun-Times, propovijedaju navodno kršćansku poruku koja se prvenstveno usredotočuje na to da se vjernici osjećaju ugodno, da u svemu nađu svoju korist i da uvijek budu u centru pažnje, dok se evanđelje ostavlja po strani.

Zbog takvih stavova Boga se definira kako se kome svidi. U crkvama nije najvažnije govoriti o njemu i onome što on traži od nas, nego o čovjeku i onome što podiže njegovo samopoštovanje. Glavni je cilj ugoditi vjernicima, a tako se stvara religija koja nema nikakve zahtjeve. “Čime se ispunjava praznina koja nastaje odbacivanjem kršćanskih moralnih mjerila?” pita The Wall Street Journal. “Velikom samilošću, odnosno vjerovanjem da vam je sve dopušteno ako ste dobar čovjek.”

Stoga ne iznenađuje što je zavladalo mišljenje da je prihvatljiva svaka religija u kojoj se ljudi dobro osjećaju. Svatko tko usvoji takav stav, piše The Wall Street Journal, “može prihvatiti bilo koju vjeru pod uvjetom da ona ne postavlja nikakve konkretne moralne zahtjeve — vjeru koja čovjeka razumije, a ne osuđuje”. S druge strane crkve su spremne prihvatiti ljude “upravo onakvima kakvi jesu”, ne zahtijevajući od njih da se drže ikakvih moralnih mjerila.

Ljude koji čitaju Bibliju sve to može podsjetiti na proročanstvo koje je apostol Pavao zapisao u 1. stoljeću. On je rekao: “Doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdravo učenje, nego će po vlastitim željama gomilati sebi učitelje koji će im govoriti ono što godi njihovim ušima. I odvratit će uši od istine” (2. Timoteju 4:3, 4).

Mnogi vjerski vođe opravdavaju grijeh, poriču njegovo postojanje i govore ono što vjernici žele čuti, a ne ono što kaže Biblija. Time ljudima ne čine nikakvo dobro. Dapače, takva su gledišta pogrešna i opasna. Ona u krivom svjetlu prikazuju jedno od osnovnih učenja kršćanstva. Grijeh i oproštenje grijeha igraju jako važnu ulogu u utješnoj poruci koju su propovijedali Isus i njegovi apostoli. U sljedećem članku saznat ćete zašto to možemo reći.