Republika Kongo

Naslov “Istina će vas osloboditi” blistao je na ljubičastoj knjizi u otvorenom paketu. Etienne je bio zbunjen. Paket je očito bio za njega. Glasio je na njega, Etiennea Nkounkoua, glavnog tehničkog crtača vladinog ministarstva u Banguiju, u Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi. No on nije naručio nikakvu knjigu, a adresa pošiljatelja, podružnica Jehovinih svjedoka u Švicarskoj, nije mu bila poznata. Etienne tada još nije bio svjestan da će mu biblijska istina, o kojoj se govori u toj knjizi, promijeniti život. Nije znao ni da će ta istina tisuće drugih Afrikanaca osloboditi krive religije, plemenskih predrasuda i nepismenosti. Mnogima je pomogla da ih ne ponese politička euforija koja je kasnije nastupila te ih poštedjela razočarenja koja su uslijedila. Tijekom tragičnih zbivanja ljudima je pružala pouzdanje i nadu. Također je potakla one koji se boje Boga da riskiraju svoj život kako bi pomagali drugima. Priča o tim događajima dirnut će vas i ohrabriti. No prije nego što saznamo što je Etienne učinio nakon što je dobio paket, saznajmo nešto o njegovoj domovini, jednoj afričkoj zemlji.

 Deset godina prije nego što je 1492. Kristofor Kolumbo pošao na svoje slavno putovanje u Ameriku, portugalski pomorci koje je predvodio Diogo Cão stigli su na ušće rijeke Kongo u srednjoj Africi. Oni nisu znali da je voda rijeke koja je zapljuskivala njihov brod prošla tisuće kilometara prije nego što je došla do oceana.

Portugalci su upoznali tamošnje domoroce, stanovnike naprednog kraljevstva Kongo. Nakon toga su Portugalci i drugi europski trgovci stotinama godina kupovali slonovu kost i robove od Afrikanaca koji su živjeli duž obale. Tek su pretkraj 19. stoljeća Europljani prodrli dublje u Kongo. Jedan od najistaknutijih ljudi koji su istraživali ovo područje bio je Pierre Savorgnan de Brazza, časnik francuske mornarice. Brazza je 1880. potpisao ugovor s ovdašnjim kraljem te je tako područje sjeverno od rijeke Kongo dospjelo pod protektorat Francuske. Kasnije je to područje pripalo Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi. Njezin glavni grad bio je Brazzaville.

Danas je Brazzaville glavni i ujedno najveći grad u Republici Kongo. On se nalazi na obali rijeke Kongo. Nizvodno od njega snažna rijeka Kongo preko stijena i kamenja prevaljuje put od skoro 400 kilometara te konačno utječe u more na mjestu gdje je Cão usidrio brod na svom istraživačkom putovanju. Iz Brazzavillea se preko rijeke vide obrisi Kinshase, glavnog grada Demokratske Republike Kongo. Obje zemlje uzele su za svoj naziv ime rijeke te se jedna zove Republika Kongo, a druga Demokratska Republika Kongo.

Zbog brzaka i vodopada nizvodno od Brazzavillea rijekom se ne može doći do Atlantskog oceana. No Brazzaville i obalni grad Pointe-Noire povezani su željezničkom prugom. Većina stanovnika Republike Kongo živi u ta dva grada  ili u njihovoj blizini. Premda dalje na sjeveru ima nekih manjih i većih obalnih gradova, veći dio ove zemlje s vrućom klimom prekriven je gustom šumom i rijetko naseljen.

Istina počinje oslobađati ljude

Vratimo se sada Etienneovoj priči. On je knjigu “Istina će vas osloboditi” dobio 1947. Istog dana kad ju je primio pročitao ju je te sa svojim susjedom porazgovarao o prvih nekoliko poglavlja. Obojica su uvidjeli da je ono što piše u knjizi istina te su odlučili da iduće nedjelje pozovu još neke prijatelje kako bi zajedno s njima čitali iz te knjige i tražili biblijske retke. Onima koji su se odazvali na poziv svidjelo se ono što su čuli te su odlučili da će se ponovno sastati iduće nedjelje. Tom drugom sastanku prisustvovao je carinik po imenu Augustin Bayonne. Kao i Etienne, i on je bio iz Brazzavillea. I on je počeo revno širiti istinu koja donosi istinsku slobodu.

Idućeg tjedna Etienne je primio dva pisma. Jedno je bilo od njegovog poznanika iz Kameruna koji je znao da Etiennea zanima religija. On mu je napisao da je poslao njegovo ime podružnici Jehovinih svjedoka u Švicarskoj. Drugo pismo bilo je iz Švicarske i u njemu je stajalo da je knjiga namijenjena njemu te je bio potaknut da je pročita i da članovima svoje obitelji i prijateljima. Također je dobio adresu podružnice u Francuskoj, kamo se mogao obratiti za daljnje informacije. Sada je Etienne znao kako je knjiga došla do njega. Uskoro se počeo redovito dopisivati s podružnicom Jehovinih svjedoka u Francuskoj.

Za nekoliko godina i Etienne i Augustin vratili su se u Brazzaville. No prije toga Etienne je pisao jednom svom poznaniku u Brazzavilleu, koji se zvao Timothée Miemounoua, a bio je ravnatelj tehničke škole. Pismo je  započeo sljedećim riječima: “Raduje me što ti mogu saopćiti da put kojim smo hodili nije put istine. Jehovini svjedoci posjeduju istinu.” Etienne mu je zatim objasnio sve što je naučio. Uz pismo je priložio i knjigu “Istina će vas osloboditi”. Jednako kao Etienne i Augustin, Timothée je povoljno reagirao na biblijsku poruku. Njih trojica prvi su Kongoanci koji su prihvatili biblijsku istinu, a svaki od njih nastavio je pomagati i mnogim drugima da je prihvate.

Timothée je pozvao učenike koji su polazili tehničku školu da u večernjim satima prisustvuju biblijskim razgovorima. Također je pisao Zajednici, zamolivši da dobije još biblijskih publikacija. Ta je grupa počela održavati sastanke i propovijedati najbolje što je znala. Neki učenici, kao što su Noé Mikouiza i Simon Mampouya, kasnije su služili kao nadglednici u Jehovinoj organizaciji.

 Godine 1950. Eric Cooke, misionar koji je živio u Južnoj Rodeziji (danas Zimbabve), posjetio je male grupe zainteresiranih osoba u Banguiju i Brazzavilleu kako bi ih ohrabrio. No postojao je jedan problem, naime brat Cooke nije znao francuski. Etienne se prisjeća: “Koristeći se svojim malim englesko-francuskim rječnikom, taj je ponizan, suosjećajan brat davao sve od sebe kako bi nam objasnio sve o djelu propovijedanja o Kraljevstvu i o teokratskoj organizaciji. No ponekad smo doista morali nagađati što nam želi reći.”

Počinju ograničenja

Brat Cooke posjetio je Kongo u pravi čas, jer je 24. srpnja 1950. visoki povjerenik kolonijalne vlasti nametnuo ograničenja na uvoz i raspačavanje sve literature koju objavljuju Jehovini svjedoci. Tokom sljedeće godine objavitelji u Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi podijelili su samo šest primjeraka publikacija, premda su održali 468 sastanaka za javnost. U Godišnjaku Jehovinih svjedoka za 1952. Zajednica je izrazila razumijevanje za braću te pokazala da suosjeća s njima. U Godišnjaku je stajalo: “Pokušajte zamisliti da živite na ogromnom području na kojem djeluje samo 37 objavitelja poruke o Kraljevstvu koji su raštrkani. Možda nikada niste vidjeli druge Jehovine svjedoke osim onih nekoliko koji žive u vašem gradu. Sve što znate o istini i tome kako se svjedoči pročitali ste u publikacijama i u nekoliko pisama koje vam je Zajednica uspjela poslati. [Upravo se u takvoj] situaciji nalaze braća koja žive u afričkim zemljama koje su pod francuskom nadležnošću.”

 Kasnije je iz Francuske došao Jacques Michel kako bi ohrabrio tu grupu braće te ih dodatno poučio. Noé Mikouiza, jedan od učenika koji su pohađali tehničku školu, sjeća se pitanja koje ih je mučilo. Jacquesa su pitali je li zabranjeno piti vino. Sve oči bile su uprte u brata Michela dok je on otvarao svoju Bibliju kako bi im pročitao Psalam 104:15. Nakon što im je pročitao taj redak, Jacques je objasnio da je vino dar od Boga, no da ga kršćani ne smiju piti u prevelikim količinama.

Novokrštena braća u Brazzavilleu revno su svjedočila drugima. Vikendom su redovito brodom odlazila preko rijeke kako bi propovijedala u Kinshasi. Godine 1952. krstili su se prvi Kongoanci s južne strane rijeke. Braća iz Brazzavillea davala su sve od sebe kako bi u tim počecima pomagala onima u Kinshasi. Kasnije su se uloge zamijenile.

U prosincu 1954. braća su u Brazzavilleu organizirala kongres. Broj prisutnih iznosio je 650, a broj krštenih 70. Istina je sve više ljudi oslobađala iz ropstva krivoj religiji.  Dakako, vjerskim vođama crkava kršćanstva to nije bilo drago, te su radili na tome da državne vlasti nahuškaju protiv Jehovinih svjedoka. Policija je mislila da je Timothée Miemounoua vođa Jehovinih svjedoka, pa ga je često odvodila u policijsku stanicu. Prijetili su mu i tukli ga. No njega to nije obeshrabrilo, a nije zastrašilo ni druge pripadnike Jehovinog naroda u Brazzavilleu. Zanimanje za biblijsku istinu nastavilo je rasti.

Vlasti su zatim poduzele daljnje korake da zaustave djelo propovijedanja. Naime, Timothée Miemounoua i Aaron Diamonika, jedan od prijašnjih polaznika tehničke škole koji je prihvatio istinu, dobili su zaposlenje u državnim službama. Godine 1955. poslani su u udaljene gradove u unutrašnjosti zemlje. Timothée je dobio zaposlenje u Djambali, a Aaron u Impfondu. Ti pokušaji da se prekine djelo propovijedanja pokazali su se bezuspješnima. Braća u Brazzavilleu nastavila su sa svojom revnom aktivnošću, a Timothée i Aaron počeli su propovijedati na tim novim područjima te su tamo osnovali skupštine. Premda su braća bila revna, trebala im je pomoć braće iz drugih zemalja. Uskoro je ta pomoć stigla.

U ožujku 1956. iz Francuske je stiglo prvih četvero misionara: Jean i Ida Seignobos te Claude i Simone Dupont. U siječnju 1957. u Brazzavilleu je otvorena podružnica koja je nadgledala djelo svjedočenja u Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi. Brat Seignobos imenovan je za slugu podružnice.  Kratko nakon toga desila se tragedija. Njegova supruga Ida poginula je u automobilskoj nesreći za vrijeme njihovog posjeta skupštinama koje sada pripadaju Srednjoafričkoj Republici. Jean je nastavio služiti na svom zadatku.

Propovijedanje u unutrašnjosti zemlje

U to je vrijeme Augustin Bayonne već bio pokrajinski nadglednik. On je posjećivao sela koja su se nalazila duboko u šumi, kao i naselja Pigmeja na sjeveru i zapadu zemlje. Budući da je pješačio često i daleko, na tom je području postao poznat kao Onaj Koji Hoda. Bratu Bayonneu povremeno se znao pridružiti Jean Seignobos. Jean se iznenadio kad je vidio da su ljudi duboko u ekvatorijalnoj šumi znali da oni dolaze. Ljudi koji su tamo živjeli pomoću bubnjeva su prenosili poruku: “Onaj Koji Hoda dolazi s bijelcem.”

Ta putovanja urodila su mnogim pozitivnim rezultatima. Prije su ljudi tvrdili da Jehovini svjedoci postoje samo u Republici Kongo. No prisutnost brata Seignobosa i drugih misionara te prikazivanje filma Društvo novog svijeta u akciji dokazali su suprotno.

Biblijska istina nastavila se širiti te je došla i u sela koja su se nalazila duboko u unutrašnjosti zemlje, oslobađajući ljude spiritističkih običaja i plemenskih razmirica. Mnoga braća na tom području bila su nepismena. Budući da nisu imali satove, vrijeme za odlazak na sastanak određivali su  prema položaju sunca. Vrijeme provedeno u službi propovijedanja računali su pomoću malih štapića. Svaki put kad bi nekome svjedočili, zamotali bi štapić u maramicu. Četiri štapića označavala su jedan sat službe. Tako su na kraju svakog mjeseca mogli predati svoj izvještaj službe propovijedanja. No braća su zapravo propovijedala puno više nego što su izvještavala, budući da je istina bila glavna tema njihovih razgovora s drugima.

Razvoj događaja na pravnom području i političke promjene

Već smo spomenuli da je 1950. nametnuto ograničenje na uvoz literature Jehovinih svjedoka. Kao što smo vidjeli, to nije zaustavilo djelo činjenja učenika. Stoga se svećenstvo crkava kršćanstva, razočarano razvojem događaja, žalilo vlastima, lažno tvrdeći da su Jehovini svjedoci komunisti. Tako je jednog četvrtka 1956. u pet ujutro uhapšeno desetero braće. Vijest o tome da su uhapšeni širila se brzo, a vjerski su protivnici likovali. Suđenje je održano istog dana u sudnici punoj braće koja su došla vidjeti kako će se odvijati parnica.

Noé Mikouiza priča: “Na suđenju smo dokazali da nismo komunisti, već kršćani, Božji sluge, koji izvršavaju ono što je zapisano u Mateju 24:14. Naš odvjetnik, koji je čitao naše publikacije, rekao je sudu da nitko ne bi kršio zakon kad bi svi bili poput Jehovinih svjedoka. Istog poslijepodneva izrečena je presuda: ‘Nisu krivi.’ Radosni, svi smo brzo otišli svojim kućama kako bismo se presvukli, budući da je te večeri bio sastanak. Vijest o našem hapšenju brzo se proširila gradom, pa smo željeli da svi znaju da smo ponovno slobodni. Na sastanku smo pjevali teokratske pjesme najglasnije što smo mogli. Mnogi koji su nas čuli zapanjili su se, budući da su mislili da smo u zatvoru.”

 Dana 15. kolovoza 1960. Republika Kongo postala je nezavisna. Političko nasilje se razbuktalo. Dok je svećenstvo kršćanstva aktivno sudjelovalo u tim zbivanjima, Jehovini svjedoci nastavili su sa svojom propovjedničkom aktivnošću. Godine 1960. pokrajinskom sastanku u Brazzavilleu prisustvovalo je sveukupno 3 716 osoba. Na sjeveru je također bio veliki broj ljudi koji su se pridružili skupštinama. Naprimjer, na jednom području na kojem je živjelo 70 objavitelja, skupštinskim je sastancima prisustvovalo skoro tisuću osoba.

U prosincu 1961. registrirano je zakonsko tijelo Jehovinih svjedoka pod nazivom Les Témoins de Jéhovah. Zakonsko priznanje donijelo je određene pogodnosti, no braća su znala da bi bilo nerazumno osloniti se isključivo na bolji pravni položaj. Brat Seignobos priča što se desilo kratko nakon toga: “Jednog dana pozvao me visoki vladin predstavnik zadužen za državnu sigurnost koji se protivio našoj kršćanskoj neutralnosti. Zaprijetio mi je da će me protjerati iz zemlje. Bojao sam se da bi to stvarno mogao učiniti, budući da je imao tu ovlast. No sutradan je taj čovjek umro od srčanog udara.”

Misionarski život tijekom 1960-ih

U veljači 1963. s Haitija su stigli Fred Lukuc i Max Danyleyko. Nakon što se Fred oženio, služio je kao pokrajinski nadglednik. U početku mu je prilikom posjeta skupštinama bilo teško razlučiti tko pripada kojoj obitelji. On se prisjeća: “Nisam znao tko su supruge starješina ni tko su njihova djeca. Braća su se držala običaja u središnjoj Africi prema kojem supruge nakon vjenčanja zadrže svoje prezime, a djeci daju ime po nekom rođaku ili obiteljskom prijatelju.

 Prve večeri našeg posjeta braća u Dvorani Kraljevstva bila su tiha i sramežljiva. Kad je sastanak počeo, primijetili smo nešto neobično. Braća i stariji dječaci sjedili su na jednoj strani dvorane, dok su manja djeca i sestre sjedili na drugoj strani. Na početku sastanka strana na kojoj su sjedila braća bila je prilično puna, no na drugoj strani sjedilo je svega nekoliko sestara. Kako je sastanak odmicao, dolazilo je sve više sestara koje su sa sobom vodile svoju malu djecu, a na glavi spretno nosile Biblije i knjige.

Popeo sam se na podij kako bih pozdravio skupštinu te predstavio svoju suprugu i sebe. Nakon srdačnog pozdrava zastao sam, okrenuo se prema strani na kojoj su sjedili muškarci te rekao: ‘Braćo, napravit ćemo pauzu od deset minuta kako biste sjeli pored svoje žene i djece. Molim vas da od sada sjedite zajedno kao obitelji, kao što to čine svi pripadnici Jehovinog naroda diljem svijeta.’ Braća su to rado učinila.”

Putovanje javnim prijevozom također je uključivalo određene izazove. Leah, žena brata Lukuca, prisjeća se: “Spakirali bismo male ležaljke, mrežu protiv komaraca,  vedro za vodu, prenosivi pročišćivač za vodu, odjeću, knjige, časopise i biblijske filmove. Da bismo mogli prikazivati te filmove, sa sobom smo morali nositi i električne kablove, žarulje, kolutove s filmskom vrpcom, tekstove, mali generator i kanistar benzina. Sve to nosili smo sa sobom na kamione koji su služili kao javni prijevoz. Da bismo dobili mjesto pored vozača u kabini, na stanicu smo morali doći već u 2.00 ujutro. U suprotnom bismo se morali voziti na kamionu — na suncu, zajedno sa životinjama, prtljagom i mnogim drugim putnicima.

Jednom, nakon što smo satima pješačili po vrućini, došli smo kući i vidjeli da je vojska mrava napala malu kolibu napravljenu od blata u kojoj smo bili smješteni. Mravi su se popeli na vedro za vodu, napravili su živi most kako bi došli do male posude s margarinom te je u potpunosti ispraznili. Te smo večeri jeli suhi kruh i svatko pola konzerve sardina. Budući da smo bili umorni i osjećali se pomalo jadno, otišli smo u krevet, a braća su pored vatre tiho pjevala teokratske pjesme. Bilo je doista ugodno zaspati u takvoj atmosferi!”

 Vjerni misionari i mjesni starješine

Od 1956. do 1977. više od 20 misionara služilo je u Republici Kongo. Iako im život nije uvijek bio lak, svatko od njih dao je vrijedan doprinos djelu propovijedanja o Kraljevstvu. Naprimjer, svi koji su služili kao sluge podružnice bili su i misionari. Kad se brat Seignobos 1962. vratio u Francusku, Larry Holmes imenovan je da nadgleda djelo propovijedanja. Nakon što su Larry i njegova supruga Audrey 1965. prekinuli s misionarskom službom, sluga podružnice postao je brat Lukuc.

Mnoga ovdašnja braća također su pružila izvrstan primjer, predvodeći u teokratskim aktivnostima. Kad su 1976. počeli djelovati Odbori podružnice, Vodeće tijelo imenovalo je za članove Odbora tri brata: misionare Jacka Johanssona i Pallea Bjerrea te Marcellina Ngoloa, brata koji je bio Kongoanac.

Godine 1962. Augustin Bayonne — Onaj Koji Hoda — pohađao je 37. razred Gileada. Nakon što je završio Gilead, poslan je u Srednjoafričku Republiku, gdje je skoro 15 godina prije toga pročitao knjigu “Istina će vas osloboditi”. Nakon nekog vremena Augustin se oženio, dobio djecu te se vratio u Brazzaville, gdje je svoj dom stavio na raspolaganje za održavanje kršćanskih sastanaka. Kasnije je dao dio svog zemljišta te je na njemu sagrađena Dvorana Kraljevstva.

 I Augustin Bayonne i Timothée Miemounoua već su umrli. Prije svoje smrti Timothée je zapisao neka svoja iskustva. Svoj izvještaj završio je citirajući Hebrejima 10:39, gdje stoji: “Mi nismo od onih koji se povlače za uništenje, nego od onih koji vjeruju za sačuvanje duše na životu.” Etienne Nkounkou, jedan od prva tri brata u Kongu koja su prihvatila istinu, sada ima skoro 90 godina. Njih trojica doista su izvanredan primjer osoba koje su vjerno služile!

Vrijeme kušnji

U kolovozu 1970. u Republici Kongo na vlast su došli komunisti. Prisjeti se da su vlasti prije progonile braću pod optužbom da su komunisti. Sada su vlasti braći zamjerale to što ona nisu komunisti!

No nova vlast neko vrijeme nije ometala djelo Jehovinih svjedoka. Kongresi i sastanci slobodno su se održavali, a novi misionari bez problema su dolazili u Republiku Kongo. No s vremenom je komunistički režim braći počeo stvarati teškoće. Najprije su neki funkcionari optužili misionare da su špijuni. Zatim je 3. siječnja 1977. službeno zabranjeno djelo Jehovinih svjedoka. Jedan po jedan, misionari su bili protjerani iz zemlje. Na kraju su ostali samo Jack i Linda Johansson. Jack u vezi s tim periodom kaže: “Tih nekoliko mjeseci misionarske službe koje smo proveli sami u podružnici vjerojatno su bili najveći ispit naše vjere, ali i period u kom je naša vjera bila najviše ojačana. Sumnjičilo nas se da smo špijuni  američke Središnje obavještajne agencije (CIA-e). Državne neprijatelje, uključujući i vjerske vođe, hapsilo se i ubijalo. Bili smo svjesni toga da smo u velikoj opasnosti. No vidjeli smo da nas Jehova štiti i to je jačalo našu vjeru.”

Noé Mikouiza obratio se predsjedniku vlade s molbom da Jacku i Lindi dopusti da ostanu u Republici Kongo. Njegov zahtjev bio je odbijen i oni su morali otići. Posjed podružnice i Dvorane Kraljevstva bili su konfiscirani, a sama podružnica zatvorena. Jedan kratak vremenski period djelo propovijedanja nadgledala je francuska podružnica, no kasnije je taj zadatak dobila podružnica u Kinshasi.

Premda su se braća morala nositi s nekim ograničenjima, ipak nisu doživljavala žestoko progonstvo s kakvim su se morali suočiti Jehovini svjedoci u drugim zemljama. Ipak, neki su se počeli bojati, a to je prešlo i na druge. Iako su i dalje redovito održavali sastanke, sa službom od kuće do kuće praktički se prestalo. Zbog toga je podružnica u Kinshasi poslala u Republiku Kongo starješine kako bi ohrabrili i ojačali braću.

 Jedan od tih starješina bio je André Kitula. U lipnju 1981. kao pokrajinski nadglednik počeo je posjećivati 12 brazavilskih skupština. Prilikom posjeta prvoj skupštini u tom gradu zapazio je da su braća u utorak prisustvovala Teokratskoj školi propovijedanja i Službenom sastanku. No u srijedu ujutro nitko od objavitelja nije došao na sastanak za službu propovijedanja. Kad je André sam krenuo u službu, jedan mu je stanar rekao: “Jehovini svjedoci znali su nas tješiti, no više ih nema!”

Nastavivši propovijedati tog jutra, André je sreo brata koji je rekao: “Više nitko od nas ne propovijeda od kuće do kuće.” Taj je brat kasnije drugim objaviteljima pričao da je André propovijedao. Tog poslijepodneva na sastanak za službu došlo je nekoliko sestara. Uskoro se u čitavom Brazzavilleu ponovno započelo sa službom od kuće do kuće. U tri godine tokom kojih su André i njegova supruga Clémentine služili na tom području nitko od braće nije bio uhapšen. Braća koja su živjela izvan Brazzavillea čula su za sve to. Zaključili su da se ni oni ne moraju bojati propovijedati od vrata do vrata ako se braća u Brazzavilleu ne boje.

David Nawej, koji je u to vrijeme radio u podružnici u Kinshasi, objašnjava zbog čega su se braća u podružnici naročito radovala što mogu poslati pomoć braći s druge strane rijeke. On kaže: “Braća iz Brazzavillea donijela su istinu u Kinshasu. Kad je kasnije komunizam tamo usporio našu aktivnost, Jehovini svjedoci iz Kinshase pomagali su braći u Brazzavilleu. Tako je došla do izražaja mudrost riječi iz Propovjednika 4:9, 10, gdje stoji: ‘Bolje je dvojici nego jednomu, jer imaju dobru dobit od svoga truda. Jer ako jedan padne, drugi će podignuti druga svojega.’ U našem slučaju braća su znala reći: ‘Bolja su dva Konga nego jedan.’”

 Ustrajnost usprkos političkim promjenama

Godina 1991. donijela je prevrate i promjene na političkoj sceni. Republika Kongo prešla je s jednostranačkog sustava na višestranački. Premda je na ulicama vladala euforija, braća su na umu imala riječi upozorenja iz Psalma 146:3, gdje stoji: “Ne uzdajte se u knezove, u sina čovječjega, u kojega nema pomoći.” Ubrzo se pokazalo koliko su te riječi istinite.

Pa ipak, političke promjene donijele su neke koristi Jehovinom narodu. Dana 12. studenog 1991. ministar unutarnjih poslova donio je odluku prema kojoj je ukinuta zabrana djela Jehovinih svjedoka. Dvorane Kraljevstva koje su bile konfiscirane vraćene su, no ne i prijašnja zgrada podružnice, koju do dan-danas koristi predsjednikova tjelesna straža. U kolovozu 1992. u Brazzavilleu i Pointe-Noireu prvi put su nakon 15 godina organizirani oblasni kongresi. Te se godine broj biblijskih studija popeo na 5 675, što je bilo skoro četiri puta više od broja objavitelja!

U tom su periodu, zahvaljujući tome što je Zajednica ponovno dobila pravni status, misionari ponovno mogli doći u Republiku Kongo. Imenovani su i specijalni pioniri, koji su poslani na sjever, gdje je većina onih koji su dolazili na sastanke bila nepismena. Skupštine u gradovima dotad su već mnogima pomogle da nauče čitati i pisati. No sada je bilo vrijeme da se u većoj mjeri radi na širenju pismenosti u čitavoj zemlji.

 Izbori održani 1993. donijeli su daljnje promjene na vlasti. Opće nezadovoljstvo opozicije dovelo je do toga da je proglašeno izvanredno stanje, koje je trajalo nekoliko tjedana. Oružani sukobi, štrajkovi, policijski sat, barikade i pljačke postali su dio svakodnevice. Ljudi su bili ogorčeni i razočarani. Vladale su i ekonomske poteškoće. Euforija iz 1991. iščezla je.

Zajedno s političkim previranjima pojavili su se i etnički problemi. Plemenski sukobi primorali su neku braću da se presele na sigurnija područja. Stoga se nekoliko skupština moralo rasformirati. Kroz čitavo to razdoblje braća su uvijek iznova dokazivala da ih je istina oslobodila etničke mržnje. Za vrijeme nemira braća su si pomagala i međusobno se štitila, bez obzira na to kojem plemenu pripadala. Mnogi ljudi počeli su uviđati da im jedino Jehova može pružiti pravu sigurnost.

Podružnica u Kinshasi pružala je braći vodstvo te ih hrabrila. Do kraja 1996. situacija u zemlji ponovno se smirila, a broj objavitelja porastao je na 3 935. U Brazzavilleu je služilo petero misionara koji su bili smješteni u misionarskom domu. Kad su došla još dva bračna para misionara, u travnju 1997. u Pointe-Noireu otvoren je novi misionarski dom.

Sjeverno od rijeke Kongo, u Republici Kongo, život je bio miran, a djelo propovijedanja o Kraljevstvu dobro je napredovalo. U isto vrijeme u susjednoj Demokratskoj Republici Kongo bjesnjeli su sukobi. Rat samo što nije zahvatio Kinshasu, pa je misionare trebalo evakuirati. Tako su se krajem svibnja misionari koji su služili u Kinshasi pridružili misionarima u Brazzavilleu i Pointe-Noireu, revno služeći s njima. Nitko nije ni slutio kakvi će strašni događaji uslijediti za samo nekoliko dana.

 Započinje građanski rat

Iznenada je 5. lipnja 1997. u Brazzavilleu izbio rat. Bio je to sukob između vojske koja je lojalno služila tadašnjem predsjedniku i one koja je podupirala prijašnjeg. Teška artiljerija započela je bombardiranje te je razoren i grad i njegova okolica. Poginule su tisuće ljudi. Posvuda su ležali leševi. Vladala je pomutnja. Bilo je teško utvrditi gdje su crte bojišnice. Stabilnost koja je nekoć vladala u Brazzavilleu nestala je. Brodovi su prestali voziti u Kinshasu. Mnogi su pobjegli u šumu, dok su drugi čamcima otplovili na male riječne otoke. Neki drugi pokušali su preko rijeke Kongo doći do Kinshase. Iako su se i u blizini Kinshase vodile borbe, one nisu bile ni približno tako žestoke kao u Brazzavilleu.

Rat je kako drugima tako i braći donio mnoge probleme, no istina je pozitivno utjecala na um i srce Božjih slugu. Braća su se u potpunosti uzdala u riječi iz Psalma 46:1, 2, gdje stoji: “Bog nam je utočište i sila, pomoćnik, koji se u nevoljama brzo nalazi. Zato se nećemo bojati, da bi se zemlja pomjestila, i gore se prevalile u srce morima.”

Mnoga braća uspjela su doći do Kinshase, gdje se Odbor podružnice pobrinuo da dobiju hranu, smještaj i medicinsku pomoć. Obitelji u Kinshasi rado su pokazale ljubav i gostoprimstvo svojim suvjernicima iz Brazzavillea.

Da bi pomogla onima koji nisu mogli pobjeći, neka su braća ostala u Brazzavilleu. Među njima su bili Jean Théodore Otheni i njegova supruga Jeanne, koja je bila opća pionirka. U kolovozu je granata pogodila njihovu kuću i Jeanne je zadobila teške ozljede. Jean ju je brzo odveo u Kinshasu, no bilo je prekasno. On se prisjeća: “Jeanne je jako voljela službu, i to do samoga kraja. Dala mi je svoje  bilješke s adresama te rekla: ‘Moraš posjetiti sve moje interesente, jer mi oni puno znače.’ Zagrlio sam je, a kad sam je ponovno pogledao, bila je mrtva.” Jean je, jednako kao i mnogi drugi, nastavio revno služiti Jehovi s punim pouzdanjem u obećanje o uskrsnuću.

Budući da je redovna brodska linija između dva glavna grada bila prekinuta, oni koji su imali male motorne čamce prevozili su one koji su htjeli pobjeći iz Brazzavillea. Hrabra braća iz Brazzavillea, među kojima su bili Louis-Noël Motoula, Jean-Marie Lubaki i Symphorien Bakeba, stavila su se na raspolaganje te su tražila nestalu braću i pomagala onima koji su još uvijek bili u Brazzavilleu. To je značilo da su se malim brodicama morali boriti protiv jakih struja snažne rijeke Kongo dok su pretraživali otočiće i obalu. Značilo je da su se morali vraćati na područje Brazzavillea na kom su se vodile borbe i događale strahote. Značilo je da su za svoju braću riskirali svoj život.

Symphorien, koji je već imao iskustva u prelaženju rijeke, za vrijeme građanskog rata često ju je prelazio. Između  ostalog, to je činio kako bi pomagao onima koji su još uvijek bili u Brazzavilleu. Jednom je, naprimjer, preplovio rijeku vozeći deset vreća riže za neku braću u Brazzavilleu koja su živjela na relativno sigurnom području. Dakako, bio je pravi izazov prijeći rijeku, no zbog pljačkaša još je veći izazov bio dostaviti rižu braći. Među njegovim putnicima tom je prilikom bio i čovjek koji se isticao svojom vanjštinom. On ga je upitao kamo vozi tu rižu. Symphorien je objasnio kome je ona namijenjena te je iskoristio priliku da mu kaže nešto o svojoj na Bibliji utemeljenoj nadi. Kad su došli do obale, čovjek je rekao da je on visoki državni dužnosnik. Pozvao je dva vojnika te im rekao da paze na rižu dok Symphorien ne pronađe vozilo kojim će je prevesti do braće.

Symphorien je rijeku obično prelazio kako bi pomogao braći da pobjegnu iz Brazzavillea. Jedan takav prelazak preko rijeke nikada neće zaboraviti. On se prisjeća: “Struja na rijeci Kongo vrlo je jaka, no većina onih koji posjeduju brodice zna kako ploviti, a da ih struja ne odvuče nizvodno prema opasnim brzacima. U Brazzavilleu se ukrcalo sedmero braće i još petero drugih ljudi. Kad smo došli na sredinu rijeke, ostali smo bez goriva. Uspjeli smo doploviti do malog otoka, gdje smo privezali brodicu. Na naše olakšanje, naišla je jedna mala brodica i njen je vlasnik obećao da će nam u Kinshasi kupiti nešto goriva i vratiti se. Zabrinuti smo čekali dugih sat i po, nakon čega nam je on donio gorivo.”

Uskoro se podružnica u Kinshasi brinula za otprilike 1 000 braće i sestara te za njihove obitelji i zainteresirane osobe. Do listopada 1997. sukobi su prestali, te su se izbjeglice počele vraćati u Brazzaville.

 Svi misionari koji su služili u Brazzavilleu i Pointe-Noireu zbog rata su bili evakuirani. Neki su se vratili u svoju domovinu, Veliku Britaniju i Njemačku, a drugi su otišli u Benin i Obalu Bjelokosti. Kad se situacija donekle smirila, neki su se vratili u Republiku Kongo. Osim toga, iz Francuske su u prosincu 1998. poslana tri bračna para i jedan neoženjeni brat. Eddy i Pamela May, iskusni misionari koji su služili u podružnici u Kinshasi, poslani su u Brazzaville, gdje je zatim otvoren novi misionarski dom.

Još jedan građanski rat

Iduće je godine u Brazzavilleu izbio još jedan građanski rat. I u njemu su poginule tisuće ljudi, među kojima i neki Jehovini svjedoci. Većina misionara, koji su tek bili došli, evakuirana je u misionarske domove u blizini Kameruna. Iako se pričalo da će se rat proširiti do obale, do Pointe-Noirea, trojica misionara ipak su ostala tamo. U svibnju 1999. građanski rat konačno je završio.

Budući da je mnogo Jehovinih svjedoka moralo pobjeći, broj skupština u Republici Kongo pao je sa 108 na 89. U Brazzavilleu sada djeluju 1 903 objavitelja i 23 skupštine. U Pointe-Noireu djeluje 1 949 objavitelja i 24 skupštine. Za vrijeme oba građanska rata Jehovini svjedoci s drugih područja pružali su materijalnu pomoć svojoj duhovnoj braći i sestrama. Kao što je to često slučaj, pomagali su i onima koji nisu bili Jehovini svjedoci.

Usprkos ratu, gladi, bolestima i mnogim drugim poteškoćama, Jehovini svjedoci u Republici Kongo zadržali su mjesečni prosjek od 16,2 sata u službi propovijedanja. Tokom travnja 1999, kad je drugi građanski rat bio pri kraju, 21 posto svih objavitelja bio je u nekom obliku pojačane ili punovremene službe.

 Radost koju donosi istina

Ratovi su opustošili ovu zemlju te je doveli do ruba propasti. U tijeku je obnova Brazzavillea, no još uvijek ima mnogo toga što treba napraviti. Jedan od najvažnijih građevinskih pothvata jest gradnja Dvorana Kraljevstva, u kojima se ljude poučava biblijskim istinama. U veljači 2002. otvorene su četiri Dvorane Kraljevstva, dvije u Pointe-Noireu i dvije u Brazzavilleu.

Na otvorenju jedne od tih dvorana u Brazzavilleu, jedan stariji brat opisao je što se dogodilo 15 godina ranije, dok je zabrana još bila na snazi. Braća su 1. siječnja na jednom praznom zemljištu planirala održati jednodnevni pokrajinski sastanak. Nadala su se da će ga održati bez poteškoća, budući da su ljudi slavili Novu godinu. No nakon što je završio prijepodnevni program, došla je policija i prekinula sastanak. Brat je rekao: “Otišli smo otamo sa suzama u očima. Danas smo ponovno na istom mjestu i oči su nam ispunjene suzama. No ovaj put to su suze radosnice, jer prisustvujemo otvorenju novosagrađene Dvorane Kraljevstva.” Da, ova prekrasna nova dvorana sagrađena je na tom istom zemljištu!

Sada je već prošlo više od 50 godina otkako je knjiga “Istina će vas osloboditi” pomogla Etienneu Nkounkou, Augustinu Bayonneu i Timothéeu Miemounouau da upoznaju istinu. Tijekom tog perioda tisuće ljudi u Republici Kongo slijedile su njihov primjer vjere, u čemu im se još mnogi pridružuju, zbog čega možemo očekivati daljnji napredak. Trenutno se vodi više od 15 000 biblijskih studija, što je tri i po studija po objavitelju! Godine 2003. Spomen-svečanosti je prisustvovalo čak 21 987 osoba. Pretkraj službene 2003. godine 4 536 objavitelja, uključujući i 15 misionara, revno je pomagalo još mnogim drugima da upoznaju istinu koja će ih osloboditi (Ivan 8:31, 32).

[Istaknuta misao na stranici 143]

Ljudi su pomoću bubnjeva prenosili poruku: “Onaj Koji Hoda dolazi s bijelcem”

[Istaknuta misao na stranici 144]

Budući da braća nisu imala satove, vrijeme za odlazak na sastanak određivala su prema položaju sunca

[Istaknuta misao na stranici 151]

“Otišli smo u krevet, a braća su pored vatre tiho pjevala teokratske pjesme. Bilo je doista ugodno zaspati u takvoj atmosferi!”

 [Okvir na stranici 140]

Opći podaci o Republici Kongo

Geografska obilježja: Republika Kongo nalazi se između Gabona, Kameruna, Srednjoafričke Republike i Demokratske Republike Kongo. Veća je od Finske odnosno Italije. Priobalna ravnica proteže se otprilike 60 kilometara u unutrašnjost zemlje, a zatim se izdiže u niz visoravni koje se nalaze na nadmorskoj visini i do preko 800 metara. Gusta šuma i velike rijeke dominiraju tim preostalim dijelom Republike Kongo.

Stanovništvo: U ovoj zemlji živi više od tri milijuna stanovnika koji pripadaju mnogim plemenima. Na područjima duboko u šumi žive Pigmeji.

Jezik: Iako je francuski službeni jezik, na sjeveru zemlje u velikoj se mjeri koristi jezik lingala. Stanovništvo na jugu govori jezik monokutuba.

Gospodarstvo: Stanovništvo svoje osobne potrebe zbrinjava obradom zemlje te slatkovodnim i morskim ribarstvom. Zahvaljujući tome što šume obiluju divljim životinjama, vješti lovci lako dolaze do hrane.

Prehrana: Kasava ili riža sastavni su dio obroka. Uz njih se obično poslužuje riba ili piletina spremljena u ljutim umacima. Ishrana uključuje i razno voće, kao što je mango, ananas, papaja, naranče i avokado.

Klima: Kongo ima tropsku klimu, koja je vruća i vlažna tokom cijele godine. U godini se naročito ističu dva razdoblja: kišno, koje traje od ožujka do lipnja, i sušno, koje traje od lipnja do listopada.

 [Tabela/grafički prikaz na stranicama 148 i 149]

REPUBLIKA KONGO — ZNAČAJNI DOGAĐAJI

1940

1947: Knjiga “Istina će vas osloboditi” budi prvi interes

1950: Misionar Eric Cooke posjećuje Brazzaville. Vlasti ograničavaju uvoz i raspačavanje literature Jehovinih svjedoka

1956: U ožujku iz Francuske dolaze prvi misionari

1957: U siječnju otvorena podružnica

1960

1961: Devetog prosinca registrirano zakonsko udruženje, no ograničenje povezano s literaturom traje još godinu dana

 1977: Djelovanje Jehovinih svjedoka zabranjeno. Posjed podružnice konfisciran, misionari protjerani

1980

1981: André Kitula pomaže braći u Brazzavilleu da ponovno započnu sa službom propovijedanja

1991: Ministar unutarnjih poslova ukida zabranu. Iduće su godine, nakon 15-godišnje stanke, organizirani prvi oblasni kongresi

1993: Zbog društvenih i političkih nemira proglašeno izvanredno stanje

1997: Petog lipnja započeo građanski rat. Misionari evakuirani. Podružnica u Kinshasi organizira prikupljanje hrane za 1 000 izbjeglih Jehovinih svjedoka te im pruža utočište i liječničku pomoć

1999: Započinje još jedan građanski rat. Misionari ponovno evakuirani

2000

2002: U veljači otvorene prve četiri novosagrađene Dvorane Kraljevstva

2003: U Republici Kongo djeluje 4 536 objavitelja

[Grafički prikaz]

(Vidi publikaciju)

Ukupni broj objavitelja

Ukupni broj pionira

5 000

2 500

1940. 1960. 1980. 2000.

 [Karte na stranici 141]

(Vidi publikaciju)

SREDNJOAFRIČKA REPUBLIKA

KAMERUN

EKVATORIJALNA GVINEJA

GABON

REPUBLIKA KONGO

Impfondo

Djambala

BRAZZAVILLE

Pointe-Noire

Kongo

DEMOKRATSKA REPUBLIKA KONGO

KINSHASA

ANGOLA

 [Slika preko cijele stranice 134]

[Slike na stranici 138]

Članovi jedne od prvih grupa za proučavanje Biblije, 1949 (slijeva nadesno): Jean-Seth Mountsamboté, Timothée i Odile Miemounoua te Noé Mikouiza

[Slika na stranici 139]

Etienne Nkounkou

[Slika na stranici 142]

Jean Seignobos putovao je u unutrašnjost zemlje kako bi posjećivao skupštine, prelazeći rijeke skelom

[Slika na stranici 147]

Fred i Leah Lukuc (u sredini) sa skupštinom koja se sastajala u domu Augustina Bayonnea

[Slika na stranici 150]

Krštenje na Atlantskom oceanu, Pointe-Noire

[Slika na stranici 152]

Augustin Bayonne, Onaj Koji Hoda, 1962. pohađao je 37. razred Gileada

[Slika na stranici 153]

Od 1967. do 1977. ova je kuća služila kao podružnica

[Slika na stranici 155]

Noé Mikouiza

[Slika na stranici 158]

Louis-Noël Motoula, Jean-Marie Lubaki i Symphorien Bakeba