PRIJE nego što je izumljen telegraf, komunikacija na velikim udaljenostima često se odvijala sporo i teško, a ovisila je o načinu putovanja i području kroz koje su glasnici trebali putovati. Pogledajmo s kakvim su se teškoćama suočavali Inke, koji su imali ogromno carstvo u Južnoj Americi.

Potkraj 15. i početkom 16. stoljeća carstvo Inka bilo je na vrhuncu moći i obuhvaćalo je dijelove današnje Argentine, Bolivije, Čilea, Ekvadora, Kolumbije i Perua, gdje se nalazila drevna prijestolnica Cuzco. Putovanje su otežavali visoki planinski lanci, guste prašume i velike udaljenosti. Inke nisu imali nikakve druge tegleće životinje osim ljama, a nisu imali ni kola ni pismo. Kako su onda komunicirali jedni s drugima u tom ogromnom i raznolikom carstvu?

Inke su svoj jezik, kečuanski, proglasili službenim jezikom carstva. Osim toga, sagradili su mnoge ceste. Njihov carski put, odnosno glavna cesta u njihovom carstvu, bio je dug preko 5 000 kilometara i protezao se duž andskih visoravni. Paralelno s tom cestom bila je sagrađena i druga velika cesta, koja je bila dugačka oko 4 000 kilometara i protezala se duž obale Tihog oceana. Te su dvije ceste bile povezane poprečnim cestama. Inke su ujedno sagradili popločene ceste s nizovima stepenica preko planinskih prijevoja, pontonske mostove preko močvara te viseće mostove preko dubokih kanjona. Jedan viseći most bio je dugačak 45 metara, imao je užad debelu kao čovjekov struk i koristio se otprilike 500 godina, sve do 1880!

Inke su komunicirali preko trkača glasnika (chasquis) koji su bili raspoređeni na glavnim cestama na udaljenosti od tri do četiri kilometra. Svaki trkač trebao je pretrčati svoj dio puta i prenijeti poruku onom sljedećem. Neki kažu da se na taj način u toku jednog dana poruka mogla prenijeti na udaljenost od preko 150 kilometara. Inke su mnoge poruke prenosili usmenim putem, no imali su i jednu zanimljivu napravu koja se naziva kipu (quipu), a služila je za bilježenje službenih podataka vezanih za razne državne poslove. Kipu im je služio kao pomoć u pamćenju, a sastojao se od glavnog užeta i raznobojnih vrpci koje su bile privezane za njega. Čvorovi na vrpcama označavali su jedinice, desetice i stotice. Kad su Španjolci pokorili Inke, kipu se prestao koristiti, pa je s vremenom zaboravljeno i značenje različitih čvorova.

Danas se milijunima ljudi koji govore kečuanski prenosi jedna izuzetno važna poruka — dobra vijest o Božjem Kraljevstvu, koje će zavladati cijelom Zemljom i donijeti mir svima koji se žele podložiti njegovoj vlasti (Danijel 2:44; Matej 24:14). Putovanje zemljom kojom su nekad vladali Inke još uvijek je vrlo naporno, a većina dijalekata kečuanskog jezika još uvijek nema pismeni oblik. No Jehovini svjedoci — među kojima ima mnogo onih koji su naučili kečuanski — rado nude ljudima tiskane biblijske publikacije i audiokasete sa snimljenim tekstom tih publikacija koje su prevedene na nekoliko suvremenih dijalekata kečuanskog jezika.

Trud tih propovjednika podsjeća na riječi jednog proroka koji je nadahnut od Boga napisao: “Kako su krasne na gorama noge onoga koji nosi dobre glase, koji oglašuje mir, koji javlja dobro” (Izaija 52:7).