Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Sretna usprkos teškoj bolesti

Sretna usprkos teškoj bolesti

Premda sam prilikom rođenja imala otprilike tri kilograma, liječnik je odmah vidio da sa mnom nešto nije u redu. Tijekom poroda slomilo mi se nekoliko kostiju. Ubrzo se ustanovilo da bolujem od osteopsatiroze, odnosno nasljednog oblika lomljivosti kostiju. Liječnici su me odmah operirali, ali nisu se nadali da ću preživjeti. Očekivali su da ću umrijeti u roku od 24 sata.

ROĐENA sam 14. lipnja 1972. u australskom glavnom gradu Canberri. Suprotno svim očekivanjima preživjela sam ta prva 24 sata. No tada sam dobila upalu pluća. Budući da su liječnici mislili da ću ionako umrijeti, nisu mi davali nikakve lijekove, nego su pustili da stvari idu svojim tokom. Stvari su doista išle svojim tokom i ja sam preživjela.

Mojim je roditeljima u to vrijeme sigurno bilo jako teško. Budući da sam imala slabe izglede za preživljavanje, medicinsko im je osoblje u dobroj namjeri savjetovalo da se ne vežu previše za mene. Tijekom prva tri mjeseca mog boravka u bolnici roditelji me nisu smjeli ni dodirnuti. Opasnost da me ozlijede bila je prevelika. Kad su liječnici bili sigurni da ću preživjeti, savjetovali su im da me smjeste u dom za djecu s posebnim potrebama.

No roditelji su odlučili odvesti me kući. Majka je u to vrijeme upravo počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Zbog onoga što je naučila, osjećala je još veću odgovornost da se brine za mene. No sigurno joj nije bilo lako zbližiti se sa mnom. Naime zbog moje teške bolesti iscrpljivala se i emocionalno i fizički kako bi mi pružila najbolju njegu. Često bih završila u bolnici. Kosti su mi se znale slomiti već i prilikom kupanja. Ponekad bi mi pukla kost kad bih samo kihnula.

Teška depresija

Kad sam malo porasla, invalidska kolica postala su moj stalni pratilac. Nije dolazilo u obzir da učim hodati. No unatoč svim problemima roditelji su se jako dobro brinuli za moje fizičke potrebe.

Osim toga majka se jako trudila poučiti me o utješnoj nadi koju pruža Biblija. Naprimjer učila me da će Bog u budućnosti pretvoriti Zemlju u raj u kojem će svi ljudi biti savršeno zdravi — duhovno, psihički i fizički (Psalam 37:10, 11; Izaija 33:24). No iskreno mi je rekla kako misli da ću tek u tom raju živjeti sretno.

Najprije sam pohađala školu za djecu s posebnim potrebama. Učitelji nisu puno očekivali od mene, a ni ja si nisam postavljala ciljeve. Zapravo, već mi je i sam boravak u školi predstavljao velik problem. Mnoga djeca bila su okrutna prema meni. Kasnije sam išla u redovnu školu. Trebala sam naučiti slagati se s drugima, a to me iscrpljivalo fizički, emocionalno i psihički. No čvrsto sam odlučila završiti dvanaestogodišnje školovanje.

U srednjoj školi puno sam razmišljala o životu svojih vršnjaka. Činio mi se besmislenim i ispraznim. Osim toga razmišljala sam o onome što me majka učila iz Biblije. Razum mi je govorio da je to istina, no biblijska učenja nisu mi tada doprla do srca. Neko vrijeme nastojala sam ispuniti život smijehom i veseljem i ne razmišljati o tome što će biti sutra.

S 18 godina odselila sam se od roditelja i počela živjeti s nekolicinom prijatelja koji su također bili invalidi. Bilo je to i uzbudljivo i zastrašujuće iskustvo. Jako mi se sviđala novostečena sloboda, samostalnost i druženje s mnoštvom prijatelja. Mnogi od njih s vremenom su stupili u brak. I ja sam se željela udati i osjetiti ljubav. No zbog moje bolesti bilo je gotovo nemoguće očekivati da će se to dogoditi. Ta me spoznaja jako rastužila.

Ipak, nikada nisam Boga krivila za svoju bolest. Na temelju onoga što sam naučila o njemu znala sam da on nikome ne bi nanio nepravdu (Job 34:10). Pokušala sam prihvatiti svoju bolest i živjeti s njom. Usprkos tome pala sam u tešku depresiju.

Dug oporavak

Sretna sam što je majka uvidjela u kakvom sam stanju, pa se obratila jednom starješini iz skupštine Jehovinih svjedoka, koji je živio blizu mene. On me nazvao i pozvao na sastanak u obližnju dvoranu Jehovinih svjedoka. Osim toga jedna kršćanka iz te skupštine počela je sa mnom svaki tjedan proučavati Bibliju.

Kako sam se prisjećala biblijskih istina kojima me majka učila prije dosta godina, tako sam počela pozitivnije gledati na život. Uživala sam u društvu sukršćana. No tijekom života naučila sam ne pokazivati osjećaje jer sam se bojala da će me netko povrijediti. Mislim da mi zbog toga nije bilo lako razviti duboku ljubav prema Bogu. Usprkos tome znala sam da mu trebam predati svoj život. Tako sam se u prosincu 1991. krstila u znak predanja Bogu.

Odselila sam se od svojih prijatelja i počela živjeti sama. Ta je promjena imala i dobre i loše strane. Naprimjer bila sam jako usamljena. Osim toga bojala sam se provalnika. Ubrzo sam ponovno pala u tešku depresiju. Premda sam bila nasmijana i naizgled vedra, osjećala sam se loše. Očajnički sam trebala dobru i uravnoteženu prijateljicu.

Smatram da mi je Jehova Bog dao upravo takvu prijateljicu. Starješine iz skupštine bili su vrlo susretljivi i zamolili su Suzie, jednu udatu sestru, da nastavi sa mnom proučavati Bibliju. Ona me nije samo poučavala. Postale smo bliske prijateljice i ja je jako volim.

Suzie me poučila kako drugima govoriti o biblijskim istinama dok propovijedam od kuće do kuće i u neformalnim prilikama. Tada sam počela više cijeniti Božje osobine. Iako sam bila krštena, još uvijek nisam osjećala duboku ljubav prema Bogu. U jednom trenutku čak sam razmišljala o tome da mu prestanem služiti. Povjerila sam se Suzie i ona mi je pomogla u tim teškim trenucima.

Suzie mi je pomogla uvidjeti da je druženje s osobama koje nisu jako voljele Jehovu uvelike doprinijelo mojoj potištenosti i nezadovoljstvu. Zato sam se počela družiti s duhovno zrelim osobama, posebno sa starijima. Osim toga nisam bila u dobrim odnosima s majkom. Stoga sam nastojala poboljšati odnos s njom i svojim bratom. Nisam očekivala da će me to toliko usrećiti. Nikad prije nisam bila tako sretna. Braća i sestre u vjeri, moja obitelj, a posebno Jehova postali su mi izvor radosti i snage (Psalam 28:7).

Novi ciljevi

Kad sam na jednom kongresu Jehovinih svjedoka čula predavanje u kojem je bilo istaknuto koliko radosti doživljavaju mnogi koji služe kao punovremeni propovjednici, pomislila sam: “Pa i ja bih to mogla!” Naravno, znala sam da bi mi to bilo jako naporno u fizičkom pogledu. No nakon što sam u molitvi razmislila o svemu, predala sam molbu da postanem punovremeni propovjednik. U travnju 1998. počela sam sa svojom službom.

Kako uspijevam propovijedati usprkos svojoj bolesti? Po prirodi sam jako neovisna i ne volim biti na teret drugima što se tiče prijevoza i drugih stvari. Zato su mi Suzie i njen suprug Michael predložili da kupim motor. Ali kako bih ja mogla voziti motor? Kao što se može vidjeti na fotografiji, moj je motor prilagođen mojim potrebama. Mogu ući u njega, a da se uopće ne moram podizati iz kolica — što mi ne bi bilo lako premda imam samo 19 kilograma.

Tako nisam ovisna o drugima, pa mogu posjećivati ljude i proučavati s njima Bibliju kad to odgovara i njima i meni. Moram priznati da uživam voziti motor i osjetiti kako mi vjetar miluje lice. To je jedan od malih užitaka koji život čine lijepim.

Volim neformalno razgovarati s ljudima na ulici. Oni su uglavnom ljubazni i pristojni prema meni. Uživam drugima pomagati da uče o Bibliji. Uvijek se rado sjetim jednog događaja. Propovijedala sam od kuće do kuće s jednim suradnikom koji je jako visok. Pozdravio je jednu ženu koja je s čuđenjem netremice gledala u mene, a zatim ga upitala: “Može li ona govoriti?” Oboje smo prasnuli u smijeh. Kad sam završila sa svojim izlaganjem, žena se uvjerila da itekako mogu govoriti!

Sada se radujem životu i istinski sam zavoljela Jehovu Boga. Jako sam zahvalna majci što me poučavala biblijskim istinama i s povjerenjem gledam u budućnost kad će Bog ‘sve učiniti novim’, pa tako i meni vratiti zdravlje (Otkrivenje 21:4, 5).

“Pokušala sam prihvatiti svoju bolest i živjeti s njom. Usprkos tome pala sam u tešku depresiju”