Idi na sadržaj

Idi na kazalo

ŽIVOTNA PRIČA

Nisam dopustio da mi ruke klonu

Nisam dopustio da mi ruke klonu

“OČE”, “TATA”, “STRIČE” — mnogi mladi u Betelu često mi se od milja tako obraćaju. A meni, koji sada imam 89 godina, drago je to čuti. Zapravo, smatram da je ljubav koju mi braća pokazuju nagrada od Jehove zato što mu već 72 godine služim u punovremenoj službi. Mladima mogu iz vlastitog iskustva reći: “Ako ne dopustite da vam ruke klonu, vaša će djela sigurno biti nagrađena” (2. Ljet. 15:7).

MOJA OBITELJ

Moji su se roditelji iz Ukrajine doselili u Kanadu. Nastanili su se u Rossburnu, gradu u pokrajini Manitobi. Moja draga majka rodila je 8 dječaka i 8 djevojčica, a ja sam bio 14. po redu. Otac je volio Bibliju i čitao nam ju je svake nedjelje ujutro, ali nije volio religije jer je smatrao da zarađuju na ljudima. Često bi u šali znao reći: “Pitam se tko je Isusu platio da propovijeda i poučava ljude!”

Četiri moja brata i četiri sestre s vremenom su prihvatili istinu. Moja sestra Rose bila je pionirka do svoje smrti. Posljednje dane svog života posebno se trudila potaknuti sve nas da obratimo pažnju Božjoj Riječi. Govorila nam je: “Želim te vidjeti u novom svijetu!” Moj stariji brat Ted nekad je bio propovjednik, a pakao mu je bio omiljena tema. Svake nedjelje ujutro držao je propovijedi na radiju te je žestoko “ribao” slušatelje i upozoravao ih da će grešnici vječno gorjeti u paklenoj vatri koja se nikad neće ugasiti! No kasnije je prihvatio istinu te je vjerno i revno služio Jehovi.

POČETAK PUNOVREMENE SLUŽBE

Kad sam se u lipnju 1944. vratio kući iz škole, na stolu u blagovaonici zatekao sam brošuru s naslovom Približava se obnova svijeta. * Pročitao sam prvu stranicu, pa drugu, i više nisam mogao stati. Kad sam pročitao cijelu brošuru, donio sam odluku da ću služiti Jehovi onako kako je to činio Isus.

Kako je brošura dospjela na naš stol? Moj stariji brat Steve rekao mi je da su nas posjetila dva čovjeka koja su prodavala knjige i brošure. Objasnio je: “Ovu sam kupio zato što je koštala samo pet centa.” Ti su ljudi ponovno došli k nama sljedeće nedjelje. Rekli su nam da su Jehovini svjedoci te da pomoću Biblije odgovaraju na pitanja koja zanimaju ljude. Nama se to svidjelo zato što su roditelji usadili u nas poštovanje prema Božjoj Riječi. Rekli su nam i da će Jehovini svjedoci uskoro imati kongres u Winnipegu, gdje je živjela moja sestra Elsie. Odlučio sam otići na taj kongres.

Biciklom sam prešao preko 300 kilometara do Winnipega, ali usput sam stao u Kelwoodu, gdje su živjela dva Jehovina svjedoka koja su nas posjetila. Ondje sam bio na sastanku i saznao što je skupština. Naučio sam i da baš svi — muškarci, žene i mladi — moraju propovijedati od kuće do kuće, kao što je to činio Isus.

U Winnipegu mi se pridružio stariji brat Jack, koji je doputovao na kongres sa sjevera Ontarija. Prvog dana kongresa voditelj programa najavio je da će se održati krštenje. Jack i ja odlučili smo se krstiti na tom kongresu. Obojica smo željeli nakon krštenja što prije započeti s pionirskom službom. Jack je odmah poslije kongresa postao pionir. Ja sam tada imao 16 godina i morao sam završiti školu, no već sljedeće godine i ja sam postao stalni pionir.

VAŽNE POUKE

Pionirsku službu započeo sam sa Stanom Nicolsonom u Sourisu, gradiću u Manitobi. Ubrzo sam se uvjerio da pionirima ne ide uvijek sve glatko. Novac koji smo imali brzo se topio, ali mi smo nastavili propovijedati. Jednog dana smo se nakon cjelodnevne službe vraćali kući gladni kao vukovi, a nismo imali ni prebijene pare. Kako smo se samo iznenadili kad smo pred vratima našli vreću punu hrane! Do dan-danas ne znamo tko ju je ondje stavio. Te smo večeri imali pravu gozbu. Bila je to divna nagrada za našu ustrajnost! Ustvari, na kraju tog mjeseca bio sam teži nego ikad u životu.

Nekoliko mjeseci kasnije bili smo poslani u Gilbert Plains, koji se nalazi oko 250 kilometara sjeverno od Sourisa. U to je vrijeme svaka skupština imala na podiju veliku tabelu s mjesečnim podacima o aktivnosti u službi propovijedanja. Kad sam vidio da je jednog mjeseca skupština manje išla u službu, održao sam govor kako bih potaknuo braću i sestre da ulože više truda. Nakon tog sastanka prišla mi je jedna ostarjela pionirka čiji muž nije bio u istini i sa suzama u očima mi rekla: “Dala sam sve od sebe, ali jednostavno nisam mogla učiniti više.” Nato su i meni suze navrle na oči te sam joj se ispričao.

Kao što moj primjer jasno pokazuje, nadobudna mlada braća lako mogu napraviti takve greške i poslije biti razočarana sama sobom. Ali ja sam naučio da se u takvoj situaciji ne smijemo obeshrabriti, nego trebamo izvući pouku iz greške koju smo učinili te i dalje vjerno služiti Jehovi. On će nas zbog toga sigurno nagraditi.

BITKA ZA SLOBODU PROPOVIJEDANJA U QUEBECU

Bio sam presretan kad sam u dobi od samo 21 godinu dobio poziv da pohađam 14. razred Gileada. Školovanje smo završili u veljači 1950, a otprilike četvrtina razreda bila je poslana u kanadsku pokrajinu Quebec, gdje se govori francuski. Ondje su u to vrijeme Jehovini svjedoci bili žrtve okrutnog progonstva. Ja sam bio poslan u Val-d’Or, gradić u kraju koji obiluje rudnicima zlata. Jednog dana nekolicina nas otišla je propovijedati u obližnje selo Val-Senneville. Seoski svećenik prijetio nam je da će nahuškati seljane protiv nas ako smjesta ne odemo odande. Ja sam protiv njega podnio tužbu, pa je taj slučaj završio na sudu. Svećenik je na koncu morao platiti globu. *

Zbog tog slučaja i mnogih sličnih napada koji su uslijedili, u Quebecu se vodila prava bitka za slobodu propovijedanja. U toj je pokrajini Katolička crkva preko 300 godina imala vrlo snažan utjecaj. Svećenici i njihovi politički saveznici progonili su Jehovine svjedoke. Bio je to vrlo težak period. Bilo nas je malo, ali nismo klonuli duhom. Ljudi iskrena srca pozitivno su reagirali na dobru vijest. Imao sam priliku proučavati Bibliju s više osoba koje su prihvatile istinu. Naprimjer, proučavao sam s jednom deseteročlanom obitelji i svi su počeli služiti Jehovi. Njihova hrabrost potaknula je i druge da napuste Katoličku crkvu. Mi smo nastavili propovijedati i s vremenom smo dobili bitku!

BRAĆA PRIMAJU POUKU NA SVOM JEZIKU

Godine 1956. bio sam poslan na Haiti. Većina novih misionara mučila se s francuskim, ali ljudi su ih ipak slušali. Misionar Stanley Boggus rekao je: “Oduševili smo se kad smo vidjeli koliko su nam ljudi spremni pomagati da se što bolje izrazimo.” Ja sam u početku bio u prednosti jer sam već u Quebecu naučio francuski. Ali ubrzo smo primijetili da većina domaće braće govori samo haićanski kreolski. Uvidjeli smo da moramo naučiti taj jezik ako želimo da naša služba doista urodi plodom. To smo i učinili, a za svoj smo trud bili bogato nagrađeni.

Daljnja pomoć braći bilo je i to što smo dobili odobrenje Vodećeg tijela da Stražarsku kulu i druge publikacije prevodimo na haićanski kreolski. U cijeloj zemlji posjećenost sastanaka naglo je porasla. Na Haitiju je 1950. bilo 99 objavitelja, no do 1960. taj se broj popeo na preko 800. U to sam vrijeme počeo služiti u Betelu. Godine 1961. imao sam divnu priliku držati nastavu na Tečaju za imenovanu braću. Obučili smo preko 40 skupštinskih starješina i specijalnih pionira. Na kongresu u siječnju 1962. potaknuli smo domaću braću da prošire svoju službu te su neki od njih bili imenovani za specijalne pionire. Bio je to pravovremeni korak jer smo se uskoro suočili s velikim protivljenjem.

Ubrzo nakon kongresa, 23. siječnja 1962, misionar Andrew D’Amico i ja bili smo uhićeni u podružnici te su nam zaplijenili svu zalihu francuskog izdanja časopisa Probudite se! od 8. siječnja 1962. U tom je broju objavljen citat iz francuskih novina u kojem je stajalo da se na Haitiju prakticira vudu. Nekima se ta izjava nije dopala te su tvrdili da smo mi u podružnici napisali taj članak. Nekoliko tjedana kasnije misionari su bili deportirani. * No domaća braća, koja su dobila potrebnu obuku, na izvrstan su način nastavila predvoditi djelo propovijedanja. Jako sam sretan kad razmišljam o njihovoj ustrajnosti i o duhovnom napretku koji su postigli. Sada na haićanskom kreolskom imaju i prijevod Biblije Novi svijet o čemu smo u moje vrijeme mogli samo sanjati.

GRADNJA U SREDNJOAFRIČKOJ REPUBLICI

Nakon Haitija bio sam poslan kao misionar u Srednjoafričku Republiku. Kasnije sam ondje služio kao putujući nadglednik, a potom i kao nadglednik podružnice.

U to su vrijeme mnoge naše dvorane bile krajnje jednostavne. Naučio sam u divljini skupljati slamu i od nje praviti krov. Prolaznicima je bilo jako zabavno promatrati kako pokušavam naučiti taj novi zanat! Moj je trud ujedno potaknuo braću da se više uključe u izgradnju i održavanje dvorana. Vjerski vođe rugali su nam se zato što su njihove crkve imale limene krovove, a naše nisu. No mi se nismo dali smesti, nego smo nastavili graditi svoje jednostavne dvorane sa slamnatim krovovima. Međutim, ruganje je prestalo nakon što je snažna oluja pogodila glavni grad Bangui. Vjetar je otrgnuo limeni krov s jedne crkve i bacio ga na glavnu ulicu. No slamnati krovovi na našim dvoranama odoljeli su oluji. Kako bismo mogli bolje nadgledati djelo propovijedanja, sagradili smo novu podružnicu i misionarski dom, a gradnja je trajala svega pet mjeseci. *

U BRAKU S REVNOM DRUŽICOM

Na dan vjenčanja

Godine 1976. naše je djelovanje u Srednjoafričkoj Republici bilo zabranjeno, pa sam bio poslan u N’Djamenu, glavni grad susjednog Čada. Bila je to sreća u nesreći jer sam ondje upoznao Happy, revnu specijalnu pionirku porijeklom iz Kameruna. Vjenčali smo se 1. travnja 1978. Tog istog mjeseca izbio je građanski rat, pa smo zajedno s mnogim drugim stanovnicima pobjegli na jug zemlje. Kad su sukobi završili, vratili smo se kući, ali ondje smo zatekli pripadnike jedne naoružane skupine koja je našu kuću pretvorila u svoje sjedište. Nestala je sva naša literatura i svi svadbeni pokloni, a Happy je ostala i bez vjenčanice. Ipak, nismo dozvolili da nas to obeshrabri i da nam ruke klonu. Imali smo jedno drugo i radovali smo se što i dalje možemo služiti Jehovi.

Oko dvije godine kasnije ukinuta je zabrana u Srednjoafričkoj Republici. Vratili smo se onamo i krenuli u putujuću službu. Stanovali smo u kombiju, koji je imao sklopivi krevet, bačvu u koju je stalo oko 200 litara vode, plinski hladnjak i plinsko kuhalo. Putovati od mjesta do mjesta bio je pravi izazov. Jednom nas je policija zaustavila čak 117 puta.

Temperature su se često penjale i do 50 Celzijevih stupnjeva. Ponekad je na većim skupovima bilo teško skupiti dovoljno vode za krštenje. Zato su braća kopala rupe u suhim riječnim koritima i malo-pomalo skupljala vodu kako bi se kandidati mogli krstiti, najčešće u nekoj bačvi.

SLUŽBA U DRUGIM AFRIČKIM ZEMLJAMA

Godine 1980. bili smo poslani u Nigeriju. Ondje smo dvije i pol godine pomagali u pripremama za izgradnju nove podružnice. Braća su kupila dvoetažno skladište koje je trebalo razmontirati i zatim ponovno sastaviti na našem gradilištu. Jednog sam se jutra popeo prilično visoko kako bih pomogao u rastavljanju. Oko podneva počeo sam se spuštati istim putem kojim sam se i popeo. Ali konstrukcija više nije bila ista kao prije, pa sam zakoračio u prazno i pao. Isprva se činilo da sam se jako ozlijedio, ali nakon što me liječnik pregledao i napravio rendgensku snimku, rekao je mojoj supruzi da se ne brine i da ću se oporaviti za tjedan-dva.

Putujemo na kongres “javnim prijevozom”

Potom smo 1986. otišli u Obalu Bjelokosti, gdje sam služio kao putujući nadglednik. U sklopu tog zadatka putovali smo i u susjednu Burkinu Faso. Nisam ni sanjao da će godinama kasnije ta zemlja neko vrijeme biti naš dom.

Dok smo bili u putujućoj službi, živjeli smo u kombiju

Godine 2003. vratio sam se u Kanadu, nakon što sam 47 godina izbivao iz svoje zemlje. Happy i ja počeli smo služiti u kanadskom Betelu. Na papiru smo bili Kanađani, ali srce nam je bilo u Africi.

Vodim biblijski tečaj u Burkini Faso

Zatim smo se 2007, kad sam imao 79 godina, ponovno vratili u Afriku! Dobili smo zadatak da odemo u Burkinu Faso, gdje sam trebao služiti kao član Odbora zemlje. Ta je podružnica kasnije preuređena u prevoditeljski ured, a mi smo se u kolovozu 2013. preselili u podružnicu u Beninu, koja je nadgledala taj ured.

Happy i ja dok smo služili u podružnici u Beninu

Iako imam zdravstvenih problema, još uvijek jako volim ići u službu propovijedanja. U zadnje tri godine uz podršku starješina i svoje voljene supruge uspio sam pomoći dvojici interesenata da napreduju do krštenja. Gédéon i Frégis sada revno služe Jehovi.

Moja supruga i ja trenutno se nalazimo u podružnici u Južnoafričkoj Republici, gdje se betelska obitelj s puno ljubavi brine za moje zdravlje. To je sedma afrička zemlja u kojoj sam imao čast služiti. A u listopadu 2017. dobili smo poseban blagoslov. Prisustvovali smo otvorenju našeg glavnog sjedišta u Warwicku. Bio je to doista nezaboravan događaj!

U Godišnjaku za 1994. na 255. stranici stoji: “Sve koji već dugi niz godina ustrajno služe Jehovi potičemo: ‘Budite hrabri i nemojte da vam klonu ruke, jer će vaša djela biti nagrađena!’ (2. Ljet. 15:7).” Happy i ja uvijek ćemo se truditi slušati taj savjet te poticati i druge da to čine.

^ odl. 9 Brošuru su 1944. objavili Jehovini svjedoci, no više se ne tiska. Nije objavljena na hrvatskom.

^ odl. 18 Vidi članak “Svećenik u Quebecu osuđen za napad na Jehovine svjedoke”, koji je objavljen u časopisu Probudite se! od 8. studenoga 1953, stranice 3-5. Članak nije objavljen na hrvatskom.

^ odl. 23 Podrobniji izvještaj o tome nalazi se u Godišnjaku Jehovinih svjedoka za 1994, na stranicama 148-150. Godišnjak za tu godinu nije objavljen na hrvatskom.

^ odl. 26 Vidi članak “Gradnja na čvrstom temelju” u časopisu Probudite se! od 8. svibnja 1966, stranica 27. Članak nije objavljen na hrvatskom.