Kad je osnovan brak, Bog je rekao da muž i žena trebaju ‘prionuti’ jedno uz drugo (1. Mojsijeva 2:18-24, St). Ljudi su postali nesavršeni i to je stvorilo probleme u mnogim brakovima, no Bog želi da supružnici ipak ostanu zajedno. Apostol Pavao napisao je: “Onima koji su u braku dajem upute, ali ne ja, nego Gospodin, da žena ne odlazi od svog muža; ali ako ipak ode, neka ostane neudata ili neka se pomiri sa svojim mužem; i muž da ne ostavlja svoju ženu” (1. Korinćanima 7:10, 11).

Ovim se riječima priznaje da među nesavršenim ljudima supružnik ponekad odluči otići. Naprimjer, Pavao je rekao da ako jedan supružnik ode, obje strane trebaju ‘ostati’ nevjenčane. Zašto? Pa, iako je supružnik otišao, njih dvoje su u Božjim očima i dalje vezani jedno za drugo. Pavao je to mogao reći na temelju mjerila za kršćanski brak koje je postavio Isus: “Tko se god razvede od svoje žene, osim zbog bluda [grčki porneía], i oženi se drugom, čini preljub” (Matej 19:9). Da, jedini temelj za razvod koji s biblijskog gledišta okončava brak je ‘blud’, odnosno spolni nemoral. Izgleda da u slučaju koji je Pavao spomenuo nijedan supružnik nije počinio nemoral, pa kad bi se muž i žena razišli, Bog taj brak ne bi smatrao okončanim.

Pavao je nakon toga govorio o situaciji kada pravi kršćanin ima supružnika koji nije Jehovin svjedok. Obrati pažnju Pavlovim uputama: “Ako onaj tko nije vjernik odlazi, neka ode; brat ili sestra pod takvim okolnostima nisu ropski vezani, a Bog vas je pozvao na mir” (1. Korinćanima 7:12-16). Što vjerna supruga može učiniti ako je njen muž, koji nije Svjedok, napusti i čak se želi zakonski razvesti od nje?

Možda bi ona više voljela da on ostane s njom. Možda ga još uvijek voli, možda je svjesna emocionalnih i spolnih potreba koje oboje imaju i možda joj je jasno da nju i njihovu maloljetnu djecu, ako ih imaju, treba materijalno podupirati. Možda se nada i tome da će njen muž s vremenom postati Svjedok i biti spašen. Međutim, ako on poduzme korake kako bi okončao brak (iz nekog nebiblijskog razloga), žena ga može pustiti “neka ode”, kao što je to napisao Pavao. Isto važi i za slučaj kada muž, koji je Svjedok, omalovažava Božje gledište o braku i inzistira na tome da ode.

No u takvoj situaciji ona možda treba zaštititi sebe i svoju djecu. Na koji način? Trebala bi zadržati pravo na odgoj i čuvanje svoje voljene djece kako bi im mogla i dalje pokazivati majčinsku ljubav, pružati im moralnu pouku i usađivati u njih vjeru temeljenu na izvrsnim biblijskim učenjima (2. Timoteju 3:15). Razvod bi mogao ugroziti njena prava. Dakle, ona bi mogla poduzeti korake da je se pred organima vlasti dobro zastupa kako bi zaštitila svoje pravo da ima pristup djeci i bila sigurna da je njen muž zakonski obavezan izdržavati obitelj koju napušta. U nekim zemljama žena koja se ne slaže s razvodom može potpisati pravne dokumente kojima traži pravo na odgoj i čuvanje djece te alimentaciju, a da ne pristane na razvod koji traži njen muž. Drugdje su dokumenti sastavljeni tako da ispada da se ona slaže s razvodom; stoga bi, ako je njen muž kriv za preljub, potpisivanje tih dokumenata značilo da ga je ona odbacila.

Većina osoba u njihovoj sredini i skupštini neće znati za detalje, recimo postoji li biblijski razlog za razvod. Stoga prije nego stvari odu toliko daleko, bilo bi dobro da žena o tom činjeničnom stanju obavijesti (najbolje pismeno) predsjedavajućeg nadglednika i još jednog starješinu iz skupštine. Tako će oni biti upoznati s činjenicama u slučaju da se pojavi neko pitanje — tada ili kasnije.

Vratimo se Isusovim riječima: “Tko se god razvede od svoje žene, osim zbog bluda, i oženi se drugom, čini preljub.” Ako je muž zaista kriv za spolni nemoral, no želi ostati u braku sa svojom ženom, ona (nedužna osoba u Isusovom primjeru)  mora odlučiti hoće li mu oprostiti i nastaviti dijeliti bračnu postelju s njim ili će ga odbaciti. Ukoliko je spremna oprostiti i ostati uz svog zakonitog muža, to ne znači da je postala moralno uprljana (Ozej 1:1-3; 3:1-3).

U slučaju da muž koji je počinio nemoral zatraži razvod, možda će žena još uvijek biti spremna oprostiti, nadajući se da će joj se vratiti. O njoj ovisi hoće li odlučiti, na temelju svoje savjesti i situacije, osporiti brakorazvodnu parnicu. U nekim zemljama žena koja se ne slaže s razvodom može potpisati dokumente kojima traži pravo na odgoj i čuvanje djece te alimentaciju, ne spominjući pristaje li na razvod; potpisivanje tih dokumenata ne bi samo po sebi značilo da ga ona odbacuje. Međutim, drugdje se od supruge koja se ne slaže s razvodom može zatražiti da potpiše dokumente koji daju naslutiti da ona pristaje na razvod; potpisivanjem istih jasno bi pokazala da odbacuje muža koji je kriv za razvod.

Da bi se izbjeglo moguće nesporazume, preporučljivo je da žena i u tom slučaju predstavnicima skupštine uruči pismo u kojem stoji koji su koraci poduzeti i kakav je njen stav po tom pitanju. Može navesti da je svom mužu rekla da mu je spremna oprostiti i ostati njegova žena. To bi značilo da se ne slaže s razvodom; umjesto da odbaci svog muža, još uvijek mu je spremna oprostiti. Nakon što na taj način jasno da do znanja da je spremna oprostiti i sačuvati brak, to što potpiše dokumente koji govore samo o tome kako će se rješavati pitanje financija i/ili prava na odgoj i čuvanje djece ne bi značilo da odbacuje svog muža. *

Budući da je dokazala da je spremna oprostiti čak i nakon razvoda, ni ona ni njen muž nisu slobodni vjenčati se za nekog drugog. Ako žena, nedužni bračni drug čiju je ponudu za oprostom supružnik odbio, kasnije odluči odbaciti muža zbog nemorala, tada su oboje slobodni. Isus je pokazao da nedužni supružnik ima pravo donijeti takvu odluku (Matej 5:32; 19:9; Luka 16:18).