1, 2. Što su bili naši preci prema tvrdnji evolucionista?

VEĆ dugi niz godina izvještava se o nalazima fosilnih ostataka čovjekolikih majmuna. Znanstvena literatura obiluje umjetničkim prikazima takvih stvorenja. Jesu li ona razvojni prelazi između životinje i čovjeka? Jesu li ‘čovjekoliki majmuni’ naši preci? Znanstvenici-evolucionisti tvrde da jesu. Zato često možemo pročitati iskaze poput naslovnog članka u jednom znanstvenom časopisu: “Kako je čovjekoliki majmun postao čovjek.”¹

² Istina, neki evolucionosti ne misle da bi se ti hipotetski preci čovjeka trebali nazivati “čovjekolikim majmunima”. Unatoč tome, neki od njihovih kolega nisu toliko sitničavi.² Stephen Jay Gould kaže: “Ljudi... su se razvili od majmunolikih predaka.”³ George Gaylord Simpson je izjavio: “Zajednički predak trebao bi se nedvojbeno nazvati čovjekolikim majmunom ili majmunom u običnom govoru svakog čovjeka koji ga je vidio. Budući da se izraz čovjekoliki majmun i majmun tako definira u općenitoj upotrebi, oni su onda i bili čovjekovi preci.”⁴

3. Zašto se fosilno svjedočanstvo smatra toliko važnim u određivanju pretka čovjeka?

³ Zašto je fosilno svjedočanstvo toliko važno u  nastojanju da se potvrdi postojanje majmunolikih predaka čovječanstva? Zato što u danas postojećem živom svijetu ne postoji ništa što bi poduprlo tu predodžbu. Kao što je objašnjeno u 6. poglavlju, golem je ponor između ljudi i bilo koje danas postojeće životinje, uključujući i porodicu majmuna. Zato se od fosilnog svjedočanstva očekuje potvrda spomenute predodžbe, jer u živom svijetu današnjice ne postoji prelazna karika između čovjeka i životinje.

4. Zašto je sa stanovišta evolucije nepostojanje živog “čovjekolikog majmuna” toliko čudno?

⁴ Sa stanovišta evolucije, čudan je tako očit ponor koji danas postoji između čovjeka i majmuna. Evolucionom teorijom se drži da su životinje, kako su napredovale na evolucionoj ljestvici, postale sve sposobnije za preživljavanje. Zašto onda još uvijek postoje “niže” porodice majmuna, a ne postoji ni jedan od hipotetskih prelaznih oblika, za koje se pretpostavlja da su napredniji u razvoju? Danas vidimo čimpanze, gorile i orangutane, ali ne i “čovjekolikog majmuna”. Čini li se vjerojatnim da bi mlađi i navodno napredniji “prelazni oblici” između majmunolikih stvorenja i današnjeg čovjeka izumrli, a niži majmuni ne?

5. Koji utisak ostavljaju navodi o fosilnim dokazima za evoluciju čovjeka?

⁵ Prema navodima znanstvene literature, muzejskim izlošcima i televiziji, izgleda kao da stvarno postoje obilni dokazi da su se ljudi razvili od  majmunolikih stvorenja. Je li to doista tako? Naprimjer, koji su fosilni dokazi postojali u Darwinovo vrijeme? Jesu li bili takvi da su ga ohrabrili na formulaciju njegove teorije?

6. a) Da li su se početne teorije o evoluciji ljudi temeljile na fosilnim dokazima? b) Zašto se ona mogla prihvatiti bez čvrstih činjenica?

⁶ The Bulletin of the Atomic Scientists izvještava: “Početne teorije o razvoju čovjeka doista su čudne, ako bi se promatrač za trenutak zaustavio kod njih. David Pilbeam opisao ih je kao ‘neopterećene fosilima’, to jest, bile su to teorije o razvoju čovjeka kod kojih bi se pomislilo da bi u vezi s njima trebalo biti nekih fosilnih dokaza. No, ustvari ih je bilo ili tako malo da nisu utjecali na teoriju, ili ih uopće nije bilo. Dakle, između hipotetski najbližih rođaka ljudi i ranih fosila čovjeka postojala je samo mašta znanstvenika 19. stoljeća.” U navedenoj znanstvenoj publikaciji i objašnjava se zašto je to tako: “Ljudi su željeli vjerovati u evoluciju, razvoj čovjeka, i to je utjecalo na rezultate njihova rada.”⁵

7-9. Koliko ima danas fosilnih dokaza o evoluciji čovjeka?

⁷ Koliko fosilnih dokaza o “čovjekolikom majmunu” postoji nakon više od jednog stoljeća istraživanja? Richard Leakey je izjavio: “Oni koji rade na tom području posjeduju toliko malo dokaza na kojima temelje svoje zaključke da je često potrebno da te zaključke mijenjaju.”⁶ U časopisu New Scientist se nadalje komentira: “Sudeći po količini dokaza na kojima se temelji izučavanje fosilnog čovjeka teško je da zaslužuje biti više nego subdisciplina paleontologije ili antropologije... zbirka je tako mučno nekompletna, a i sami primjerci često su veoma nepotpuni i neuvjerljivi.”⁷

⁸ Slično tome, u knjizi Origins (Porijekla) priznaje se: “Kako krećemo dalje putem evolucije prema ljudima, hod nedvojbeno postaje neizvjesnim, opet zbog male količine fosilnih dokaza.”⁸ U časopisu Science dodaje se: “Temeljni znanstveni dokaz je beznačajno maleni niz kostiju iz kog treba izgraditi povijest evolucije čovjeka. Jedan antropolog usporedio je taj  zadatak s rekonstrukcijom zapleta radnje u romanu Rat i mir na osnovu 13 nasumce izabranih stranica.”⁹

⁹ A koliko je rijetko fosilno svjedočanstvo obzirom na ”čovjekolikog majmuna”? Zapazi sljedeće u časopisu Newsweek: “‘Mogao bi sve fosile zajedno postaviti na plohu samo jednog stola’, rekao je Elwyn Simons sa Univerziteta Duke.”¹⁰ Zatim, u New York Timesu: “Poznati fosilni ostaci ljudskih predaka stali bi na stol za bilijar. To predstavlja jadnu platformu s koje se želi zagledati u koprenu zadnjih nekoliko milijuna godina.”¹¹ Nadalje, u Science Digestu: “Čudesna je činjenica da bi se svi fizički dokazi koje posjedujemo za evoluciju čovjeka mogli još uvijek smjestiti u samo jedan mrtvački kovčeg, i još bi ostalo mjesta!... Današnji su se majmuni, naprimjer, izgleda pojavili niotkud. Nemaju svoje jučer, bez fosilnog su traga. A i točno porijeklo suvremenog čovjeka — uspravnog, golog, s oruđem, velikim mozgom — jest, ako želimo biti pošteni, jednako zagonetna stvar.”¹²

10. Što pokazuju dokazi o pojavi današnjih ljudi?

¹⁰ Današnji ljudi, sa sposobnošću razmišljanja, planiranja, izumiteljstva, građenja na prijašnjem znanju i upotrebi složenih jezika, pojavljuju se iznenada u fosilnom izvještaju. Gould u svojoj knjizi The Mismeasure of Man (Pogrešna mjera čovjeka), primjećuje: “Nemamo dokaza o biološkim promjenama u veličini i građi mozga Homo sapiensa otkako se pojavio u fosilnom izvještaju pred nekih pedeset tisuća godina.”¹³ Zato se u knjizi The Universe Within (Svemir iznutra) pita: “Što je prouzročilo da evolucija... stvori, kao preko noći, današnje ljude s njihovim  visoko specijaliziranim mozgom?”¹⁴ Evolucija na to pitanje ne može odgovoriti. No, da li bi odgovor mogao biti u stvaranju jednog veoma složenog i posebnog stvorenja?

11. Što je “pravilo” u fosilnom izvještaju?

¹¹ Nisu li, međutim, znanstvenici pronašli potrebne “vezne karike” između majmunolikih životinja i čovjeka? Što se tiče dokaza, nisu. U Science Digestu govori se o “nepostojanju veznih karika kojima bi se mogla objasniti relativno nagla pojava današnjeg čovjeka”.¹⁵ U Newsweeku se primjećuje: “Vezna karika između čovjeka i majmuna... gotovo najviše opsjenjuje u cijeloj hijerarhiji iluzornih stvorenja. U fosilnom izvještaju odsutnost veznih karika je pravilo.”¹⁶

12. Do čega je dovelo nepostojanje veznih karika?

¹² Budući da nema karika, “iluzorna stvorenja” morala su se izmišljati na temelju minimalnih dokaza i proturiti kao da su doista postojala. To objašnjava kako se pojavila sljedeća kontradikcija, prema izvještaju jednog znanstvenog časopisa: “Ljudi su se postepeno razvili od svojih majmunolikih predaka i nisu, kako to neki znanstvenici tvrde, iznenada skakali iz jedne u drugu formu... No, drugi su antropolozi, baratajući gotovo jednakim podacima, navodno došli do upravo suprotnih zaključaka.”¹⁷

13. Što je posljedica nemogućnosti da se pronađu “vezne karike”?

¹³ Tako možemo bolje razumjeti primjedbu uvaženog anatoma Sollya Zuckermana koji je u časopisu Journal of the Royal College of Surgeons of Edinburgh napisao: “Poslovično traženje ‘vezne karike’ u evoluciji čovjeka, tog svetog grala nikad umiruće sekte anatoma i biologa, i danas omogućuje cvjetanje špekulacija i mitova, točno onako kao što je bilo prije 50 i više godina.”¹⁸ Primijetio je da se vrlo često zanemaruju činjenice, a umjesto toga brani se ono što je trenutno popularno, usprkos suprotnim dokazima.

14, 15. Čemu su pridonijeli dokazi u vezi “razvojnog stabla” čovjeka?

¹⁴ Posljedica toga je da se “razvojno stablo”, koje se često prikazuje u navodnoj evoluciji čovjeka od nižih životinja, neprestano mijenja. Naprimjer, Richard Leakey je izjavio da najnovija fosilna otkrića ”ruše shvaćanje da se svi stari fosili mogu svrstati u uredan slijed evolucionih promjena”.¹⁹ A izvještaj u jednim novinama o tom otkriću glasi: “Svaku pojedinu knjigu iz antropologije, svaki članak o evoluciji čovjeka i svako prikazivanje razvojnog stabla čovjeka treba odbaciti. Oni su očigledno pogrešni.”²⁰

¹⁵ Teoretsko razvojno stablo evolucije čovjeka zastrto je odbačenim zakrpama ranije prihvaćenih “veznih karika”. U uvodnom članku The New York Timesa primijećuje se da evoluciona znanost “sadrži mnogo prostora za nagađanje, tako da su teorije o tome kako je nastao čovjek sklone više govoriti o njenom autoru nego o samoj temi... Pronalazač nove lubanje vrlo često, izgleda, revidira razvojno stablo čovjeka tako da njegovo otkriće vodi središnjim pravcem prema čovjeku, a nečija druga lubanja sa strane ne vodi nikamo.”²¹

16. Zašto su dva znanstvenika izbacila razvojno stablo čovjeka iz svoje knjige?

¹⁶ U osvrtu na knjigu The Myths of Human Evolution (Mitovi evolucije čovjeka) koju su napisali evolucionisti Niles Eldredge i Ian Tattersall, u časopisu Discover se primjećuje da su autori izbacili svako razvojno stablo čovjeka. A zašto? Nakon primjedbe da se o “veznim karikama koje predstavljaju pretke ljudske vrste može samo nagađati”, u toj se publikaciji navodi: “Eldredge i Tattersall tvrde da čovjek svoje porijeklo uzalud istražuje... Kad bi dokazi postojali, tvrde oni, ‘onda bi čovjek pouzdano mogao očekivati da će priča o razvoju čovjeka postati jasnijom što se više fosila hominida pronađe. No, naprotiv, događa se suprotno.’”

17, 18. a) Kako se može “naći” ono što neki evolucionosti smatraju “izgubljenim”? b) Kako to potvrđuje fosilni izvještaj?

 ¹⁷ Zatim se u istom časopisu zaključuje: “Ljudske vrste, a i sve ostale, ostat će u neku ruku siročad, jer je identitet njihovih roditelja izgubljen u prošlosti.”²² Možda “izgubljen” sa stanovišta evolucione teorije. No, nije li izvještaj stvaranja svojom alternativom “pronašao” naše roditelje kakvi oni doista i jesu u fosilnom izvještaju — potpuno ljudski, upravo kakvi smo i mi danas?

¹⁸ Fosilni izvještaj otkriva zasebno, odvojeno porijeklo majmuna i čovjeka. Zato fosilni dokazi vezne karike između čovjeka i majmunolikih stvorenja ne postoje. Karika doista nikada i nije postojala.

19, 20. Na čemu se temelje prikazi čovjekolikih majmuna?

¹⁹ No, ako čovjekovi preci nisu bili majmunolika izgleda, zašto se tako mnogo slika i kopija “čovjekolikih majmuna” pojavljuje u znanstvenim publikacijama i muzejima širom svijeta? Na čemu se temelje ti prikazi? Knjiga The Biology of Race (Biologija rase) odgovara: “Meso i dlaka u takvim rekonstrukcijama ispunjuju se jedinim što preostaje — maštom.” Zatim se dodaje: “O boji kože, boji, obliku i rasporedu kose, te izgledu i crtama lica — o tim svojstvima prethistorijskog čovjeka ne znamo apsolutno ništa.”²³

²⁰ Science Digest također komentira: “Velika većina umjetničkih predodžbi zasniva se više na mašti nego na dokazima... Umjetnici moraju stvoriti nešto između majmuna i čovjeka; što se kaže da je primjerak stariji, to ga oni više crtaju sličnog majmunu.”²⁴ Tragač za fosilima Donald Johanson priznaje: “Nitko ne može biti siguran kako je izgledao bilo koji izumrli hominid.”²⁵

21. Što su u stvari prikazi “čovjekolikog majmuna”?

²¹ Doista, u New Scientistu se izvještava kako nema “dovoljno dokaza u fosilnom materijalu koji bi naše teoretiziranje izveli iz svijeta mašte”.²⁶ Dakle, prikazi  “čovjekolikih majmuna” su, kao što priznaje jedan evolucionist, “umnogome čista fikcija... puka izmišljotina”.²⁷ Zato se u djelu Ivara Lissnera Man, God and Magic (Čovjek, Bog i magija) komentira: “Kao što polako učimo da primitivni ljudi nisu bezuvjetno divljaci, tako sada moramo shvatiti da prvobitni ljudi ledenog doba nisu bili neke nerazumne životinje ni polumajmuni ni kreteni. Otuda neizreciva glupost svakog pokušaja da se rekonstruira neandertalca ili čak pekinškog čovjeka.”²⁸

22. Kako su mnogi zagovarači evolucije bili prevareni?

²² U želji da pronađu dokaze za “čovjekolikog majmuna”, neki su se znanstvenici nasamarili pravom prevarom, kao što je to naprimjer bilo u slučaju Piltdownskog čovjeka iz 1912. godine. Kroz nekih 40 godina prihvaćalo ga se autentičnim od strane mnogih evolucionista. Naposljetku, 1953. godine, otkrila se prevara kad se uz pomoć suvremene tehnike ustanovilo da su ljudske i majmunske kosti sastavljene zajedno, te umjetno učinjene starima. U drugom slučaju, jedan prikaz majmunolike “prelazne karike” pojavio se u tisku. No, kasnije se priznalo da se “dokaz” sastojao samo od jednog zuba koji je pripadao izumrloj formi svinja.²⁹

23. Što su zapravo bili neki fosili za koje se pretpostavlja da su bili preci čovjeka?

²³ Ako rekonstrukcije “čovjekolikih majmuna” nisu valjane, tko su onda bila ta drevna stvorenja čije su kosti pronađene? Jedan od tih najstarijih sisavaca, za  koga se tvrdi da je predak čovjeku, bila je malena glodavcu slična životinja koja je navodno živjela pred 70 milijuna godina. U svojoj knjizi Lucy: The Beginnings of Humankind (Počeci čovječanstva), Donald Johanson i Maitland Edey pišu: “To su bili četveronošci veličine i oblika vjeverice, a hranili su se kukcima.”³⁰ Richard Leakey nazvao je tog sisavca “primatom koji liči štakoru”.³¹ No, postoje li bilo kakvi čvršći dokazi da su te sitne životinje bile preci ljudi? Ne, izuzev nagađanja poželjna onima koji tako tvrde. Nema prelaznih faza koje bi ih ikad povezale s bilo čime izuzev onog što jesu: maleni glodavcima slični sisavci.

24. Koji se problemi javljaju pri pokušaju da se Aegyptopithecus ustanovi čovjekovim pretkom?

²⁴ Sljedeći, na općenito prihvaćenoj listi koja obuhvaća ponor od oko 40 milijuna godina, su fosili pronađeni u Egiptu pod nazivom Aegyptopithecus — egipatski čovjekoliki majmun. Za to stvorenje se kaže da je živjelo pred oko 30 milijuna godina. Časopisi, novine i knjige prikazuju slike tog malenog stvorenja pod ovakovim naslovima: “Majmunoliki stvor bio je naš predak” (Time).³² “Majmunoliki afrički primat proglašen zajedničkim pretkom čovjeka i majmuna” (The New York Times).³³ “Aegyptopithecus nam je predak, isto kao i danas živućim majmunima” (Origins).³⁴ Ali, gdje su vezne karike između njega i prije spomenutog glodavca? Gdje su prelazni oblici koji slijede iza njih na evolucionoj ljestvici? Nije pronađen ni jedan.

25, 26. a) Što se tvrdi za Ramapithecusa? b) Na temelju kojih fosilnih ostataka je rekonstruiran tako da izgleda kao “čovjekoliki majmun”?

²⁵ Naredni u divovskom ponoru fosilnog svjedočanstva je fosilni stvor zvan Ramapithecus — Ramin majmun (Rama je bio mitski princ u Indiji). Predstavlja ga se pretkom prvog čovjekolikog majmuna i kaže se da je živio pred 14 milijuna godina. Njegovi  fosilni ostaci pronađeni su u Indiji pred oko pola sotljeća. Iz njih je iskonstruirano majmunoliko stvorenje uspravljeno na dva uda. O njemu u knjizi Origins piše: “Koliko se za sada može reći, to je prvi predstavnik ljudske obitelji.”³⁵

²⁶ Koji je bio fosilni dokaz za takav zaključak? U istoj publikaciji se primijećuje: “Dokazi u vezi Ramapithecusa su značajni, iako u apsolutnom smislu još uvijek neznatni: dijelovi gornje i donje čeljusti uz niz zuba.”³⁶ Zar je to bio dovoljno “značajan” dokaz za rekonstrukciju uspravnog majmunolikog pretka ljudi? Osim toga, to ponajviše hipotetsko stvorenje prikazuje se rukom umjetnika-crtača kao “čovjekoliki majmun” čije su slike preplavile evolucionističku literaturu — a sve to samo na temelju dijelova čeljusti i zuba! Ipak, kao što se izvještava u The New York Timesu, već desetljećima Ramapithecus “sigurnije od bilo čega sjedi na ishodištu ljudskog evolucionog stabla”.³⁷

27. Što su pokazali kasniji ostaci u vezi Ramapithecusa?

²⁷ Međutim, više nije tako. Noviji i mnogo potpuniji fosilni ostaci otkrivaju da Ramapithecus posve liči sadašnjoj obitelji majmuna. Zato se u časopisu New Scientist iznosi: “Ramapithecus ne može biti prvi član u liniji porijekla čovjeka.”³⁸ Ta nova informacija potakla je na sljedeće pitanje postavljeno u časopisu Natural History: “Kako se Ramapithecus... rekonstruiran samo iz zubi i čeljusti — bez poznavanja  zdjelice, kostiju udova ili lubanje — ušuljao u povorku koja vodi do čovjeka?”³⁹ Očito se moralo uključiti mnogo željenih nastojanja da fosilni dokaz kaže ono što ne može reći.

28, 29. Što se tvrdi u vezi Australopithecusa?

²⁸ Još jedan ponor velikih razmjera leži između tog i sljedećeg stvorenja kojeg se svrstava u pretke “čovjekolikog majmuna”. Nazvan je Australopithecus — južni majmun. Njegovi fosilni ostaci pronađeni su u južnoj Africi u 1920-im godinama. Imao je kapacitet mozga poput majmuna, i grube čeljusti. Prikazan je kako hoda na dvije noge, pogrbljen, dlakav i majmunolika izgleda. Navodi se da se prvi put pojavljuje pred oko tri ili četiri milijuna godina. Vremenom ga gotovo svi evolucionisti prihvaćaju kao čovjekovog pretka.

²⁹ Naprimjer, u vezi s time se u knjizi The Social Contract (Društveni ugovor) konstatira: “Uz jedan ili dva izuzetka, svi stručnjaci na tom području slažu se da su australopiteci... stvarni ljudski preci.”⁴⁰ U New York Timesu se ustvrdilo: “Australopithecus je taj... iz koga se na koncu razvio Homo sapiens, ili današnji čovjek.”⁴¹ I u knjizi Man, Time and Fossils (Čovjek, vrijeme i fosili), Ruth Moore kaže: “Prema svim dokazima, čovjek se napokon susreo sa svojim dugo nepoznatim, prvim precima.” Istakla je: “Dokazi su golemi... vezna karika je nakon dugog vremena pronađena.”⁴²

30, 31. Što pokazuju kasniji dokazi u vezi Australopithecusa?

³⁰ No kada je dokaz za nešto zapravo krhak ili ne postoji, ili je u cjelosti temeljen na obmani, prije ili kasnije tvrdnja koju podupire gubi značaj. To se pokazalo u mnogo slučajeva hipotetskih “čovjekolikih majmuna”.

³¹ Tako je bilo u slučaju Australopithecusa. Dodatna istraživanja su razotkrila da se njegova lubanja od ljudske “razlikuje u mnogo više stvari negoli je to samo malen kapacitet mozga”.⁴³ Anatom Zuckerman je napisao: “Kad se usporedi s ljudskom i majmunskom lubanjom, lubanja australopitecine je izgledom  upadljivo slična majmunskoj — ne ljudskoj. Suprotna tvrdnja bila bi jednaka pokušaju da se izjednači crno s bijelim.”⁴⁴ Osim toga je rekao: “Naši nalazi ostavljaju malo sumnje da... Australopithecus ne liči na Homo sapiensa nego na današnje majmune i čovjekolike majmune.”⁴⁵ Donald Johanson je također rekao: “Australopitecine nisu ljudi.”⁴⁶ Richard Leakey je slično tome primijetio kako je “nevjerojatno da su naši direktni preci evolucioni potomci australopitecina”.⁴⁷

32. Kad bi još i danas živjela takva stvorenja, kako bi se na njih gledalo?

³² Kad bi se danas pronašlo žive australopitecine, stavilo bi ih se u zoološki vrt s ostalim majmunima. Nitko ih ne bi smatrao nekim “ljudima — majmunima”. Jednako je i u slučaju ostalih fosilnih “rođaka” koji liče na njih, kao što je manja vrsta australopitecine nazvana “Lucy”. O njoj Robert Jastrow kaže: “U apsolutnoj veličini to nije velik mozak; iznosi jednu trećinu ljudskoga.”⁴⁸ Očito da je i to jednostavno “majmun”. U stvari, u časopisu New Scientist piše da “Lucy” ima lubanju “veoma sličnu čimpanzinoj”.⁴⁹

33. Koja fosilna vrsta bi možda mogla biti ljudskom?

³³ Sljedeća fosilna vrsta zove se Homo erectus — uspravni čovjek. Veličinom i oblikom mozga spada u  niži rang današnjeg čovjeka. Encyclopædia Britannica napominje da se “kosti udova, do sada otkrivenih, ne mogu razlučiti od onih u H[omo] sapiensa”.⁵⁰ Ipak, nije jasno da li su od čovjeka ili ne. Ako jesu, tada je to bio samo ogranak ljudske obitelji koji je izumro.

34. Kako su se promijenile predodžbe o neandertalcu?

³⁴ Neandertalac (ime je dobio po njemačkoj pokrajini Neander gdje su prvi puta pronađeni njegovi fosilni ostaci) bez sumnje je bio čovjek. Spočetka se prikazivao pognut prema naprijed, tupava izgleda, dlakav i sličan majmunu. Sada se zna da se ta pogrešna rekonstrukcija temeljila na fosilnom kosturu jako izobličenom bolešću. Otada je pronađeno mnoštvo fosila neandertalaca koji su potvrdili da se nije mnogo razlikovao od današnjeg čovjeka. U svojoj knjizi Ice (Led), Fred Hoyle je napisao: “Nema dokaza da je neandertalac u bilo kom pogledu bio zaostaliji od nas.”⁵¹ Posljedica toga je da su noviji prikazi neandertalca poprimili suvremeniji izgled.

35. Što se može reći u vezi kromanjonca?

³⁵ Naredna fosilna vrsta ljudi koja se često susreće u znanstvenoj literaturi je kromanjonac. Ime je dobio po mjestu u južnoj Francuskoj gdje su prvi puta iskopane njegove kosti. Ti primjerci se “praktički nisu mogli razlikovati od današnjih ljudi, tako da su i najskeptičniji morali priznati da su ostaci ljudski”, navodi se u knjizi Lucy.⁵²

36. Kakve su činjenice u vezi majmunolikih fosilnih ostataka prošlosti i fosila ljudi?

³⁶ Tako su, dakle, dokazi jasni da je vjerovanje u “čovjekolika majmuna” bez osnove. Umjesto toga, svi ljudi odlikuju se značajkama koje govore da su stvoreni — odijeljeno i različito od bilo koje životinje. Ljudi se množe samo unutar svoje vrste. To čine danas, a i oduvijek je bilo tako. Bilo koji majmunoliki stvor koji je živio u prošlosti bio je samo majmun, a ne čovjek. Fosilni ostaci pak drevnih ljudi, koji se  neznatno razlikuju od današnjih ljudi, jednostavno pokazuju različnost unutar ljudske obitelji, upravo kao što i danas postoje mnoge raznolikosti kod ljudi koji žive u neposrednoj blizini. Postoje ljudi visoki preko dva metra a i pigmejci, različitih veličina i oblika kostura. No, svi pripadaju istoj, ljudskoj, a ne životinjskoj “vrsti”.

37. Koliko dugo postoji čovjek prema biblijskoj kronologiji?

³⁷ Prema biblijskoj kronologiji proizlazi da je od stvaranja čovjeka prošlo oko 6 000 godina. Zašto se onda može često pročitati o daleko dužim vremenskim razdobljima u kojima su se pojavile poznate nam fosilne vrste ljudi?

38. Da li određivanje starosti na temelju radioaktivnog raspada elemenata odstupa od stvarnosti i da li to što je u protuslovlju s biblijskom kronologijom dokazuje da je Biblija u krivu?

³⁸ Prije nego zaključiš da je biblijska kronologija pogrešna, uzmi u obzir da su se metode određivanja starosti pomoću radioaktivnih elemenata našle pod žestokim udarom kritike nekih znanstvenika. U jednom naučnom časopisu se izvještava o istraživanjima koja pokazuju da “starost ustanovljena na temelju radioaktivnog raspada elemenata odstupa — ne samo za nekoliko godina, nego u ogromnim razmjerima”. Zatim se nastavlja: “Umjesto da čovjek hoda po Zemlji 3,6 milijuna godina, moglo bi biti da to traje samo nekoliko tisuća godina.”⁵³

39. Je li radiokarbonski “sat” uvijek pouzdan?

³⁹ Primjer toga je radiokarbonski “sat”. Tu metodu određivanja starosti pomoću radiokarbona razvili su tokom dva desetljeća znanstvenici širom svijeta. Bila je opće prihvaćena kao točna u određivanju starosti rukotvorina ljudi iz davne prošlosti. No, na jednom skupu svjetskih stručnjaka iz radiokemije, arheologije i geologije u Uppsali (Švedska) usporedili su se rezultati. Izvještaj s njihova sastanka je pokazao da su temeljne pretpostavke na kojima su se mjerenja zasnivala u većem ili manjem opsegu nepouzdane. Naprimjer, utvrđeno je da u prošlosti gustoća  radioaktivnog ugljika nije uvijek bila jednaka, pa stoga ta metoda nije pouzdana u određivanju starosti predmeta iz razdoblja oko 2 000. g. pr. n. e. ili ranije.⁵⁴

40. Kako povijesni izvještaji podupiru biblijsku kronologiju o starosti ljudi?

⁴⁰ Imajmo na umu da doista pouzdani dokazi o ljudskoj aktivnosti na Zemlji postoje tisuće, a ne milijune godina. Naprimjer, u knjizi The Fate of the Earth (Udes Zemlje) može se pročitati: “Pred samo šest ili sedam tisuća godina... pojavila se civilizacija koja nam je omogućila da izgradimo ljudski svijet.”⁵⁵ U djelu The Last Two Million Years (Posljednjih dva milijuna godina) stoji: “U starome svijetu, većina je odlučnih koraka u ratarskoj revoluciji poduzeta između 10 000. i 5 000. godine pr. n. e.” Zatim se  dodaje: “Samo u posljednjih 5 000 godina čovjek je ostavio pisane zapise.”⁵⁶ Činjenica da fosilni ostaci ukazuju kako se današnji čovjek pojavljuje iznenada na Zemlji, te da su pouzdani povijesni izvještaji novijeg datuma, u skladu je s biblijskom kronologijom u vezi postojanja života ljudi na Zemlji.

41. Što je jedan pionir na polju određivanja starosti radiougljikom rekao o “pretpovijesti”?

⁴¹ U vezi s time, zapazimo što je atomski fizičar, nobelovac, W. F. Libby, jedan od pionira određivanja starosti radiokarbonskom metodom, izjavio u časopisu Science: “Istraživanje u razvoju tehnike određivanja starosti sastojalo se od dvije faze — određivanja starosti primjeraka iz povijesnog doba i pretpovijesnog doba. Arnold (jedan suradnik) i ja doživjeli smo prvi šok kad smo utvrdili da povijest seže samo 5 000 godina unatrag... Mogu se pročitati izjave u smislu da je to i to društvo ili arheološko nalazište staro 20 000 godina. No, mi smo nenadano naučili da se za te brojke u vezi drevne prošlosti može reći da nisu dovoljno pouzdane.”⁵⁷

42. Kako je jedan britanski autor prokomentirao razliku između izvještaja o stvaranju i evolucije?

⁴² U kritičkom osvrtu na jednu knjigu o evoluciji, Britanac Malcolm Muggeridge prokomentirao je nedostatak dokaza za tu teoriju. Iznosi da su unatoč tome bujale neobuzdane špekulacije, te nastavlja: “Izvještaj Knjige Postanka u usporedbi s njima izgleda dovoljno trezveno i u najmanju ruku potpunije potvrđuje ono što znamo o ljudima i njihovu ponašanju.” Rekao je osim toga da neutemeljene tvrdnje o milijunima godina ljudske evolucije, te “neobuzdani skokovi od lubanje do lubanje, nekome tko nije zahvaćen [evolucionističkim] mitovima, mogu samo upasti u oči kao čista fantazija”. Muggeridge zaključuje: “Buduća pokoljenja će se sasvim sigurno začuditi, a vjerujem i silno na račun toga zabaviti, što su takva nesređena i neuvjerljiva teoretiziranja tako lako osvojila misli ljudi dvadesetog stoljeća i da su se tako naširoko i lakoumno prihvatila.”⁵⁸