TIJEKOM godina doživio sam više sličnih situacija koje su me duboko dirnule i uvijek iznova uvjerile u ljubav za koju je Krist rekao da će se po njoj moći prepoznati njegove prave sljedbenike, a koja vlada u kršćanskoj zajednici Jehovinih svjedoka (Ivan 13:35; 1. Petrova 2:17). Dopustite mi da vam ispričam kako sam stupio u kontakt s ovim kršćanima davne 1931. godine, kada su javno obznanili da preuzimaju biblijsko ime Jehovini svjedoci (Izaija 43:12).

U studenome 1931. imao sam 22 godine i živio sam u Kitweu, koji se nalazi u pokrajini Copperbelt u Sjevernoj Rodeziji (danas Zambija). Prijatelj s kojim sam igrao nogomet upoznao me s Jehovinim svjedocima.  Posjetio sam nekoliko njihovih sastanaka i pisao podružnici u Cape Townu (Južnoafrička Republika) kako bih zatražio biblijsku publikaciju Harfa Božja. * Budući da je knjiga bila na engleskom, a nisam ga baš dobro znao, teško sam je razumio.

Pokrajina Copperbelt nalazi se 240 kilometara jugozapadno od jezera Bangweulu, blizu kojeg sam odrastao, i u njoj je u rudnicima bakra radilo mnogo ljudi iz drugih pokrajina. Tamo se redovito sastajalo nekoliko grupa Jehovinih svjedoka kako bi proučavale Bibliju. S vremenom sam se iz Kitwea preselio u obližnji grad Ndolu, gdje sam se povezao s grupom Jehovinih svjedoka. U to sam vrijeme bio kapetan nogometne momčadi koja se zvala Princ od Walesa. Radio sam i kao kućni sluga za jednog bijelca, menadžera u African Lakes Corporation, tvrtki koja je imala lanac prodavaonica u srednjoj Africi.

Stekao sam tek osnovnu naobrazbu, a od Evropljana za koje sam radio naučio sam malo engleski. No želio sam nastaviti školovanje i upisao sam se u školu u Plumtreeu (Južna Rodezija, danas Zimbabve). U međuvremenu sam drugi put pisao podružnici u Cape Townu. Napisao sam da sam primio knjigu Harfa Božja i da želim punovremeno služiti Jehovi.

Iznenadio sam se kad mi je podružnica odgovorila poslavši mi pismo u kojem je stajalo: “Lijepo je da želite služiti Jehovi. Potičemo Vas da se molite u vezi s time i Jehova će Vam pomoći da bolje razumijete istinu, a sigurno i za Vas ima mjesto na kojem mu možete služiti.” Nakon što sam nekoliko puta pročitao ovo pismo, pitao sam nekolicinu Jehovinih svjedoka što trebam učiniti. Rekli su: “Ako doista želiš služiti Jehovi, počni to odmah.”

Cijeli sam se tjedan molio u vezi s time i na koncu sam odlučio prekinuti školovanje te nastaviti proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Naredne godine, u siječnju 1932, simbolizirao sam svoje predanje Jehovi Bogu krštenjem u vodi. Preselio sam se iz Ndole u obližnji grad Luanshyu, gdje sam upoznao Jeanette, suvjernicu s kojom sam se vjenčao u rujnu 1934. Jeanette je tada već imala sina i kćer.

S vremenom sam duhovno napredovao i 1937. započeo sam s punovremenom službom. Ubrzo nakon toga bio sam imenovan za putujućeg slugu, kako se nekad nazivalo pokrajinskog nadglednika. Putujući nadglednici posjećuju skupštine Jehovinih svjedoka kako bi ih duhovno ojačali.

U siječnju 1938. bio sam zamoljen da posjetim afričkog  poglavicu Sokontwea, koji je želio razgovarati s Jehovinim svjedocima. Vozio sam se tri dana biciklom kako bih došao do njega. Kad sam mu rekao da je podružnica u Cape Townu primila njegovo pismo i da sam ga zato posjetio, pokazao je iskreno cijenjenje.

Išao sam od kolibe do kolibe i pozivao ljude iz njegovog sela da dođu u insaku (kolibu za zajednička okupljanja). Kad su svi došli, održao sam kraći govor. Ljudi su pozitivno reagirali, pa sam mogao započeti mnogo biblijskih studija. Kasnije su poglavica i seoski svećenik postali prvi nadglednici tamošnjih skupština. Danas je to oblast Samfya i u njoj se nalazi preko 50 skupština.

Od 1942. do 1947. služio sam u području oko jezera Bangweulu. U svakoj sam skupštini ostao deset dana. Budući da je tada bilo malo radnika koji su sudjelovali u duhovnoj žetvi, osjećali smo se poput našeg Gospodina, Isusa Krista, kad je rekao: “Uistinu, žetva je velika, a radnika je malo. Zato molite Gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu” (Matej 9:36-38). Budući da u tim ranim godinama službe nije bilo jednostavno putovati, Jeanette je obično ostala u Luanshyi s djecom, dok sam ja posjećivao skupštine. Jeanette i ja smo tada imali još dvoje djece, no jedno je umrlo s deset mjeseci.

U to je vrijeme malo ljudi posjedovalo automobil, pa nije bilo ni mnogo cesta. Jednom sam na Jeanettinom biciklu prevalio put od preko 200 kilometara. Ponekad sam morao prijeći manju rijeku, pa sam bicikl stavio na ramena i držao ga jednom rukom, a drugom plivao. Zanimljivo je spomenuti da je broj Jehovinih svjedoka u Luanshyi neočekivano naglo porastao, tako da je 1946. na Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti prisustvovalo 1 850 osoba.

Jednom me za vrijeme Drugog svjetskog rata guverner Kawambwe pozvao da dođem i rekao mi: “Knjige Društva Watch Tower sada su zabranjene i ne želim da ih više koristite. No mogu vam dati priručnike prema kojima možete napisati druge knjige i koristiti ih u svom poslu.”

“Zadovoljan sam knjigama koje imamo”, odgovorio sam. “Ništa mi više nije potrebno.”

“Ne znate vi Amerikance”, rekao je (tada se našu literaturu štampalo u Sjedinjenim Državama). “Prevarit će vas.”

“Oni s kojima ja surađujem neće”, odgovorio sam.

Zatim me upitao: “Ne biste li poput drugih religija u vašim skupštinama mogli organizirati sakupljanje novčanih priloga za financiranje rata?”

“To je posao vladinih službenika”, odgovorio sam.

“Zašto ne biste otišli kući i razmislili o tome?” rekao je.

“Biblija u 2. Mojsijevoj 20:13 i 2. Timoteju 2:24 zapovijeda da ne ubijamo i da se ne borimo”, odgovorio sam.

Premda sam slobodno otišao, kasnije sam morao otići do guvernera oblasti Fort Rosebery, u grad koji se danas zove Mansa. “Pozvao sam vas da vam kažem da je vlada zabranila vaše knjige”, rekao je.

“Da. Već sam to čuo”, rekao sam.

“To znači da morate obići vaše skupštine i reci vašim vjernicima da sve knjige donesu ovamo. Jasno?”

“To nije moj posao”, odgovorio sam. “To je posao vladinih službenika.”

Nakon rata nastavili smo propovijedati. Bilo je to 1947; upravo sam završio posjet skupštini u selu Mwanzi i raspitao se gdje bih mogao otići popiti šalicu čaja. Po preporuci sam otišao u čajanu gospodina Nkonde. On i njegova supruga srdačno su me ugostili. Zamolio sam gospodina Nkondea da dok pijem  čaj, ako želi pročita iz knjige “Neka Bog bude istinit” poglavlje “Pakao — mjesto mira i nade”.

Kad sam popio čaj, upitao sam ga: “Kako ste to razumjeli, što je pakao?” Bio je oduševljen onim što je pročitao, pa je počeo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima i kasnije su se on i njegova supruga krstili. Premda on kasnije više nije bio Jehovin svjedok, njegova supruga i mnoga njihova djeca jesu. Ustvari, njihova kćerka Pilney još uvijek služi u podružnici Jehovinih svjedoka u Zambiji. Njena je majka danas već prilično stara, ali je unatoč tome još uvijek vjerna.

Naša podružnica u Sjevernoj Rodeziji, koja je osnovana početkom 1948. u Lusaki, poslala me da služim u Tanganjiki (danas Tanzanija). Moja supruga i ja zajedno s još jednim Svjedokom uputili smo se pješice na put kroz planinsko područje. Putovanje je trajalo tri dana i bilo je veoma zamorno. Ja sam nosio gomilu knjiga, moja supruga našu odjeću, a Svjedok koji je išao s nama posteljinu.

Kad smo u ožujku 1948. stigli u Mbeyu, trebali smo mnogo pomagati braći kako bi učinila određene promjene i dosljednije živjela prema biblijskim učenjima. Jedna od stvari koje je trebalo ispraviti bila je ta da nas ljudi s tog područja više ne nazivaju ljudima Kule stražare. Premda su braća usvojila naziv Jehovini svjedoci, nisu ga koristila u javnosti. Osim toga, neki su trebali napustiti običaje povezane sa štovanjem mrtvih. No mnogima je vjerojatno najteža promjena bila to što su trebali zakonski registrirati brak kako bi bio častan među svima (Hebrejima 13:4).

Kasnije sam imao prednost služiti u drugim područjima u istočnoj Africi, uključujući i Ugandu. U Entebbeu i Kampali proveo sam otprilike mjesec i po pomažući mnogima da upoznaju biblijsku istinu.

Nakon što sam neko vrijeme služio u Ugandi, početkom 1956. stigao sam u Dar es Salaam, glavni grad Tanganjike. Tamo me čekalo pismo braće iz svjetske centrale Jehovinih svjedoka. U njemu je pisalo da se počnem pripremati za dolazak u New York kako bih prisustvovao međunarodnom kongresu koji se trebao održati od 27. srpnja do 3. kolovoza 1958. Suvišno je reći da sam se radovao tome.

Kad je došlo to vrijeme, Luka Mwango, jedan drugi putujući nadglednik, i ja otputovali smo avionom iz Ndole za Salisbury (danas Harare) u Južnoj Rodeziji, a zatim za Nairobi (Kenija). Otamo smo letjeli za London (Engleska), gdje su nas braća srdačno dočekala. Kad smo po dolasku u Englesku prve noći legli u krevet, bili smo jako uzbuđeni i nastavili smo pričati o gostoljubivosti bijelaca prema nama Afrikancima. To nas je iskustvo jako ohrabrilo.

Konačno smo stigli u New York na kongres. Jednog sam dana u sklopu programa iznio izvještaj o djelu Jehovinih svjedoka u Sjevernoj Rodeziji. Tog se dana na njujorškim stadionima Polo Grounds i Yankee okupilo gotovo 200 000 osoba. Te noći nisam mogao spavati jer sam razmišljao koliko je divno što sam to mogao doživjeti.

 Kongres je ubrzo završio i morali smo krenuti kući. Na povratku su nam braća i sestre u Engleskoj ponovno ukazali gostoprimstvo s puno ljubavi. Na tom se putu doista vidjelo koliko je Jehovin narod jedinstven bez obzira na rasu ili nacionalnost, i to nikada neću zaboraviti!

Godine 1967. imenovan sam za oblasnog slugu — nadglednika koji obilazi pokrajine. U Zambiji je u to vrijeme bilo preko 35 000 Jehovinih svjedoka. Kasnije sam zbog narušenog zdravlja ponovno imenovan za pokrajinskog nadglednika u Copperbeltu. Jeanette je s vremenom oboljela, no ostala je vjerna Jehovi sve do svoje smrti u prosincu 1984.

Kad su me nakon toga Jeanettini rođaci koji nisu Svjedoci optužili da mi je supruga umrla jer sam se bavio vračanjem, bio sam duboko potresen. No neki koji su znali od čega je Jeanette bolovala i razgovarali su s njenim liječnikom objasnili su tim rođacima što je prava istina. Zatim je uslijedila druga kušnja. Neki su rođaci željeli da udovoljim tradicionalnom običaju ukupyaniki. U području gdje sam odrastao to je običaj da supružnik nakon smrti svog bračnog druga ima spolne odnose s bliskim rođakom umrlog. Ja sam to, naravno, odbio.

Rođaci su na koncu popustili. Bio sam zahvalan Jehovi što mi je pomogao ostati čvrstim. Mjesec dana nakon sahrane moje supruge prišao mi je jedan brat i rekao: “Brate Kangale, stvarno si nam ohrabrenje jer znamo da si se zbog smrti supruge morao suočiti s mnogim običajima koji se ne dopadaju Bogu, a nijednom nisi podlegao. Želimo ti doista zahvaliti.”

Već sam 65 godina u punovremenoj službi kao Jehovin svjedok. Kolika je samo bila radost gledati kako se tijekom tih godina osnivalo stotine skupština i gradilo brojne Dvorane Kraljevstva na područjima na kojima sam nekad služio kao putujući nadglednik! U Zambiji je 1943. bilo otprilike 2 800 objavitelja Kraljevstva, a danas je njihov broj narastao na preko 122 000. Ova zemlja ima nešto manje od 11 milijuna stanovnika, a prošle je godine Spomen-svečanosti prisustvovalo preko 514 000 osoba.

Jehova se cijelo vrijeme brine za mene. Kad mi je potrebno liječenje, jedan kršćanski brat odvede me u bolnicu. Braća me još uvijek pozivaju da u skupštinama održim javno predavanje, a to me jako ohrabruje. Skupština kojoj pripadam organizirala je da mi kršćanske sestre redovito dođu pospremiti kuću, a braća me svakog tjedna prate na sastanke. Znam da za takvu brigu punu ljubavi mogu zahvaliti samo tome što služim Jehovi. Zahvalan sam mu što me i dalje koristi u punovremenoj službi kao i za mnoge odgovorne poslove koje sam sve dosad mogao obavljati.

Vid mi je sve slabiji i kad idem u Dvoranu Kraljevstva više puta moram zastati i odmoriti se. Sve mi je te‹e nositi torbu za literaturu, pa više ne nosim publikacije koje mi nisu neophodne na sastanku. Moja služba propovijedanja uglavnom se sastoji od biblijskih studija, a vodim ih u svom domu. Doista je pravo zadovoljstvo osvrnuti se na sve te godine rada i razmišljati o divnom porastu! Područje na kojem sam služio na poseban je način doživjelo ispunjenje Jehovinih riječi zapisanih u Izaiji 60:22. One glase: “Od maloga će postati tisuća i od nejakoga silan narod; ja Jehova brzo ću učiniti to kad bude vrijeme.” Uistinu, doživio sam da se te riječi ispunjavaju ne samo ovdje u Zambiji nego i diljem svijeta. *