PALEYEVE ideje snažno su utjecale na engleskog prirodoslovca Charlesa Darwina. No suprotno Paleyevoj logici, Darwin je kasnije ustvrdio da se sklad i red koji se vide kod živih organizama mogu objasniti procesom koji je nazvao “prirodnim odabirom”. Darwinovu teoriju evolucije mnogi su smatrali konačnim odgovorom na sve argumente koji govore u prilog stvaranju.

Od Paleyevog i Darwinovog vremena mnogo je knjiga i rasprava napisano o toj temi. Argumente koji govore u prilog stvaranju i one koji govore u prilog prirodnom odabiru često se dorađivalo, upotpunjavalo i potvrđivalo najnovijim otkrićima. Oba su gledišta snažno utjecala na mišljenje ljudi o tome kako je nastao svemir i što je svrha njegovog postojanja, ako je uopće ima. A kakvo je vaše gledište o tome?  Ono je uistinu važno jer uvelike utječe na vaše mišljenje o tome što je svrha vašeg života. Zašto to možemo reći?

Prihvativši Darwinovu teoriju evolucije, mnogi su istinoljubivi ljudi zaključili da njihovo postojanje nema pravog smisla. Ako su svemir i sve što u njemu postoji nastali slučajnim spajanjem čestica materije nakon Velikog praska, onda život ne može imati nikakvog smisla. Francuski biolog i nobelovac Jacques Monod izjavio je: “Čovjek konačno zna da je sam u bešćutnom prostranstvu svemira u kojem se pojavio čistim slučajem. Nigdje ne piše kakav će biti njegov konačan udes ni što je njegova zadaća.”

Slično razmišljanje iznio je i oksfordski profesor kemije Peter William Atkins. On je rekao: “Smatram da je svemir veličanstven i da samim svojim postojanjem pobuđuje neizrecivo strahopoštovanje. No koliko god bio veličanstven, nema baš nikakve svrhe.”

Međutim ima znanstvenika koji se ne slažu s takvim poimanjem svemira. Postoje dobri razlozi zbog kojih oni imaju drugačije mišljenje.

Mnogi znanstvenici koji istražuju prirodne zakone odbacuju pomisao da je svemir nastao bez ikakve svrhe. Njih fasciniraju mnoga obilježja svemira, pa tako i temeljne fizikalne sile koje njime upravljaju. Istraživanjem zakona na kojima se temelji djelovanje tih sila stječe se dojam da su oni bili savršeno podešeni kako bi nastao svemir u kojem postoje uvjeti za život. “Kad bi se postojeći zakoni sasvim neznatno promijenili, to bi imalo kobne posljedice”, kaže kozmolog Paul Davies. Naprimjer kad bi protoni bili samo malo teži od neutrona, a ne samo malo lakši od njih, svi bi se protoni pretvorili u neutrone. Što bi tu bilo tako strašno? “Protoni i njihov električni naboj izuzetno su važni jer bez njih ne bi mogli nastati atomi”, objašnjava Davies.

Elektromagnetska sila stvara privlačnost između elektrona i protona te tako omogućava nastanak molekula. Kad bi ta sila bila znatno slabija, ne bi držala elektrone u njihovoj putanji oko jezgre atoma, pa ne bi moglo doći do stvaranja molekula. A kad bi elektromagnetska sila bila znatno jača, elektroni se ne bi mogli odvojiti od jezgre atoma. U tom slučaju ne bi se mogle odvijati kemijske reakcije, i život jednostavno ne bi bio moguć.

Najsitnija razlika u jačini elektromagnetske sile utjecala bi na Sunce i na energiju koju  Zemlja dobiva od njega. Ta bi razlika vjerojatno otežala ili čak potpuno onemogućila fotosintezu. Prema tome život na Zemlji ovisi o precizno određenoj jačini elektromagnetske sile. *

Knjiga Science & Christianity — Four Views na zanimljiv način ilustrira koliko su važni savršena podešenost fizikalnih sila i idealan omjer čestica od kojih je sazdana materija. Autor knjige pozvao je čitatelje da si predoče istraživača svemira koji dolazi u “kontrolnu sobu iz koje se upravlja čitavim svemirom”. Ondje nalazi mnogobrojne uređaje s brojčanicima koji se mogu podesiti na bilo koju vrijednost i doznaje da svaki od njih mora biti precizno podešen kako bi na Zemlji postojali uvjeti za život. Jedan određuje jačinu sile teže, drugi jačinu elektromagnetske sile, treći omjer mase neutrona i protona, i tako redom. Istraživač pomno promatra te uređaje i uviđa da su oni mogli biti podešeni na mnogo različitih vrijednosti. Nakon što pažljivo napravi niz proračuna, postaje mu jasno da bi čak i najmanja promjena na jednom od tih uređaja do te mjere izmijenila strukturu svemira i procese koji se u njemu odvijaju da u njemu više ne bi bilo života. Međutim svaki od tih zamišljenih uređaja podešen je upravo na onu vrijednost koja je potrebna da bi svemir opstao i da bi u njemu mogao postojati život. Kako to da su svi ti uređaji tako idealno podešeni? Kako bi istraživač odgovorio na to pitanje?

Astronom George Greenstein kaže: “Dok istražujemo sve raspoložive dokaze, uporno nam se nameće misao da iza svega toga mora stajati neka natprirodna sila — ili bolje rečeno, netko tko upravlja tom silom. Je li moguće  da smo iznenada, i to sasvim slučajno, naišli na znanstveni dokaz o postojanju nekog vrhovnog bića?”

Što vi mislite o tome? Koje od navedenih gledišta najbolje objašnjava savršenu usklađenost prirodnih sila i idealnu građu svemira? Je li on djelo nekog inteligentnog vrhovnog bića ili je nastao slijepim slučajem?

Naravno, ateisti uzvraćaju protuargumentima. Neki ne žele pridati posebnu važnost savršenom redu i skladu koji se vide u prirodi te kažu: “Naravno da u nama poznatom dijelu svemira postoje uvjeti za život. Kad ne bi bilo tako, mi ne bismo bili ovdje i razglabali o tome. Nema se tu što objašnjavati. Naprosto smo tu gdje jesmo, i to je sva mudrost.” No smatrate li da je to zadovoljavajuć odgovor na pitanje kako smo nastali?

Neki pak tvrde da će se jednog dana dokazati kako u jednadžbama kojima su izraženi temeljni prirodni zakoni postoji samo jedna moguća kombinacija brojeva. To bi značilo da su ranije spomenuti uređaji morali biti ispravno podešeni da bi svemir uopće mogao nastati. Neki kažu: “To je tako zato što je moralo tako biti!” Čak i kad bi ti neutemeljeni argumenti bili točni, oni još uvijek ne bi pružili pravi odgovor na pitanje koja je svrha našeg života. Zar je to što svemir postoji i što u njemu postoje uvjeti za život posljedica slijepog slučaja?

U nastojanju da savršeni sklad i red koji se jasno vide u svemiru objasne samo pomoću prirodnih procesa, neki se pozivaju na teoriju multisvemira. Prema toj teoriji, moguće je da osim svemira u kojem mi živimo postoji još bezbroj drugih svemira — u svakom od njih vladaju različiti uvjeti, ali nijedan nije nastao planski ili s određenom svrhom. Sudeći po toj logici i zakonima vjerojatnosti,  ako postoji dovoljno velik broj svemira, prije ili kasnije u jednom od njih trebaju nastati odgovarajući uvjeti za nastanak života. Međutim ne postoje znanstveni dokazi koji bi potvrdili teoriju multisvemira. Ona je puko nagađanje.

Nakon što je rekao da ne prihvaća tu teoriju, biokemičar Christian de Duve, dobitnik Nobelove nagrade, rekao je: “Smatram da su život i ljudski um toliko izvanredni da su jednostavno morali nastati s određenom svrhom, bez obzira na to postoji li, odnosno može li postojati, još bezbroj drugih svemira u kojima takvo što nije moglo nastati. Netko može reći da osim našeg svemira postoje i bilijuni drugih, no to ne umanjuje značaj njegovih jedinstvenih obilježja koja, po mom mišljenju, otkrivaju temeljnu istinu o njegovom nastanku.”

Činjenica da ljudi smišljaju teorije o postanku svemira vrlo je značajna. U svemiru koji postoji bez ikakve svrhe takva bi sposobnost morala biti posljedica slijepog slučaja, procesa koji se odvijao bez utjecaja ikakve inteligencije. Zvuči li vam to razumno?

Znanstvenici kažu da je čovjekov mozak najčudesnija i najtajnovitija struktura u čitavom svemiru. Ni sve znanje s područja fizike i kemije ne može nam pružiti zadovoljavajuć odgovor na pitanje zašto čovjek ima sposobnost apstraktnog razmišljanja i zašto tako mnogo ljudi traga za smislom života.

Ljudski um, koji teži za time da dokuči smisao svega što postoji, mogao je nastati samo na dva načina — ili ga je stvorila neka viša inteligencija ili je nastao igrom slučaja. Koja vam se od te dvije mogućnosti čini logičnijom?

Znanost nam je uistinu mnogo toga otkrila o živim organizmima, svijetu u kojem živimo i čitavom svemiru. Što nam više znanost otkriva o svemu tome, smatraju neki, to više shvaćamo koliko je nevjerojatno to što postojimo. Ustvari, naše je postojanje nevjerojatno ako smo nastali evolucijom. Međutim, prema riječima povjesničara znanosti Johna Horgana, “sve što vidimo oko sebe previše je skladno i precizno sazdano, a u nekim pogledima i previše idealno, da bi moglo nastati igrom slučaja”. Slično tome fizičar Freeman Dyson kaže: “Što više istražujem svemir i proučavam pojedinosti njegove građe, to više dokaza nalazim da je svemir na neki način morao znati da dolazimo.”

Imajući u vidu sve ranije navedene činjenice — složenost živog svijeta, savršenu podešenost prirodnih sila, očiti red i sklad koji vladaju u prirodi te ljudsku svijest — ne bi li bilo razumno barem razmotriti mogućnost postojanja Stvoritelja? Postoji važan razlog zbog kojeg bi to valjalo učiniti. Naime ako postoji Stvoritelj, onda nam on može dati odgovore na pitanja o tome kako je nastao život i ima li on nekog smisla — a to su pitanja na koja znanost ne može odgovoriti.

Odgovore na ta pitanja pruža Biblija, čiji su pisci rekli da su pisali pod Stvoriteljevim nadahnućem. Zašto ne biste razmotrili što Biblija kaže o svemu tome?