OSNIVAČ kršćanstva vrlo je jasno pokazao da njegovi sljedbenici moraju u potpunosti biti odijeljeni od svijeta otuđenog od Boga. Isus je svojim sljedbenicima rekao: “Kad biste bili dio svijeta, svijet bi volio ono što je njegovo. Ali budući da niste dio svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi” (Ivan 15:19). Pilatu, predstavniku vlasti svog vremena, Isus je rekao: “Moje kraljevstvo nije dio ovog svijeta” (Ivan 18:36).

Kako bi ispunili svoj zadatak da propovijedaju “do najudaljenijeg dijela zemlje”, kršćani se nisu smjeli zaokupiti svjetovnim stvarima (Djela apostolska 1:8). Oponašajući Isusa, rani se kršćani nisu uplitali u  politiku (Ivan 6:15). Vrijedno je zapaziti da vjerni kršćani nisu prihvaćali državne službe ili položaje na vlasti. Kasnije su se stvari promijenile.

Neko vrijeme nakon smrti posljednjih apostola religiozni su vođe svjesno počeli mijenjati stav prema svom odnosu sa svijetom. “Kraljevstvo” su počeli smatrati nečim što ne samo da je u svijetu nego je i dio njega. Ako razmotrimo koliko su blisko bile povezane religija i politika u Bizantskom Carstvu — Istočnorimskom Carstvu, čija je prijestolnica bila Carigrad (današnji Istanbul) — možemo nešto naučiti iz toga.

Bizantska crkva sa sjedištem u Carigradu vršila je snažan utjecaj na društvo, u kojem je religija već tradicionalno igrala značajnu ulogu. Crkveni povjesničar Panayotis Christou jednom je napisao: “Bizantinci su svoje zemaljsko carstvo smatrali izrazom Božjeg Kraljevstva.” No carevi nisu uvijek dijelili to mišljenje. Zbog toga su Crkva i država ponekad bile u zategnutim odnosima. U djelu The Oxford Dictionary of Byzantium stoji: “Biskupi Carigrada [odnosno Bizantiona] drastično su mijenjali svoje ponašanje, između ostalog, kukavički su se podlagali moćnom vladaru (...), uspješno su surađivali s krunom (...), a i odvažno se suprotstavljali carevoj volji.”

Patrijarh Carigrada, poglavar Istočne crkve, postao je vrlo utjecajna  ličnost. On je bio taj koji je okrunjivao cara, pa je od njega očekivao da revno štiti Pravoslavnu crkvu. Patrijarh je bio i veoma bogat, jer je raspolagao ogromnim crkvenim bogatstvom. Budući da je vladao i nad mnogobrojnim redovnicima i nad laicima, stekao je veliku moć.

Patrijarh je često bio u poziciji suprotstaviti se caru. Mogao mu je prijetiti izopćenjem — provodeći pritom u ime Boga svoju volju — ili pribjeći drugim metodama kako bi smjenjivao careve.

Kako je građanska vlast izvan prijestolnice postupno slabila, biskupi su često postajali najutjecajniji ljudi u gradovima, posjedujući jednaku moć kao i provincijski namjesnici, kojima su biskupi pomagali da dođu na vlast. Biskupi su pratili sudske procese i svjetovna zbivanja kad god bi se ticali crkve — a ponekad i kad je se ne bi ticali. Osim toga, svi su svećenici i redovnici,  kojih je bilo na desetke tisuća, bili podložni svojim biskupima.

Spomenute činjenice pokazuju da je pastoralna služba postala nerazdvojivo povezana s politikom. Osim toga, brojni su svećenici za sebe i svoje vjerske aktivnosti trebali mnogo novca. Većina svećenika visokog reda živjela je luksuzno. Kad je crkva stekla moć i bogatstvo, apostolsko siromaštvo i svetost nestali su. Neki svećenici i biskupi kupovali su svoja imenovanja. Simonija je bila uobičajena čak i u najvišim redovima crkvene hijerarhije. Ljudi iz imućnih krugova podupirali su svećenike, koji su se pred carem natjecali za crkvene dužnosti.

Istaknute vjerske vođe moglo se i potkupiti. Nakon što je dala ubiti svog supruga Romana III, carica Zoe (oko 978-1050. n. e.) željela se udati za svog ljubavnika Mihajla IV, koji je trebao postati car, pa je pozvala patrijarha Aleksija da hitno dođe na dvor. Kad je stigao, patrijarh je saznao za Romanovu smrt i da treba obaviti vjenčanje. Da stvar bude gora, te iste večeri crkva je slavila Veliki petak. Aleksije je ipak prihvatio caričine velikodušne poklone i udovoljio njenom zahtjevu.

U povijesti Bizantskog Carstva car je ponekad koristio svoje ovlaštenje da prilikom izbora imenuje patrijarha Carigrada. U to vrijeme nitko nije mogao postati patrijarh niti je to mogao dugo ostati ako se car tome protivio.

Car Andronik II (1260-1332) devet je puta smatrao da treba smijeniti patrijarhe. Cilj mu je u većini slučajeva bio postaviti što popustljivijeg kandidata na položaj patrijarha. Prema knjizi The Byzantines jedan je patrijarh čak napismeno caru dao riječ “da će činiti što god on bude zahtijevao, bez obzira na to koliko je to protuzakonito, te da neće činiti ništa što caru nije po volji”. Carevi su dvaput pokušali nametnuti crkvi svoju volju time što su princa posvetili za patrijarha. Car Roman I postavio je za patrijarha svog sina Teofilakta, koji je imao samo 16 godina.

Ako se patrijarh nije dopadao caru, car ga je mogao prisiliti da napusti svoj položaj ili je mogao narediti sinodu da ga smijeni. Knjiga Byzantium navodi: “Viša vlast, a čak i izravan utjecaj cara sve su češće u bizantskoj povijesti igrali odlučujuću ulogu prilikom odabira biskupa.”

Car je zajedno s patrijarhom predsjedao i crkvenim koncilima. Vodio je diskusije, sastavljao članke vjere te raspravljao s biskupima i hereticima, protiv kojih je znao iznijeti svoj najjači argument — prijetnju da će biti spaljeni na lomači. Car je također potvrđivao i provodio crkvene propise usvojene na koncilu. One koji su mu se suprotstavili nije samo osudio zbog uvrede veličanstva nego i zbog toga što su neprijatelji vjere i Boga. “U Crkvi se ne smije učiniti ništa protivno carevoj volji i zapovijedi”, izjavio je jedan patrijarh iz šestog  stoljeća. Biskupi na dvoru — slatkorječivi, popustljivi ljudi, potkupljivi diskretnim dodvoravanjem i vještim pregovaranjem — u pravilu nisu prigovarali, kao ni njihov poglavar.

Naprimjer, kad je patrijarh Ignacije (oko 799-878. n. e.) odbio pričestiti cezara Bardasa, cezar je uzvratio protuudarcem. Bardas je optužio Ignacija za navodnu urotu i izdaju. Patrijarh je bio uhapšen i prognan. Cezar se pobrinuo da se na njegovo mjesto postavi Focija, laika koji je u roku od šest dana dospio u najviši crkveni red, a s vremenom je postao i patrijarh. Je li Focije bio osposobljen za preuzimanje takvog crkvenog položaja? Govorilo se da je “krajnje častohlepan, izrazito arogantan čovjek i nedostižno vješt političar”.

Prepirke oko pravovjerja i krivovjerja često su prikrivale politička trvenja, a odluke mnogih careva proizlazile su iz političkih interesa, a ne iz želje da provode nova crkvena učenja. Car je, općenito gledajući, zadržao svoje pravo da odredi učenja i zahtijeva od crkve da poštuje njegovu volju.

Naprimjer, car Heraklije (575-641. n. e.) svim je silama nastojao pomiriti sukob mišljenja u vezi s prirodom Krista jer je sukob mogao dovesti do raspada Heraklijevog iscrpljenog i oslabljenog carstva. Smatrao je da je kompromisno rješenje uvođenje nove doktrine nazvane monoteletizam. * Kako bi bio siguran da će mu južne provincije carstva biti lojalne, Heraklije je za novog patrijarha Aleksandrije izabrao Kira iz Faze, koji je prihvatio doktrinu koju je car podupirao. Car je Kira još postavio i za prefekta Egipta koji je imao vlast nad tamošnjim vladarima. Kir im je priprijetio progonstvom i tako uspio natjerati većinu egipatskih crkava da prihvate tu nauku.

Zar ovi događaji mogu odražavati riječi i duh Isusove molitve u kojoj je rekao da njegovi sljedbenici “nisu dio svijeta”? (Ivan 17:14-16).

Vjerski vođe u vrijeme Bizantskog Carstva, a i kasnije, koji su se smatrali kršćanima, poželi su gorke plodove svoje upletenosti u politička i ratna zbivanja svijeta. Kakav je tvoj zaključak nakon ovog kratkog povijesnog osvrta? Jesu li predvodnici Bizantske crkve stekli naklonost Boga i Isusa Krista? (Jakov 4:4).

Takvi ambiciozni vjerski vođe i njihovi politički ljubavnici nisu doprinijeli razvoju pravog kršćanstva. Takva nesveta veza religije i politike pruža iskrivljenu sliku čiste vjere koju je Isus naučavao. Izvucimo pouku iz povijesti i ostanimo među onima koji “nisu dio svijeta”.