‘Transfuzije nose rizik, no ima li ikakvih visoko kvalitetnih alternativa?’, možeš pitati. Dobro pitanje. Obrati pažnju na riječi “kvalitetnih”.

Svatko, uključujući i Jehovine svjedoke, želi djelotvornu medicinsku njegu visoke kakvoće. Dr. Grant E. Steffen je istaknuo dva ključna elementa: “Kvalitetna medicinska njega je sposobnost da elementi te njege dosegnu legitimne medicinske i nemedicinske ciljeve” (The Journal of the American Medical Association, 1. srpnja 1988). “Nemedicinski ciljevi” uključuju nekršenje pacijentove etike ili biblijski školovane savjesti (Djela apostolska 15:28, 29).

Postoje li legitimni i djelotvorni načini da se riješe ozbiljni medicinski problemi bez upotrebe krvi? Nasreću, odgovor glasi da.

Iako je većina kirurga tvrdila da daju krv samo kad je apsolutno neophodna, nakon eksplozije AIDS-a njihovo upotrebljvanje krvi je naglo palo. Uvodni članak u Mayo Clinic Proceedings (rujan 1988) kaže da je “jedna od nekoliko koristi epidemije” bila ta što je “imala za posljedicu različite strategije pacijenata i liječnika da se izbjegne transfuzija krvi”. Službenik jedne banke krvi objašnjava: “Ono što se promijenilo je učestalost poruke, prijemljivost kliničkih radnika za poruku (zbog povećanog opažanja opasnosti), i zahtjev za razmatranje alternativa” (Transfusion Medicine Reviews, listopad 1989).

Obrati pažnju, alternative postoje! To postaje razumljivo kad pogledamo zašto se krv transfundira.

Hemoglobin u crvenim krvnim tjelešcima prenosi kisik neophodan za dobro zdravlje i život. Ako je osoba izgubila mnogo krvi, može izgledati logičnim jednostavno je zamijeniti. U normalnim slučajevima u svakih 100 kubičnih centimetara tvoje krvi imaš oko 14 ili 15 grama hemoglobina. (Druga mjera je hematokrit, čija je uobičajena mjera oko 45.) Prihvaćeno “pravilo” je da se bolesniku prije operacije da transfuzija ako mu je hemoglobin ispod 10 (ili 0,30 za hematokrit). Švicarski časopis Vox Sanguinis (ožujak 1987) izvijestio je da “65% [anesteziologa] zahtijeva da pacijenti prije operacije imaju 10 gm/dl hemoglobina za neobavezni kirurški zahvat”.

Međutim, na konferenciji za transfuziju krvi 1988. godine, profesor Howard L. Zauder je upitao: “Kako smo dobili ‘magični broj’?” Jasno je izjavio: “Etiologija [proučavanje uzroka] koja zahtijeva da pacijent ima 10 grama hemoglobina (Hgb) prije primanja anestezije prikrivena je tradicijom, obavijena tamom i nije zasnovana kliničkim ili eksperimentalnim dokazima”. Pomisli na mnoge tisuće bolesnika čije su transfuzije bile potaknute ‘tamnim, neosnovanim’ zahtjevima!

Netko se može pitati: ‘Zašto je razina hemoglobina 14 normalna ako se možeš provući i sa mnogo manje?’ Na taj način imaš znatan rezervni kapacitet prenošenja kisika tako da si spreman za vježbanje ili naporan rad. Studije o anemičnim pacijentima otkrile su da je “teško pronaći nedostatak u radnoj sposobnosti s koncentracijom  hemoglobina od 7 g/dl. Drugi su pronašli dokaze samo umjereno oslabljenih funkcija” (Contemporary Transfusion Practice, 1987).

Ako se odrasli i mogu prilagoditi niskoj razini hemoglobina, kako je s djecom? Dr. James A. Stockman III kaže: “Uz nekoliko iznimaka, djeca rođena prije vremena iskusit će pad hemoglobina u prva tri mjeseca (...) Indikacije za transfuziju u slučajevima male djece nisu u potpunosti definirane. Zaista, izgleda da mnoga djeca podnose izvanredno niske razine koncentracije hemoglobina bez vidljivih kliničkih poteškoća” (Pediatric Clinics of North America, veljača 1986).

Takve informacije ne znače da ništa ne treba uraditi ako osoba izgubi mnogo krvi u nesreći ili tokom kirurškog zahvata. Ako je gubitak brz i velik, opada krvni pritisak te osobe i može doći u stanje šoka. Ono što prvenstveno treba jest zaustaviti krvarenje i obnoviti volumen u njegovom sustavu. To će spriječiti šok i zadržati preostala crvena krvna tjelešca i druge sastojke u cirkulaciji.

Zamjena volumena može se izvršiti bez upotrebe pune krvi ili krvne plazme. * Različite beskrvne tekućine su djelotvorni širitelji volumena. Najjednostavnija je solna otopina, koja je i jeftina i odgovara našoj krvi. Postoje također tekućine s posebnim svojstvima, kao što su dextran, Haemaccel i laktatna Ringerova otopina. Hetastarch (HES) je noviji nadomjestak volumena, i “sa sigurnošću se može preporučiti za one uporne pacijente koji odbijaju krvne proizvode” (Journal of Burn Care & Rehabilitation, siječanj/veljača 1989). Takve tekućine imaju jasne prednosti. “Kristaloidne otopine [kao što je normalna solna i Ringerov laktat], Dextran i HES relativno su neotrovne i jeftine, lako dostupne, mogu se uskladištiti na sobnoj temperaturi, ne zahtijevaju testiranje za kompatibilnost i ne postoji opasnost bolesti koje se prenose transfuzijom” (Blood Transfusion Therapy — A Physician’s Handbook, 1989).

No, mogao bi pitati: “Zašto beskrvne tekućine za nadoknadu volumena dobro funkcioniraju, kad su crvena krvna tjelešca potrebna da mi tijelom prenose kisik?” Kao što je ranije spomenuto, ti posjeduješ rezerve za prenošenje kisika. Ako gubiš krv, pokreće se čudesan kompenzatorni mehanizam. Sa svakim udarcem tvoje srce pumpa sve više krvi. Budući da je izgubljena krv nadomještena odgovarajućom tekućinom, sada razrijeđena krv teče mnogo lakše, čak i u malim krvnim žilama. Kao posljedica kemijskih promjena, više se kisika otpušta tkivima. Te su prilagodbe toliko djelotvorne da i kad bi ostala samo polovica tvojih crvenih krvnih tjelešaca, prijenos kisika može biti 75% normalnog. Dok pacijent miruje, on troši samo 25% kisika koji mu stoji na raspolaganju u njegovoj krvi. I većina općih anestezija ograničava potrebu tijela za kisikom.

Vješti liječnici mogu pomoći onome koji je izgubio krvi i stoga ima manje crvenih krvnih tjelešaca. Kad se jednom povrati obujam, liječnici mogu dati kisik visoke koncentracije. Na taj je način dostupniji tijelu i često je dao izvanredne rezultate.  Britanski liječnici su to primijenili na ženi koja je izgubila toliko krvi da je “njen hemoglobin pao na 1,8 g/dl. Uspješno je liječena (...) [s] visokim koncentracijama kisika za udisanje i infuzijama velikih količina otopine želatine [Haemaccel]” (Anaesthesia, siječanj 1987). Izvještaj kaže da su i drugi s akutnim gubitkom krvi uspješno liječeni u komorama za hiperbaričku oksigenaciju.

Liječnici također mogu pomoći svojim pacijentima da stvore više crvenih krvnih tjelešaca. Kako? Dajući im preparate koji sadrže željezo (u mišiće ili vene), koji mogu pomoći tijelu u stvaranju crvenih krvnih stanica tri ili četiri puta brže nego je to uobičajeno. Moguća je i druga pomoć. Tvoji bubrezi stvaraju hormon zvan eritropoetin (EPO), koji stimulira koštanu srž da stvara crvena krvna tjelešca. Sada je dostupan sintetički (rekombinirani) EPO. Liječnici mogu to dati nekim anemičnim pacijentima, pomažući im tako da vrlo brzo stvore zamjenska crvena krvna tjelešca.

I tokom kirurškog zahvata umješni i savjesni kirurzi i anesteziolozi mogu primijeniti napredne metode čuvanja krvi. Precizna operativna tehnika, kao što je elektroauterizacija koja smanjuje gubitak krvi, ne može biti previše istaknuta. Ponekad krv koja se slijeva u ranu može biti usisana, pročišćena i upućena natrag u krvotok. *

Pacijenti s aparatom srce-pluća koji je ispunjen beskrvnom tekućinom mogu imati koristi iz hemodilucije koja je posljedica manjeg gubitka crvenih krvnih tjelešaca.

Postoje i drugi načini da se pomogne. Hlađenje pacijenta da bi se smanjile njegove potrebe za kisikom tokom kirurškog zahvata. Hipotenzivna anestezija (pod neobično niskim krvnim pritiskom). Terapija da bi se poboljšalo zgrušavanje. Desmopressin (DDAVP) da bi se skratilo vrijeme krvarenja. Laserski “skalpeli”. Vidjet ćeš da popis raste dok liječnici i zainteresirani pacijenti nastoje izbjeći transfuzije krvi. Nadamo se da nikada nećeš  izgubiti veliku količinu krvi. Ako se to i dogodi, vrlo je vjerojatno da će te umješni liječnici moći njegovati bez upotrebe krvi i njenih opasnosti.

Mnogi ljudi danas neće prihvatiti krv. Oni zbog zdravstenih razloga zahtijevaju ono što Svjedoci traže prvenstveno s vjerske osnove: kvalitetnu medicinsku njegu koja primjenjuje beskrvni postupak. Kao što smo zapazili, veći kirurški zahvati još uvijek su mogući. Ako imaš neke ustrajnije sumnje, drugi dokazi iz medicinske literature mogu ih rastjerati.

Članak “Quadruple Major Joint Replacement in Member of Jehovah’s Witnesses” (Četverostruka zamjena većih zglobova na članu Jehovinih svjedoka [Orthopaedic Review, kolovoz 1986]) izvještava o anemičnom pacijentu s “uznapredovalim razaranjem oba koljena i kukova”. Željezni dextran je primijenjen prije i poslije etapnog kirurškog zahvata, koji je bio uspješan. British Journal of Anaesthesia (1982) je izvijestio o 52-godišnjem Svjedoku sa razinom hemoglobina ispod 10. Primjenom hipotenzivne anestezije da bi se smanjio gubitak krvi, potpuno mu je zamijenjeno rame i kuk. Kirurška ekipa na Sveučilištu Arkansas (SAD) također je primjenjivala tu metodu na stotinu zamjena kukova na Svjedocima, i svi su se pacijenti oporavili. Profesor koji upravlja odjelom komentira: “Ono što smo naučili na tim pacijentima (Svjedocima), sada primjenjujemo na svim našim pacijentima kojima u potpunosti mijenjamo kukove”.

Savjest nekih Svjedoka dopušta im prihvatiti transplantaciju organa ako se izvrši bez krvi. Izvještaj o 13 transplantacija bubrega zaključuje: “Sveukupni rezultati pokazuju da se transplantacije bubrega mogu sigurno i djelotvorno primijeniti na većinu Jehovinih svjedoka (Transplantation, lipanj 1988). Također, odbijanje krvi ne stoji na putu ni uspješnim transplantacijama srca.”

‘Kako je sa beskrvnim kirurškim zahvatima drugih vrsta?’ možeš se pitati. Medical Hotline travanj/svibanj 1983 govorio je o kirurškim zahvatima na “Jehovinim svjedocima koji su podvrgnuti većim ginekološkim i opstetričkim operacijama [na Sveučilištu Wayne State] bez transfuzija krvi”. Bilten dodaje svoj komentar izvještaju: “Nije bilo više slučajeva smrti i komplikacija nego u žena koje su bile podvrgnute sličnim operacijama s transfuzijama krvi.” Komentar: “Rezultati ove studije mogu dati pravo za novi pogled na upotrebu krvi u svih žena koje su podvrgnute opstetričkim i ginekološkim operacijama.”

U bolnici Sveučilišta u Göttingenu (Njemačka), 30 bolesnika koji su odbili krv podvrgnuto je općem kirurškom zahvatu. “Nije izbila nijedna komplikacija koja ne bi mogla izbiti i u pacijenata koji prihvaćaju transfuzije krvi (...) Ne treba precijeniti činjenicu da pribjegavanje transfuziji nije moguće i zato ne treba odustati od operacije koja je neophodna i kirurški opravdana” (Risiko in der Chirurgie, 1987).

Provedeni su i brojni kirurški zahvati na mozgu u odraslih i djece, kao naprimjer, u New York University Medical Centeru. Dr. Joseph Ransohoff, šef neurokirurgije, je 1989. pisao: “Vrlo je jasno da se u najvećem broju slučajeva izbjegavanje krvnih  proizvoda može postići s minimalnim rizikom za pacijente koji imaju religiozna uvjerenja protiv upotrebe tih proizvoda, naročito ako se kirurški zahvat može izvesti brzo i u relativno kratkom operativnom periodu. Od značajnog je interesa i činjenica koju često zaboravljam, da je pacijent Svjedok do trenutka otpuštanja, kad mi zahvale što sam poštivao njihova religiozna uvjerenja”.

Konačno, može li se složeni kirurški zahvat na srcu i krvnim žilama vršiti bez krvi na odraslima i djeci? Dr. Denton A. Cooley je pionir na tom polju. Kao što se može vidjeti u medicinskom članku koji je prenešen u Dodatku, na stranicama 27-29, na temelju jedne ranije analize, dr. Cooley je zaključio “da rizik kirurškog zahvata na pacijentima grupe Jehovinih svjedoka nije u osnovi veći od bilo koje druge grupe”. Sada, nakon što je izvršio 1 106 takvih operacija, piše: “Moja nagodba ili sporazum sa pacijentom, ostaje u svakom pojedinom slučaju”, to jest, da se ne upotrebljava krv.

Kirurzi su primijetili da je dobro držanje još jedan činilac kod Jehovinih svjedoka. “Držanje ovih pacijenata je primjerno”, pisao je dr. Cooley listopada 1989. “Oni se ne boje komplikacija ili smrti poput većine pacijenata. Oni imaju duboku i trajnu vjeru u svoja uvjerenja i u svog Boga.”

To ne znači da oni zagovaraju pravo na smrt. Oni aktivno teže za kvalitetnom njegom jer žele ozdraviti. Uvjereni su da je slušanje Božjeg zakona u vezi krvi mudro, a takvo gledište ima pozitivan utjecaj na beskrvnu kirurgiju.

Profesor dr. V. Schlosser, s kirurške bolnice na Sveučilištu u Freiburgu (Njemačka), zamijetio je: “Među tom grupom pacijenata, učestalost krvarenja tokom operativnog perioda nije bila viša, a komplikacija, ako ih je i bilo, bilo je manje. Posebno gledište o bolesti, svojstveno za Jehovine svjedoke, ima pozitivan utjecaj u operativnom procesu” (Herz Kreislauf, kolovoz 1987).