JESTE li se kad oduševili našavši na pijesku neku neobičnu školjku koja se ljeska na suncu? Ako jeste, niste jedini. Mnogi ljudi, i mladi i stari, cijene školjke zbog njihove velike raznolikosti i izvanredne ljepote.

Školjke se mogu naći na morskim obalama u gotovo svim dijelovima svijeta. No one nisu samo nešto što je lijepo držati u ruci i što će vas oduševiti svojim izgledom. U svakoj je školjci prije živio organizam mekog tijela, mekušac, koji ju je načinio. Prema nekim umjerenim procjenama, danas postoji preko 50 000 vrsta mekušaca!

Sve školjke o kojima će biti riječi u ovom članku mogu se naći na obalama Tihog oceana u Nikaragvi. Mnoge od tih školjaka sama sam pronašla na plažama Poneloya i Las Peñitas, dugim ukupno tri kilometra. Neke sam dobila od tamošnjih ribara. Željela bih vam nešto više reći o tim školjkama i o morskim organizmima koji su ih načinili.

Većina školjaka djelo je mekušaca koji pripadaju dvama glavnim razredima: Gastropoda (puževi) i Bivalvia (školjkaši). Svi puževi imaju glavu na kojoj se obično nalaze ticala i oči. Ti mekušci pužu i klize na mišićavoj trbušnoj izraslini koja se naziva stopalo. Zato su i dobili znanstveni naziv gastropodi — što znači “koji hodaju trbuhom”.

Kako puž diše i hrani se? Mnogi morski puževi dišu kroz sifon, cjevasti organ na glavi koji im omogućava da kroz škrge uvlače vodu. Neki puževi imaju surlu, dodatni cjevasti organ pomoću kojeg siše hranu. Mnogi puževi imaju i radulu ili trenicu — tvrdu pločicu s mnogo čvrstih zubića. Pomoću trenice  mekušci stružu i drobe hranu. Svi puževi imaju živčani sustav, krvotok, probavne organe i organe za razmnožavanje.

Kako prepoznati ljušture, odnosno kućice, koje su napravili puževi? Sve su one jednodijelne — najčešće spiralnog oblika. Tako izgledaju kućice puževa volaka, bačvaša, kaurija, stožaca i tornjića. Razgledajmo malo bolje neke od tih prekrasnih kućica.

Kućice volaka iz svih dijelova svijeta vrlo su složenog oblika. Pronašla sam prekrasnu ružičasto-smeđu kućicu kraljevskog volka (Hexaplex regius) i jednako tako lijepu kućicu korjenastog volka (Muricanthus radix). Kako su nastali njihovi bodljikavi nabori? Oni nastaju u razdoblju polagane izgradnje kućice. Između nabora vidi se materijal za gradnju kućice koji je nastao u razdobljima ubrzanog rasta. U knjizi Shells—Treasures of the Sea objašnjava se: “Za nadogradnju kućice potrebno je mnogo energije, tako da mnogi puževi neko vrijeme usporavaju metabolizam i izbjegavaju svaku aktivnost kako bi prikupili što više energije za brzu gradnju kućice. Puž se obično negdje ukopa ili se na neki drugi način sakrije kako ga ne bi ometali grabežljivci. (...) Razdoblje intenzivnog rasta može trajati od nekoliko dana do nekoliko tjedana, ovisno o vrsti mekušca.”

Puževi volci i sami su opasni grabežljivci. Skupljajući školjke ponekad sam se pitala zašto je na nekima od njih probušena potpuno pravilna rupica. Kasnije sam saznala da su volci jedna od nekoliko vrsta mekušaca koji mogu pomoću trenice načiniti rupicu na ljušturi svog plijena. Potom kroz rupu gurnu surlu i uživaju u ukusnom obroku!

Iznenadila sam se otkrivši da se volci indirektno spominju u Bibliji. Od kvrgavog i bodljikavog volka, dviju vrsta koje se često sreću u Sredozemnom moru, dobivalo se skupocjeni purpur kojim se u biblijska vremena bojalo tkanine (Estera 8:15; Luka 16:19). Ti puževi imaju žlijezdu koja izlučuje žućkastu tekućinu koja na zraku i suncu postaje ljubičastocrvena, ili purpurna. Budući da se od jednog volka dobiva vrlo malo te tekućine, procijenjeno je da bi za gram boje trebalo gotovo 8 000 volaka. Stoga ne čudi da je tirski purpur, kako se ta boja nazivala u drevna vremena, bio dostupan samo bogatašima! *

Prikupila sam i neke bačvaše. Oni se mogu naći u svim dijelovima svijeta, jer njihove ličinke mogu tjednima, pa čak i mjesecima, plutati morem prije nego potonu na dno, gdje se dalje razvijaju. Kod bačvaša Malea ringens  odmah će vam za oko zapeti lijepi široki zavoji na ljušturi i jedno njegovo specifično obilježje — zadebljana i nazubljena usna. Smatra se da usna štiti tog vrlo ukusnog puža kako ne bi postao plijen gladnih rakova.

U svojoj zbirci imam i neke krasne primjerke mladih i odraslih krunastih kacigaša (Melongena corona), nazvanih tako po “kruni” od šiljaka. Imam jednog mladog tritona, koji može narasti do dužine od 15 centimetara, te vretenastog puža Pleuroploca princeps, koji je posebno cijenjen zbog svoje neuobičajene narančaste boje. Takve velike ljušture iz morskih dubina valovi rijetko kad nanesu na obalu. Ove prekrasne primjerke dobila sam od svojih prijatelja ribara, koji su ih našli u svojim mrežama ili vršama pomoću kojih love jastoge. Meso su pojeli, a meni su dali njihove krasne ljušture, čemu sam se veoma obradovala.

Za vrijeme oseke, kad se more povuče i kad na pijesku ostane mnoštvo različitih ljuštura, na plaži se može naći mnogo sitnijih puževih kućica zanimljivih oblika. Među njima su i vrlo lijepe vrste kao što su kauriji, stošci, maslinaši, svrdlaši, sunčanici, pupkari i tornjići. Budući da u svijetu ima tako mnogo vrsta puževa, neki kolekcionari skupljaju primjerke iz samo jedne porodice. Naprimjer, samo u porodici stožaca ima preko 500 vrsta puževa!

Jedno od najljepših obilježja puževih kućica njihov je  spiralni oblik. Puževi sunčanici i svrdlaši imaju posebno lijepe spiralne kućice. One rastu po točno utvrđenoj, pravilnoj shemi. Zbog toga unatoč tome što se povećavaju zadržavaju svoj izvorni oblik. Mekušac gradi svoju spiralnu ljušturu tako da na rubovima neprestano dodaje novi materijal, praveći zavoje oko zamišljene osi koja prolazi kroz samu sredinu ljušture. Tako nastaje čvrst, funkcionalan i lijep dom u kojem će živjeti mekušac koji ga je sagradio!

A što reći o školjkašima, onom drugom razredu mekušaca koje smo spomenuli na početku? I njihove se ljušture često mogu naći na nikaragvanskim plažama. Ljuštura školjkaša sastoji se od dva povezana dijela, ili kapka, čiji se rubovi točno poklapaju. Ti kapci obavijaju i štite tijelo školjkaša. U školjkaše spadaju i poznate čančice i lisanke. Mekušci iz razreda školjkaša nemaju glavu, ali imaju osjetilne organe — takozvane kemoreceptore — koji im omogućavaju da u vodi osjete različite okuse i mirise. Školjkaši se uglavnom hrane organskim tvarima do kojih dolaze filtriranjem morske vode. Neki imaju usko, mišićavo stopalo koje im služi za kretanje. Jakobova kapica, također školjkaš, može plivati unatrag pomoću potiska vode koji nastaje kad naglo zatvori svoje kapke. Kad želi plivati prema naprijed, izbacuje mlaz vode iza sebe. No kako ta školjka zna kad se u blizini nalazi neki opasni grabežljivac? Ima dva niza malih, ali oštrih plavih očiju koje se nalaze na rubu njenog plašta. One joj omogućuju da zapazi sjenu grabežljivca koji se nađe u njenoj blizini.

Najcjenjeniji školjkaši vjerojatno su školjke bisernice. Ljušture tih školjaka sastoje se najvećim dijelom od kristaliziranog kalcijevog karbonata — sastojka mineralnih soli kojih ima u morskoj vodi. Međutim, za raskošan sjaj sedefa zaslužna je posebna vrsta kalcijevog karbonata, takozvani aragonit. Neki mekušci u unutrašnjosti svojih ljuštura talože mikroskopski tanke slojeve kristala aragonita, koji nalikuju crepovima na krovu kuće. Ti kristali lome i reflektiraju zrake svjetlosti, zbog čega se školjka tako divno prelijeva u duginim bojama. Ustvari, neki školjkaši sedefom prekrivaju strano tijelo, primjerice zrno pijeska, koje dospije u njihovu ljušturu. S vremenom to zrno pijeska bude prekriveno mnogim slojevima sedefa i pretvori se u prekrasan, skupocjeni biser.

Za kraj sam ostavila nešto što mnogi smatraju najfascinantnijim obilježjem mekušaca. Riječ je o plaštu, organu koji je svojstven svim mekušcima. On obavija tijelo mekušca s leđne strane i odgovoran je za stvaranje novih nabora na ljusci. U knjizi Shells—Treasures of the Sea stoji: “[Kalcijev karbonat] u rastvorenom obliku putuje krvlju mekušca te se izlučuje kroz cjevaste pore na plaštu, (...) duž ruba na kojem se ljuska produžuje.” Mekušac izlučuje i jednu vrstu proteina koji uzrokuje kristaliziranje kalcija u vodi.

Dok školjke rastu, pigmentne stanice plašta ukrašavaju ih nizom prekrasnih boja i šara. Malakolozi — znanstvenici koji se bave proučavanjem mekušaca — ne mogu dokučiti čemu služe sve te boje i šare. Izgleda da mekušcima ni boje ni šare nisu važne za prepoznavanje. Osim toga, u prirodi takva obilježja nisu uvijek dobra kamuflaža. Međutim, sasvim je sigurno da ljude oduševljava silna raznolikost boja, šara i oblika školjaka!

Zato kad idući put prošećete pješčanom plažom i podignete svjetlucavu školjku, imajte na umu da, bilo da se radi o nekoj običnoj školjci ili o lijepoj spiralnoj puževoj kućici, u ruci držite nešto vrlo dragocjeno — nekadašnji dom malog mekušca.