SASVIM je normalno da se u tebi kako odrastaš razvija želja za samostalnošću, to jest da te drugi prihvate kao samostalnu ličnost. Prilikom rođenja roditelji su ti dali ime koje se njima sviđalo. No sada, kako postaješ zreliji, ti želiš sam izabrati svoje “ime” — to jest razviti vlastiti identitet.

Kralj Salamun je napisao: “Bolje je [dobro] ime nego veliko bogatstvo, i milost je bolja nego srebro i zlato” (Priče Salamunove 22:1). Ta želja za razvijanjem vlastitog identiteta može se pojaviti i dok si još sasvim mlad.

Larry i Alexander nisu jedini mladi koji imaju osjećaj da žive u sjeni svojih roditelja. Kod nekih je to možda zbog toga što su im roditelji ugledni članovi društva koje drugi poštuju zbog posla koji obavljaju ili obrazovanja, a kod drugih možda zbog toga što su im roditelji poznati u kršćanskoj skupštini. Ako je to slučaj i s tvojim roditeljima, možda se ponekad osjećaš kao da živiš pod reflektorom i da se svaki tvoj korak pomno prati. Možda ti smeta to što se od tebe očekuje da se ponašaš na određeni način samo zbog toga što si nečije dijete.

Naprimjer, Ivanov otac služi kao starješina u jednoj skupštini Jehovinih svjedoka. Ivan kaže: “Moj je otac bio nadaleko poznat i poštovan, zbog čega sam uvijek imao osjećaj da moram biti primjeran u školi i kod kuće. Znao sam da drugi roditelji vide u meni primjer koji bi njihova djeca trebala oponašati. Mada mi je to laskalo, istovremeno sam osjećao pritisak jer sam pred drugima uvijek morao biti fin. Posljedica svega toga bila je da mi je ponekad manjkalo skromnosti te nisam bio svjestan vlastitih nedostataka.” Alexander kaže: “Osjećao sam da  me se stalno promatra i da će se uvijek naći netko tko će uprijeti prstom u mene čim nešto učinim krivo.”

Larry, čije smo riječi citirali u uvodu članka, pokušavao je izbjeći neželjenu pozornost tako što se nije predstavljao punim imenom. On kaže: “Kada bih na druženju upoznao neke nove osobe, rekao bih: ‘Drago mi je, ja sam Larry’, ne spominjući svoje prezime. Čak sam se i na obrascima potpisivao samo imenom kad mi je to bilo moguće. Bojao sam se da će se drugi drugačije ophoditi sa mnom ako budu znali tko mi je otac. Htio sam da se moji vršnjaci ponašaju prema meni kao i prema svakom drugom.”

Dakako, ako ti otac služi kao kršćanski starješina ili sluga pomoćnik, sasvim je normalno da će se od tebe očekivati više nego od druge djece. Na kraju krajeva, muškarci koji su imenovani u skupštini trebali bi ‘dobro predvoditi djecu i svoj dom’ (1. Timoteju 3:5, 12). Stoga je logično da drugi očekuju od tebe da budeš primjeran! No je li to uistinu tako loše? Nije, naročito kada uzmeš u obzir primjer mladog kršćanina Timoteja, kojeg je Pavao izabrao za svog suputnika i pomagača u važnom djelu služenja braći dok je možda još bio tinejdžer (1. Solunjanima 3:1-3). Stoga bi i sam trebao težiti za time da budeš primjeran, bez obzira na to je li ti otac starješina ili nije.

Neki mladi pokušavaju izaći iz sjene svojih roditelja tako što se ponašaju buntovno. Ivan kaže: “Ponekad me silno iritiralo to što moram biti primjeran. Tada bih iz inata pustio kosu samo da vidim kad će mi netko skrenuti pažnju na to.”

Apsalom, jedan od sinova kralja Davida, također je bio buntovan. Njegov je otac bio nadaleko poznat po odanosti Jehovi i mnogi su ga Izraelci voljeli. Budući da je bio Davidov sin, od Apsaloma se puno očekivalo. No umjesto da ispuni ta razumna očekivanja, on je odlučio pobuniti se protiv oca i na taj način steći sebi “ime”. No kako je David bio pomazan kao Jehovin predstavnik, Apsalom se zapravo pobunio protiv samog Jehove. Svojim je ponašanjem nanio sramotu čitavoj obitelji i upropastio samog sebe (2. Samuelova 15:1-15; 16:20-22; 18:9-15).

 Buntovnost može biti jednako pogubna i za tebe. Pogledaj što Biblija kaže o Nehemiji. Neki njegovi neprijatelji pokušali su ga navesti da se upusti u bezbožno vladanje. Zbog čega? “Da me ozloglase i da mi se rugaju!” rekao je Nehemija (Nehemija 6:13, St). Zbog svog bi buntovnog stava mogao doći na loš glas, a to ljudi ponekad teško zaboravljaju.

Trebao bi razmisliti i o tome kako se tvoje buntovno ponašanje može odraziti na druge. Takvim ćeš ponašanjem, u najmanju ruku, nanijeti bespotrebnu bol svojim roditeljima (Priče Salamunove 10:1). A možeš negativno utjecati i na druge mlade. Ivan priznaje: “Svojim sam vladanjem loše utjecao na brata. Jedno se vrijeme potpuno odvojio od kršćanske skupštine, prepuštajući se svemu onome što je znao da nije u skladu s biblijskim načelima. No sretni smo što se urazumio i sada ponovno sretno služi Jehovi.”

Apsalomov polubrat Salamun postupio je drugačije. On je spremno i ponizno učio od svog oca Davida (1. Kraljevima 2:1-4). Njegov glavni cilj nije bio steći istaknuti položaj, već dobro ime pred Bogom. Sve dok je tako postupao, služio je na čast svojoj obitelji i bio poznat kao jedan od najistaknutijih izraelskih kraljeva (1. Kraljevima 3:4-14).

Salamunov dobar primjer ističe dva važna činioca. Prvi je da se vlastiti identitet ne izgrađuje udaljavanjem od obitelji, već prihvaćanjem onoga što je u njoj pozitivno. U časopisu Adolescence stoji: ‘Doba adolescencije ne bi smjelo biti vrijeme kada se mladi otuđuju od roditelja kako bi razvili snažan osjećaj vlastitog identiteta. Roditeljska podrška nije nešto što će upropastiti tvoja nastojanja da stekneš vlastiti identitet, već će ti pomoći da ga izgradiš.’

Zanimljivo je da je sam Salamun upozorio: “Slušaj oca svojega koji te je rodio, i ne preziri majke svoje kad ostari” (Priče Salamunove 23:22). On to očito nije pisao maloj djeci budući da je u vrijeme kada roditelji ostare dijete vjerojatno već odraslo. Na što je Salamun želio ukazati tim riječima? Roditeljska mudrost može ti biti od velike pomoći čak i kada odrasteš te osnuješ vlastitu obitelj. Ivan je to također shvatio. On kaže: “Kako postajem zreliji, nastojim oponašati vrline svojih roditelja te izbjeći greške koje su oni činili.”

Drugi činilac koji treba uzeti u obzir je to da Salamunu nije bilo najvažnije steći vlastiti identitet, već ugoditi Jehovi. Istina je da se od njega kao Davidovog sina puno očekivalo. No to što se oslanjao na Jehovu omogućilo mu je da preuzme odgovornosti koje su mu bile povjerene. Alexander razmišlja na sličan način. On kaže: “Sada sam svjestan da se od djece starješina općenito očekuje više nego od druge djece. Odlučio sam na to gledati pozitivno, što se pokazalo kao prava zaštita. Shvatio sam da je najvažnije kako Jehova gleda na mene. On me prihvaća zbog toga kakav sam, a ne zbog toga čiji sam.”

Daryn, čiji je otac završio Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower * za školovanje misionara, također se naučio nositi s time što je dijete poznatih roditelja. On kaže: “Kad sam se krstio, svoj sam život predao Jehovi, a ne nekom drugom. To što dajem sve od sebe kako bih živio u skladu sa svojim predanjem pruža mi osjećaj unutarnjeg mira koji proizlazi iz spoznaje da je Jehova zadovoljan sa mnom unatoč tome što za njega ne mogu učiniti onoliko koliko su učinili moji roditelji.”

Kralj Salamun je rekao: “Po djelima svojim poznaje se i dijete hoće li biti čisto i hoće li biti pravo djelo njegovo” (Priče Salamunove 20:11). Ljudi nas na kraju pamte po onome što govorimo i činimo. Budi primjer “u govoru, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći”. Budeš li takav, ljudi će te nesumnjivo voljeti i cijeniti kao osobu! (1. Timoteju 4:12).

No ima mladih kojima je izazov izići iz sjene svoje vrlo uspješne braće ili sestara. U narednom članku ove serije bit će govora kako se nositi s tim izazovom.