Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Ubiranje krilatih plodova

Ubiranje krilatih plodova

OVAJ plod ima krila! Da, dobro ste pročitali — plodovi koje uzgaja ovaj uzgajivač imaju krila. Naravno, svaki dobar uzgajivač ili poljoprivrednik zna da je njegov glavni cilj proizvesti obilje zdravih plodova. Isto je i u ovom slučaju — on svoje plodove budno čuva od jedva zamjetnih kradljivaca, kao što su insekti, pauci i ptice. Kada nastupi vrijeme ubiranja plodova, uzgajivač naporno radi kako ne bi propalo ništa od dragocjenih plodova koje je čitavu sezonu marljivo gajio. Ukoliko se sve bude odvijalo kako treba, plodovi — dva para krila neobično lijepih boja — završit će na mjestima koja su udaljena tisuće kilometara od onoga na kojem su uzgojena. Kakvi su to neobični plodovi? Da, pogodili ste — riječ je o leptirima.

Uzgoj leptira je djelatnost koja je korisna iz više razloga. To je posao kojim se na domišljat, ugodan i prirodan način doprinosi očuvanju različitih vrsta leptira. Navire li vam sada stotine pitanja na um? Primjerice, što je zapravo uzgajalište leptira? Kako ono funkcionira? Koja je njegova svrha? Prije nego što odgovorimo na ova pitanja, razmotrimo kako je započeo uzgoj ovih nježnih stvorenja.

Sve je počelo u Kini

Kinezi su stoljećima radi izrade svile uzgajali dudove svilce. Međutim, potreba za osnivanjem uzgajališta leptira pojavila se tek pred kratko vrijeme. Naime, sedamdesetih godina prošlog stoljeća na otoku Guernseyu, koji se nalazi nedaleko od obale Engleske, održana je izložba živih leptira.

Pokretači ovog projekta na Guernseyu imali su na umu plemenit cilj, obnavljanje tropske šume prepune leptira koji bi joj svojom beskrajnom raznolikošću boja i oblika udahnuli život. To bi naravno značilo da na otok treba dopremati leptire koji inače žive u tropskim predjelima. No kako tropske leptire (od kojih neke vrste žive samo dva do tri tjedna) dopremiti žive na otok koji je od njihovog prirodnog staništa udaljen tisućama kilometara, a da pritom ne uginu? Tako se pojavila potreba za komercijalnim uzgojem leptira.

Kako uzgajalište funkcionira

Pravi je užitak razgledati jedno takvo uzgajalište. Promatrati izbliza šaroliko mnoštvo leptira jarkih boja izvanredan je doživljaj. Časopis Probudite se! posjetio je najveće uzgajalište i ujedno najvećeg izvoznika leptira u Srednjoj Americi, Uzgajalište leptira u Kostariki. Ovo uzgajalište ne bavi se samo izvozom začahurenih ličinki leptira (kukuljica) koje su sami uzgojili već ujedno ima organizirani obrazovni program u sklopu kojeg zainteresirane osobe mogu saznati nešto više o leptirima i njihovom životnom ciklusu.

Čim uđete u vrt leptira koji je sa svih strana ograđen mrežom, očarat će vas pogled na stotine leptira koji u šarenom ruhu satkanom od jarkih boja lete oko vas — neki veselo lepršajući u svim pravcima, a neki graciozno lebdeći. Ova šarena stvorenja intenzivnih boja uopće se ne obaziru na vas dok obavljaju svoje svakodnevne poslove — hrane se, pare i polažu jajašca. Takvo što naprosto vas mora oduševiti! Dok promatrate i mirišete biljke u vrtu — poljsko cvijeće i stabla banana — ubrzo vam postane jasno da one leptirima pružaju i hranu i dom.

Mreža koja sa svih strana okružuje vrt postavljena je kako bi se sićušna jajašca zaštitilo od grabežljivaca. U prirodnom staništu leptiri se razviju iz samo 2 posto položenih jajašaca, no u ovakvim zaštićenim prostorima, kao što je Uzgajalište leptira, taj se broj povećava na čak 90 posto.

Da bi se leptiri mogli razmnožavati i normalno razvijati, neophodno je osigurati im odgovarajuće biljke domaćine. Zbog toga je vrt prepun biljaka na koje ženke leptira polažu jajašca i kojima se hrane ličinke, odnosno gusjenice. Cvjetovi koji stvaraju nektar namijenjeni su za hranu leptirima. Svaka vrsta leptira polaže jajašca na samo jednu vrstu biljke, pa se i ličinke hrane isključivo tom biljkom. Zbog toga je neobično važno da u uzgajalištu bude mnoštvo biljaka domaćina.

Ženka leptira položi odjednom stotinjak ili više jajašaca. Ta su jajašca nalik sićušnim kapima vode veličine točke na kraju ove rečenice. No pored toga što jajašca polaže na samo jednu vrstu biljke, svaka vrsta leptira to čini samo na određenom dijelu biljke. Zbog toga uzgajivač može brzo pronaći jajašca, uzeti ih i pohraniti na sigurno. Biljke domaćine svakog se dana pregledava kako bi se pronašlo jajašca, a jajašca se pak svaki dan pregledava da se vidi jesu li se iz njih izlegle ličinke. Nakon što se izlegu, gladne ličinke odmah s tekom progutaju ostatke jajašaca iz kojih su izašle. Nakon toga ličinke se premjesti na biljke posađene u posude koje se nalaze unutar malih kaveza. Kako se ne bi pojavila neka bolest od koje bi ličinke uginule, izuzetno je važno da one tijekom čitavog svog životnog ciklusa budu u kavezima koji su besprijekorno čisti.

Nakon trećeg stadija preobrazbe, odnosno stadija između presvlačenja, ličinka se pretvara u pravog proždrljivca. Kada bi novorođenče koje teži tri kilograma napredovalo istom brzinom kao i ličinka, odnosno gusjenica, navodno bi nakon dva tjedna težilo osam tona!

U petom i posljednjem stadiju svog razvoja ličinka se obično pričvrsti za neku granu ili strop kaveza i spretno svuče kožu ispod koje se nalazi kruta ovojnica poznata kao čahura. U ovoj fazi uzgajivač mora biti veoma brz i djelotvoran.

Kukuljice se skuplja svaki dan budući da je to jedini način da se utvrdi koliko su stare. Zatim ih se — po 40 do 100 komada — brižljivo pakira u kartonske kutije između slojeva vate. Uzgajivači i izvoznici imaju na raspolaganju otprilike deset dana da kukuljice isporuče distributeru, koji ih zatim prodaje kupcu, obično nekoj kući leptira ili sličnoj ustanovi. Ukoliko se isporuka ne obavi u tom vremenu, leptiri će izići iz čahure tijekom putovanja i uginuti. No, ukoliko sve prođe kako treba, to će se dogoditi na nekom mjestu koje je udaljeno tisuće kilometara od njihovog doma, a da leptiri neće ni znati da su promijenili prebivalište. Uzgajalište leptira mjesečno isporučuje negdje između 4 000 i 6 000 kukuljica različitim ustanovama diljem svijeta.

U posljednje vrijeme uzgajališta leptira niču u velikom broju. Već ih ima na Filipinima, u Keniji, na Madagaskaru, u Maleziji, Salvadoru, Sjedinjenim Državama, Tajlandu, na Tajvanu i, naravno, u Kostariki. Isto tako, svake se godine povećava i broj kuća leptira, što znači da se ovim divnim stvorenjima mogu diviti ljudi u mnogim dijelovima svijeta.

Nema sumnje da će uzgajanje i ubiranje krilatih plodova i dalje predstavljati značajan doprinos ekologiji i očuvanju rijetkih vrsta leptira. Taj bi posao isto tako mogao kod ljudi produbiti svijest o osjetljivosti Zemljine ekološke ravnoteže.

[Slike na stranici 18]

Uzgajivači koriste mreže kako bi zaštitili jajašca i ličinke (1). Kukuljice, poput ove na slici (2), pakira se u kutije i otprema u različite dijelove svijeta (3)

[Zahvale]

Leptir monarh pri vrhu lijevo i kukuljica: Butterfly House, Mittagong, Australija; leptir u sredini lijevo i leptiri na lišću: Ljubaznošću Buckfast Butterfly Farm

[Zahvala na stranici 16]

K. Schafer/Audiovise