KAD bi se sva sol iz mora ravnomjerno rasprostrla po površini Zemlje, na njoj bi nastao sloj debeo 150 metara, što je otprilike jednako visini nebodera s 50 katova! Kako to da u moru ima tako mnogo soli, pogotovo ako se uzme u obzir da u njega utječe slatka voda iz mnogih rijeka? Znanstvenici su otkrili da sol potječe iz nekoliko izvora.

Jedan od njih je tlo pod našim nogama. Kiša koja pada na zemlju i stijene otapa male količine minerala, uključujući i soli i neke njihove kemijske sastojke. Te tvari dospijevaju u rijeke, a one ih potom nose u more (1). Tako se polako odvija proces razgradnje stijena na Zemljinoj površini. Naravno, koncentracija soli u slatkoj vodi tako je mala da je ne možemo ni osjetiti.

Drugi izvor su minerali koji se nalaze u Zemljinoj kori na dnu oceana. Voda prodire kroz pukotine na dnu oceana, jako se zagrijava u Zemljinoj unutrašnjosti i zatim se vraća na površinu, noseći sa sobom otopljene minerale. Hidrotermalna vrela — koja se ponekad nalaze na velikim dubinama — izbacuju u more kemijsku “juhu” sačinjenu od vruće vode i otopljenih minerala (2).

U moru se odvija i jedan drugi proces koji ima slične posljedice. Vulkani koji se nalaze na dnu oceana izbacuju u njega velike količine užarenih stijena, koje se postupno razgrađuju i ispuštaju u vodu razne kemijske tvari (3). Dio minerala dospijeva u more zahvaljujući vjetru, koji nosi čestice prašine s kopna u more (4). Svi su ti procesi zaslužni za to što morska voda sadrži gotovo sve poznate kemijske elemente. Od svih vrsta soli koje su otopljene u morskoj vodi najviše  je zastupljen natrijev klorid, ili kuhinjska sol. Na njega otpada 85 posto otopljenih soli i on je glavni razlog zbog kojeg morska voda ima slani okus.

More je slano zato što iz njega isparava gotovo potpuno čista voda, dok soli i minerali ostaju u njemu. Premda u more neprestano pristižu novi minerali, koncentracija soli u morskoj vodi ostaje uvijek ista — oko 35‰ (otprilike 35 grama soli na litru vode). Stoga je logično zaključiti da soli i drugi minerali dospijevaju u morsku vodu i izlučuju se iz nje otprilike istom brzinom. No pritom se nameće pitanje: Kamo odlazi sva ta sol?

Mnogi sastojci morske soli završe u tijelima živih organizama. Naprimjer, koraljni polipi, mekušci i rakovi koriste kalcij, sastojak soli, za gradnju svojih oklopa i skeleta. Mikroskopski sitne alge kremenjašice (dijatomeje) crpe iz vode silicijev dioksid. Bakterije i neki drugi organizmi hrane se razgrađenim organskim tvarima. Kad ti organizmi uginu ili ih pojedu druge životinje, soli i minerali iz njihovih tijela na kraju dospiju na morsko dno, gdje se talože kao neživa tvar ili izmet (5).

Osim tih biokemijskih procesa, postoje i drugi načini na koje se sol uklanja iz morske vode. Naprimjer, glina i neke druge tvari koje dospijevaju u more putem rijeka, oborinskih voda ili kao sastojak vulkanskog pepela mogu vezati na sebe određene vrste soli i odnijeti ih na dno mora. Neke se soli vežu za morske stijene. Tako putem raznih procesa velika količina soli završava na morskom dnu (6).

Mnogi istraživači smatraju da se sva sol koja se raznim geofizičkim procesima uklanja iz morske vode na kraju ponovno vraća u nju i da se taj ciklus odvija u razdobljima koja traju tisućama godina. Zemljina kora sastoji se od nekoliko ogromnih tektonskih ploča. Neke od njih dodiruju se u zonama subdukcije (područjima u kojima se jedna ploča podvlači pod drugu i tone u užarenu žitku masu koja se nalazi ispod nje). Oceanska ploča, koja je tvrđa i teža, obično se podvuče pod lakšu kontinentalnu ploču, noseći sa sobom naslage soli koje putuju u Zemljinu utrobu kao na tekućoj traci. Na taj se način polako “recikliraju” mnogi dijelovi Zemljine kore (7). Pomicanje tektonskih ploča dovodi do potresa, erupcija vulkana i stvaranja ogromnih rasjeda. *

Mora i oceani nisu svugdje jednako slani. Ponekad u istom području slanost mora  varira u različitim godišnjim dobima. Koncentracija soli najveća je u Crvenom moru i Perzijskom zaljevu, gdje se mnogo vode isparava. Slanost mora manja je u područjima u kojima rijeke donose velike količine slatke vode ili u kojima ima puno oborina. Isto je i s morskom vodom blizu područja u kojima se topi polarni led, odnosno zamrznuta slatka voda. S druge strane, kad se ta voda ponovno zaledi, okolna morska voda postaje slanija. No, općenito uzevši, slanost morske vode vrlo je ujednačena.

Morska voda ujedno ima prilično ujednačenu pH vrijednost (mjera kojom se označava kiselost ili lužnatost neke otopine; neutralna vrijednost je 7). Morska voda je blago lužnata — njena pH vrijednost kreće se od 7,4 do 8,3 (pH vrijednost ljudske krvi iznosi otprilike 7,4). Kad bi morska voda postala kiselija, oceani bi bili u velikoj opasnosti. To je upravo ono čega se neki znanstvenici danas pribojavaju. Velike količine ugljičnog dioksida koje se ispuštaju u atmosferu na kraju završe u moru, gdje u kemijskoj reakciji s vodom stvaraju ugljičnu kiselinu. Znanstvenici smatraju da se na taj način može polako povećati kiselost mora.

Mnogi mehanizmi koji omogućavaju kemijsku stabilnost morske vode još uvijek nisu u potpunosti razjašnjeni. No ono što su istraživači dosad otkrili svjedoči o izuzetnoj mudrosti našeg Stvoritelja, kojem je itekako stalo do svega što je stvorio (Otkrivenje 11:18).