NEDAVNO je jedan istraživač želio utvrditi kako prolazak vremena utječe na osjećaje onih koji tuguju zbog smrti voljene osobe. Stoga je poslao upitnike nekolicini roditelja čija su djeca umrla prije nekoliko godina. Nisu mu svi roditelji poslali svoje odgovore. Otac po imenu Vladimir, čiji je sin umro prije pet godina, objasnio je da mu je još uvijek jako teško govoriti o svom sinu. *

Takva dugotrajna tuga nije ništa neobično među roditeljima koji su ostali bez svoje djece. Williamov 18-godišnji sin utopio se prije deset godina. William piše: “Bol zbog tog gubitka još me uvijek razdire. Nosit ću je u sebi dok sam god živ.” Lucy, čiji se sin iznenada razbolio i umro prije pet godina, napisala je: “Prvih nekoliko dana stalno sam mislila da se to zapravo nije dogodilo. Imala sam osjećaj da sanjam ružan san i da ću se uskoro probuditi. Nakon nekog vremena shvatila sam da to nije san i da se moj sin neće vratiti kući. Od njegove smrti prošlo je pet godina, no još uvijek kad sam sama znam plakati za njim.”

Zašto ožalošćeni roditelji, kao što su Vladimir, William i Lucy, osjećaju tako duboku i dugotrajnu bol? Osvrnimo se na neke razloge.

Kad se beba rodi, u roditeljima se probude osjećaji koje im ne može donijeti nijedan drugi međuljudski odnos. Dok drže svoju malu bebu, gledaju je kako spava ili promatraju njen širok osmijeh, osjećaju veliku sreću i zadovoljstvo. Roditelji koji vole svoju djecu brinu se za njih. Uče ih da se lijepo ponašaju i da budu pristojna (1. Solunjanima 2:7, 11). Kako zahvaljujući takvim nastojanjima roditelja djeca sve više napreduju, roditelji počnu osjećati ponos i gajiti velika očekivanja.

Brižni roditelji naporno rade kako bi zbrinuli potrebe svoje djece. Možda redovito izdvajaju novac ili druga materijalna sredstva kako bi svojoj djeci pomogli da osnuju vlastitu obitelj kad za to dođe vrijeme (2. Korinćanima 12:14). To što u svoju djecu ulažu toliko emocija, vremena, truda i novaca ukazuje na jedno — roditelji žele da njihova djeca žive, a ne da umru. Kad dijete umre, sav taj trud kao da je bio uzaludan, a njihove se nade ugase.  Prema svom djetetu više ne mogu pokazivati veliku ljubav i naklonost jer se između njih ispriječio visoki zid — smrt. Mjesto koje su sin ili kći imali u njihovom srcu odjednom je ostalo prazno. Zbog toga roditelji osjećaju duboku tugu koju nije lako odagnati.

I Biblija pokazuje da ožalošćeni roditelji proživljavaju duboku i dugotrajnu bol. Opisujući što se desilo kad je patrijarh Jakov čuo da je njegov sin Josip mrtav, Biblija kaže: “Tada je Jakov razderao ogrtač svoj, stavio kostrijet oko bokova i tugovao za sinom svojim mnogo dana. I svi su ga sinovi njegovi i sve kćeri njegove nastojali utješiti, ali on se nije dao utješiti, nego je govorio: ‘Otići ću tugujući k sinu svojemu u grob!’” Jakov je još godinama nakon toga tugovao za svojim sinom, za kojeg je mislio da je mrtav (1. Mojsijeva 37:34, 35; 42:36-38). Vjerna žena po imenu Naomi, kojoj su umrla dva sina, još je jedan sličan primjer o kojem čitamo u Bibliji. Ona je u dubokoj boli odlučila promijeniti svoje ime Naomi, koje znači “moje veselje”, u Mara, što znači “gorčina” (Ruta 1:3-5, 20, 21, bilješka).

No Biblija ne govori samo o tome da roditelji teško proživljavaju smrt svog djeteta. Ona usto pokazuje kako Jehova daje snagu onima koji tuguju. U sljedećem članku osvrnut ćemo se na neke načine na koje Bog tješi ožalošćene.