Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Nešto bolje od slave

Nešto bolje od slave

Godine 1957. ponuđeno mi je da za tisuću dolara tjedno tri mjeseca pjevam u Las Vegasu (Nevada, SAD), a ponuda da pjevam vrijedila je još godinu dana ako ovi prvi nastupi budu uspješni. To je značilo dodatnih 50 000 dolara, što je u ono vrijeme bio veliki novac. Dopustite da vam ispričam kako je došlo do toga da sam dobio tu primamljivu ponudu i zbog čega mi je bilo toliko teško odlučiti da li da je prihvatim ili ne.

MOJ otac, porijeklom Ukrajinac, rodio se u istočnoj Europi 1910. Godine 1913. njegova majka dovela ga je u Sjedinjene Države, gdje se pridružila svom suprugu. Moj se otac oženio 1935, a godinu dana kasnije ja sam se rodio u Ambridgeu (Pennsylvania). Otprilike u to vrijeme dva očeva starija brata postala su Jehovini svjedoci.

Kad smo moja tri brata i ja bili mali, obitelj je živjela blizu New Castlea (Pennsylvania). Naša je majka kratko vrijeme s Jehovinim svjedocima proučavala Bibliju. Ni ona ni otac tada nisu postali Jehovini svjedoci, no otac je smatrao da njegova braća imaju pravo vjerovati u što žele. Premda nas je odgajao da budemo patrioti, uvijek je branio pravo drugih da štuju Boga kako žele.

Pjevačka karijera

Moji su roditelji smatrali da sam talentiran za pjevanje, pa su činili sve što je bilo u njihovoj moći kako bih ostvario pjevačku karijeru. Kad sam imao šest ili sedam godina, tata me znao podići na šank u noćnom klubu kako bih pjevao i svirao gitaru. Pjevao sam pjesmu “Majka”. Pjesma je opisivala osobine brižne majke, a završavala je dirljivim krešendom. Muškarci u noćnom klubu, koji bi obično previše popili, plakali bi i stavljali novac u tatin šešir.

Na radiju sam prvi put nastupio 1945. u New Castleu, na radiostanici WKST, a pjevao sam country. Kasnije sam počeo pjevati i popularne pjesme koje su se puštale u radioemisiji Hit Parade, u kojoj se svakog tjedna moglo čuti deset najslušanijih pjesama. Na televiziji sam prvi put nastupio 1950, u emisiji Paula Whitemana. Na njegov poticaj George Gershwin napisao je “Rapsodiju u plavom”, koja je još i danas poznata. Ubrzo nakon toga otac je prodao našu kuću u Pennsylvaniji te smo se preselili na područje Los Angelesa (Kalifornija) kako bih nastavio graditi svoju karijeru.

Zahvaljujući očevoj upornosti uskoro sam imao vlastitu tjednu radioemisiju u Pasadeni i tjednu polusatnu televizijsku emisiju u Hollywoodu. S orkestrom Teda Dalea, koji se sastojao od stotinu članova, radio sam snimke za Capitol Records, a i bio pjevač na CBS-ovoj radiostanici. Godine 1955. sudjelovao sam u muzičkoj reviji u Lake Tahoeu u sjevernoj Kaliforniji. Dok sam bio tamo, počeo sam drugačije gledati na prave vrijednosti u životu.

Novi prioriteti

Nekako u to vrijeme stric John, očev stariji brat koji se također iz Pennsylvanije preselio u Kaliforniju, dao mi je knjigu “Neka Bog bude istinit”. * * Ponio sam je sa sobom u Lake Tahoe. Nakon posljednjeg nastupa, koji je potrajao dugo iza ponoći, počeo sam je čitati kako bih se malo opustio prije nego što pođem spavati. Oduševilo me kad sam u njoj pročitao biblijske odgovore na pitanja na koja dugo nisam našao odgovor.

Ubrzo nakon toga moji radni kolege i ja nakon posla smo često u noćnom klubu raspravljali do ranih jutarnjih sati o temama kao što su život poslije smrti, zašto Bog dopušta zlo i hoće li čovjek na koncu uništiti sebe i Zemlju. Nekoliko mjeseci kasnije, 9. srpnja 1955, svoju odluku da služim Jehovi Bogu i predanje njemu simbolizirao sam krštenjem na oblasnom kongresu Jehovinih svjedoka održanom na bejzbol stadionu “Wrigley Field” u Los Angelesu.

Nakon manje od šest mjeseci brat Henry Russell pozvao me da s njim posjetim Jacka McCoya, koji je također bio u svijetu zabave, što smo i učinili na samo božićno jutro 1955. Henry je bio muzički direktor televizijske mreže NBC. Kad smo stigli, Jack je pozvao svoje troje djece i ženu da sjednu i slušaju nas, premda su upravo otvarali božićne poklone. On i njegova obitelj ubrzo su postali Jehovini svjedoci.

Nekako u to vrijeme proučavao sam sa svojom majkom, a ona je svim srcem usvajala biblijsku istinu. Nakon nekog vremena postala je Jehovin svjedok i pionir, propovjednik koji mnogo vremena posvećuje propovijedanju. Krstila su se i moja tri brata te su i oni neko vrijeme bili pioniri. U rujnu 1956, kad sam imao 20 godina, započeo sam s pionirskom službom.

Odluke u vezi sa zaposlenjem

Otprilike u to vrijeme dobar prijatelj mog menadžera, George Murphy, želio mi je pomoći da postignem uspješnu karijeru. George je tijekom 1930-ih i 1940-ih glumio u mnogim filmovima. Zahvaljujući njegovim mnogim poznanstvima u prosincu 1956. nastupio sam u emisiji Jackiea Gleasona u New Yorku, na CBS-ovoj televizijskoj mreži. To je bio veliki korak u mojoj karijeri jer je prema procjenama tu emisiju gledalo 20 000 000 ljudi. Dok sam boravio u New Yorku, prvi put sam posjetio svjetsku centralu Jehovinih svjedoka u Brooklynu.

Nakon nastupa u Gleasonovoj emisiji sa studiom MGM potpisao sam sedmogodišnji ugovor za snimanje filmova te sam dobio ponudu da redovito glumim u televizijskim vestern serijama. No nakon nekog vremena počela me opterećivati savjest jer sam trebao glumiti kockara i revolveraša, a takvim se ulogama nemoral i druge nekršćanske postupke prikazivalo u pozitivnom svjetlu. Stoga sam prestao s glumom. Ljudi iz svijeta zabave mislili su da sam sišao s pameti.

Tada sam dobio primamljivu ponudu da pjevam u Las Vegasu, koju sam spomenuo na početku. Trebao sam započeti u tjednu kad je našoj skupštini u posjetu bio putujući nadglednik. U slučaju da ne počnem odmah, drugu priliku ne bih dobio. Bio sam u nedoumici što učiniti. Otac se radovao tome što mi se pružila prilika da zaradim puno novca, a i ja sam smatrao da mu se nekako trebam odužiti za sav trud koji je uložio u moju karijeru.

Stoga sam se obratio našem predsjedavajućem nadgledniku Carlu Parku, koji je i sam bio muzičar te je tijekom 1920-ih bio violinist na njujorškoj radiostanici WBBR. Objasnio sam mu da ću, ako prihvatim taj posao, bez ikakvih financijskih poteškoća moći cijeli život biti pionir. On je na to rekao: “Ne mogu ti reći što da učiniš, no mogu ti pomoći da sam dođeš do zaključka.” Zatim me upitao: “Bi li bio prisutan da ovog tjedna našoj skupštini u posjet dolazi apostol Pavao?” Također me upitao: “Što misliš, što bi Isus želio da učiniš?”

Bilo mi je jasno kakvu odluku trebam donijeti. Kad sam ocu rekao da neću prihvatiti posao u Las Vegasu, rekao mi je da ću mu upropastiti život. Te me noći čekao s pištoljem. Namjeravao me ubiti, no očito je previše popio, pa je zaspao. Zatim je u garaži pokušao izvršiti samoubojstvo ispušnim plinovima iz automobila. Pozvao sam hitnu pomoć, te su ga uspjeli oživjeti.

Mnogi u našoj skupštini bojali su se mog oca jer su znali da je sklon provalama bijesa. No to nije bio slučaj s našim pokrajinskim nadglednikom Royem Dowellom. Kad je Roy posjetio mog oca, on mu je slučajno spomenuo kako se kad sam se rodio nije znalo hoću li ostati živ. Otac je Bogu obećao da će me, ako ostanem na životu, posvetiti njegovoj službi. Roy ga je upitao je li ikada razmišljao o tome da Bog od njega očekuje da to obećanje i izvrši. To je pitanje uzdrmalo tatu. Roy ga je zatim upitao: “Ako je punovremena služba bila dovoljno dobra za Božjeg Sina, zašto onda ne bi bila dobra za vašeg?” Nakon toga otac se pomirio s mojim izborom.

U međuvremenu su u siječnju 1957. iz Kanade u posjet nekim prijateljima došle Shirley Large i sestra s kojom je surađivala u pionirskoj službi. Shirley i ja bolje smo se upoznali dok sam s njom i njenom suradnicom išao u službu od kuće do kuće. Kratko nakon toga poveo sam Shirley u Hollywood Bowl, gdje sam pjevao s Pearl Bailey.

Odluku sprovodim u djelo

U rujnu 1957. imenovan sam za specijalnog pionira te sam poslan u Iowu. Kad sam ocu rekao da sam prihvatio taj zadatak, on je počeo gorko plakati. Jednostavno nije mogao razumjeti nove vrijednosti kojima sam se vodio u životu. Otišao sam u Hollywood i raskinuo sve svoje ugovore. Poznati dirigent i zborovođa Fred Waring bio je među onima s kojima sam sklopio ugovor. Rekao mi je da više nikada neću moći raditi kao pjevač ako raskinem te ugovore. Stoga sam mu objasnio da napuštam karijeru pjevača kako bih u većoj mjeri mogao služiti Jehovi Bogu.

Gospodin Waring s poštovanjem je slušao dok sam mu to detaljno objašnjavao te me na koncu iznenadio kad mi je s puno razumijevanja rekao: “Mladiću, žao mi je što napuštaš tako uspješnu karijeru, ali, iako se čitav život bavim muzikom, uvidio sam da u životu postoje i važnije stvari. Neka te Bog blagoslovi u svemu što radiš.” Još uvijek pamtim kako sam se sa suzama u očima vraćao kući svjestan da od tog trenutka mogu čitav svoj život posvetiti služenju Jehovi.

“Gdje ti je vjera?”

U Strawberry Pointu (Iowa), gradiću s otprilike 1 200 stanovnika, počeo sam služiti sa svojim suradnikom Joeom Triffom. Shirley me tamo došla posjetiti te smo razgovarali o tome da li da se vjenčamo. Ja nisam imao nikakvu ušteđevinu, a nije ni ona. Sav novac koji sam zaradio bio je kod mog oca. Stoga sam joj rekao: “Želim se oženiti tobom, ali od čega ćemo živjeti? Sve što imam je 40 dolara koje svakog mjeseca dobivam kao specijalni pionir.” Ona mi je na to, na svoj uobičajeno miran, ali direktan način, rekla: “Ali Charles, gdje ti je vjera? Isus je rekao da ćemo imati sve što nam je potrebno ako najprije tražimo Kraljevstvo i Božju pravednost” (Matej 6:33). Te njene riječi bile su presudne. Vjenčali smo se 16. studenog 1957.

Ja sam proučavao Bibliju s jednim zemljoradnikom koji je živio izvan Strawberry Pointa i koji je u šumi na svom posjedu imao jednu malu brvnaru. U njoj nije bilo ni struje ni vode, a ni kupaonice. No ponudio nam je da besplatno tamo živimo. Brvnara je bila vrlo neugledna, no znali smo da ćemo ionako cijeli dan biti u službi i da nam kuća treba jedino da bismo prespavali.

Vodu sam donosio s obližnjeg izvora. Za grijanje smo imali peć na drva, a za čitanje smo koristili petrolejsku lampu. Shirley je kuhala na petrolejskom kuhalu. Kupali smo se u jednom starom koritu. Noću smo slušali zavijanje vukova, sretni što imamo jedno drugo i što zajedno služimo Jehovi na području na kojem je bila veća potreba za kršćanskim propovjednicima. Bill Malenfant i njegova supruga Sandra, koji sada služe u svjetskoj centrali u Brooklynu, služili su kao specijalni pioniri u Decorahu (Iowa), otprilike 100 kilometara dalje od nas. Oni su povremeno znali provesti s nama cijeli dan u službi propovijedanja. Nakon nekog vremena u Strawberry Pointu osnovana je mala skupština od 25 članova.

Putujuća služba

U svibnju 1960. bili smo pozvani da služimo u pokrajinskoj, odnosno putujućoj službi. Prva pokrajina u kojoj smo služili bila je Sjeverna Karolina, a uključivala je gradove Raleigh, Greensboro i Durham, kao i mnoga manja mjesta. Naši su se životni uvjeti poboljšali, budući da smo boravili kod obitelji koje su u kući imale struju, a neke čak i toalet. Jedino nam baš nije bilo ugodno kad su nas braća koja su imala poljski zahod upozoravala da se čuvamo riđovki i čegrtuša na putu do njega!

Početkom 1963. počeli smo služiti u novoj pokrajini, Floridi, gdje sam dobio tešku upalu osrčja i skoro umro. Vjerojatno bi tako i bilo da nam nisu pomogli Bob i Ginny Mackey iz Tampe. * Oni su me odveli svom liječniku te su čak platili sve račune.

Kako mi koristi znanje stečeno u mladosti

U ljeto 1963. bio sam pozvan da u New Yorku pomažem u pripremi velikog kongresa Jehovinih svjedoka koji se tamo trebao održati. Zajedno s Miltonom Henschelom, predstavnikom Jehovinih svjedoka, sudjelovao sam u radioemisiji koju je vodio Larry King. Gospodin King još je uvijek poznati voditelj jedne televizijske emisije. On je pokazao veliko poštovanje prema nama te nam je još otprilike sat vremena nakon emisije postavljao mnoga pitanja o našem djelu.

Istog je ljeta Harold King, misionar koji je upravo bio pušten iz zatvora u komunističkoj Kini, posjetio svjetsku centralu Jehovinih svjedoka. Jedne je večeri pred 700 prisutnih pričao neka svoja iskustva te objasnio kako mu je vjera bila ojačana tijekom više od četiri godine koje je proveo u samici. Dok je bio u zatvoru, pisao je pjesme koje su se temeljile na Bibliji i govorile o kršćanskoj službi.

Te sam nezaboravne večeri zajedno s Audrey Knorr, Karlom Kleinom i Fredom Franzom, dugogodišnjim Jehovinim svjedokom koji je imao školovani glas, tenor, pjevao pjesmu “Od kuće do kuće”, koja je kasnije uvrštena u pjesmaricu Jehovinih svjedoka. Nathan Knorr, koji je u to vrijeme nadgledao djelo Jehovinih svjedoka, zamolio me da sljedećeg tjedna pjevam tu pjesmu na kongresu “Vječna dobra vijest” na stadionu Yankee, što sam i učinio.

Iskustva koja smo doživjeli u putujućoj službi

Dok smo služili u Chicagu (Illinois), doživjeli smo dva upečatljiva događaja. Prvi se odigrao na pokrajinskom sastanku na kojem je Shirley spazila Veru Stewart. Vera je sredinom 1940-ih u Kanadi svjedočila njoj i njenoj majci. Shirley, koja je tada imala 11 godina, s oduševljenjem je slušala o Božjim obećanjima zapisanim u Bibliji. Upitala je Veru: “Što mislite, da li bih i ja mogla živjeti u tom novom svijetu?” Vera joj je odgovorila: “Ne vidim zbog čega ne bi mogla, Shirley.” Obje su se dobro sjećale tih riječi. Od tog prvog susreta s Verom Shirley je željela svoj život posvetiti služenju Jehovi.

Drugi događaj koji vam želim ispričati vezan je za jednog brata koji me upitao da li se sjećam da nas je jednog dana u zimi 1958. pred vratima dočekala vreća s 25 kilograma krumpira. Sjećao sam se toga. Tu smo vreću pronašli jedne večeri kad smo zbog snježne oluje jedva došli kući. Nismo znali tko ju je donio, no bili smo zahvalni Jehovi što se brine za nas. Budući da je zapao veliki snijeg, pet dana nismo mogli izaći iz kuće, no zato smo svaki dan uživali u ukusnim obrocima — palačinkama od krumpira, pečenom krumpiru, pomfritu, pireu i krumpirovoj juhi! Drugu hranu nismo imali. Brat koji nam je donio krumpir nije nas poznavao niti je znao gdje živimo, no čuo je da na tom području služe neki pioniri i da žive u teškim uvjetima. Rekao je da ga je nešto potaklo da se raspita gdje živi taj mladi bračni par. Zemljoradnici obično znaju sve o svojim susjedima, pa su mu objasnili gdje se nalazi naša brvnara, a on nam je, probivši se kroz snijeg, donio vreću krumpira.

Sretan zbog odluka koje sam donio

Godine 1993, nakon 33 godine putujuće službe, moje se zdravlje toliko pogoršalo da sam morao prekinuti s tom službom. Shirley i ja tada smo s punovremenom službom nastavili služeći kao onemoćali specijalni pioniri, a tako je još i danas. Premda mi je žao što više nemam snage za putujuću službu, sretan sam što sam je, dok sam je imao, trošio na mudar način.

Moja tri brata donijela su drugačije odluke. Svi su se oni nakon nekog vremena okrenuli materijalnim stvarima i nijedan od njih više ne služi Jehovi. Tata se krstio 1958. On i majka pomogli su desecima ljudi da upoznaju Jehovu, predaju mu se te se krste. Oboje su umrli 1999. To što sam se odrekao svjetske slave i bogatstva vjerojatno je bilo od životne važnosti za mog oca, a i za mnoge druge kojima su on i majka prenijeli biblijsku istinu. Često se pitam da li bih nastavio služiti Jehovi da nisam donio odluke koje sam donio?

Otprilike pet godina nakon što sam prestao služiti kao pokrajinski nadglednik, moje se zdravlje poboljšalo, pa sam mogao preuzeti dodatne odgovornosti. Sada služim kao predsjedavajući nadglednik u jednoj skupštini u Desert Hot Springsu (Kalifornija). Također služim kao zamjenik pokrajinskog nadglednika, u pravnim odborima, a povremeno i kao nastavnik u Školi pionirske službe.

Shirley je još uvijek moj najbolji prijatelj. Ne postoji nitko s kim bih radije provodio svoje vrijeme. Ona i ja često vodimo ohrabrujuće duhovne razgovore i jako nas raduju biblijske istine o kojima razgovaramo. Još se uvijek s cijenjenjem sjećam pitanja koje mi je postavila prije 47 godina: “Ali Charles, gdje ti je vjera?” Kad bi i drugi mladi kršćanski supružnici jedno drugome postavili to pitanje, vjerojatno bi mnogi od njih doživjeli radosti i blagoslove koje smo i mi doživjeli u punovremenoj službi.

^ odl. 11 John Sinutko bio je vjeran Jehovin svjedok sve do svoje smrti 1996, kad je imao 92 godine.

^ odl. 11 Objavili Jehovini svjedoci, no više se ne tiska.

^ odl. 32 U Probudite se! od 22. veljače 1975 (engl.), stranice 12-16, Bob Mackey ispričao je svoje iskustvo o svojoj borbi s paralizom.

[Slika na stranici 20]

Stric John 1935, kad se krstio

[Slika na stranici 22]

Naša brvnara

[Slika na stranici 23]

Moji roditelji 1975, koji su ostali vjerni Jehovi sve do svoje smrti

[Slika na stranici 23]

Sa Shirley danas