Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Kako sam nadvladala postpartalnu depresiju

Kako sam nadvladala postpartalnu depresiju

Znala sam gledati svog supruga kako uživa igrajući se s našom novorođenom kćerkicom i misliti da bi im bilo bolje bez mene. Imala sam osjećaj da sam ih počela opterećivati. Željela sam sjesti u auto, odvesti se nekamo i nikad se više ne vratiti. Nisam ni slutila da patim od postpartalne depresije.

PRVIH deset godina braka bili smo zaista sretni. Jason i ja uživali smo u odgajanju naše prve kćeri, Liane. Kad sam saznala da sam ponovo zatrudnjela, svi smo bili oduševljeni.

No ova je trudnoća bila veoma teška. Zamalo sam umrla zbog komplikacija koje su nastupile nakon porođaja. No već i prije toga, negdje potkraj trudnoće, počela sam se osjećati psihički iscrpljeno. Bilo mi je još gore kad je naša kćerkica Carly došla kući iz bolnice. Stalno sam bila umorna i imala sam osjećaj da nisam sposobna donositi čak ni najjednostavnije odluke. Počela sam puno puta na dan zvati Jasona na posao samo da bih ga pitala koji kućanski posao trebam najprije obaviti ili da bih se uvjerila kako je nešto što sam rekla ili učinila bilo u redu.

Počela sam se osjećati jako nelagodno u društvu drugih ljudi, pa čak i starih prijatelja. Kad bi nam netko neočekivano došao na vrata, sakrila bih se u spavaću sobu. Kuća je bila u neredu, a ja sam bila rastresena i osjećala sam se izgubljeno. Uvijek sam voljela čitati, no sada gotovo uopće nisam mogla čitati jer se nisam mogla koncentrirati. Bilo mi je teško moliti se, a to se loše odrazilo na moje duhovno zdravlje. U emocionalnom pogledu potpuno sam otupjela i ni prema kome nisam osjećala ljubav. Bojala sam se da će to što nisam u stanju ispravno rasuđivati loše utjecati na moju djecu. Srozalo mi se samopoštovanje. Mislila sam da gubim zdrav razum.

U tom je razdoblju Jason znao doći s posla i pomoći mi da dovedem kuću u red ili pripremim jelo za obitelj — a ja bih se još ljutila zbog toga što mi pomaže! Smatrala sam kako time pokazuje da sam loša majka. S druge strane, kad mi ne bi ponudio pomoć, optuživala sam ga da se ne brine za mene. Da Jason nije postupao tako zrelo i obzirno, moja postpartalna depresija mogla je razoriti naš brak. Možda bi bilo najbolje da Jason opiše kako je moje stanje utjecalo na njega.

Kako je moj suprug doživio tu situaciju

“Isprva nisam razumio što se događa s Janelle. Potpuno se promijenila. Više nije bila vesela i komunikativna kao prije. Počela se ponašati kao sasvim druga osoba. Sve što bih rekao shvaćala je kao kritiku na svoj račun i čak se ljutila kad sam joj nastojao pomoći oko nekih poslova. U početku sam joj htio reći da se sabere i prestane se tako ponašati, no shvatio sam da bih time samo pogoršao situaciju.

Stalno smo bili u napetim odnosima. Janelle je imala dojam da se čitav svijet urotio protiv nje. Čuo sam da neke žene koje pate od postpartalne depresije imaju slične simptome. Kad sam pomislio da možda i moja supruga pati od tog poremećaja, počeo sam čitati sve na tu temu do čega sam mogao doći. Ono što sam pročitao pokazalo mi je da sam bio u pravu. Osim toga, shvatio sam da Janelle nije kriva za svoju bolest — ona je ničim nije izazvala.

Moram priznati da me to što sam supruzi i djeci trebao poklanjati više pažnje nego inače jako iscrpljivalo u emocionalnom i fizičkom pogledu. Dvije godine bio sam rastrgan između obaveza na poslu i odgovornosti koje sam imao kao skupštinski starješina, suprug i otac. Puno mi je pomoglo to što sam mogao ranije završiti s poslom kako bih što prije došao kući, posebno u danima kad smo navečer išli na kršćanske sastanke. Janelle je trebala moju pomoć kako bi na vrijeme spremila ručak i obukla djecu. Zahvaljujući toj suradnji svi smo mogli ići na sastanke.”

Postupni oporavak

Da mi suprug nije pružao podršku punu ljubavi, moj bi oporavak sigurno bio mnogo sporiji. Jason je strpljivo slušao dok bih mu govorila o svemu što me tišti. Shvatila sam da je jako važno ne potiskivati osjećaje. Ponekad su moje riječi čak odavale znakove srdžbe. No Jason mi je često znao reći da me voli i da se mogu osloniti na njega. Uvijek mi je nastojao pomoći da u datoj situaciji vidim ono što je pozitivno. Kasnije bih mu se ispričala za ono što sam rekla u ljutnji. On bi me utješio tako što bi moje grube riječi pripisao mojoj bolesti. Kad danas razmišljam o svemu tome, svjesna sam koliko mi je pomoglo to što je Jason bio tako obziran.

Zajedno smo našli jednog vrlo prijaznog liječnika koji je odvojio dovoljno vremena da bi saslušao kako se osjećam. Dijagnosticirao mi je postpartalnu depresiju te predložio da počnem uzimati lijekove kako bih lakše podnosila česte napade panike. Osim toga, savjetovao mi je da zatražim pomoć psihoterapeuta. Također mi je preporučio redovito vježbanje, koje je mnogima pomoglo u borbi protiv depresije.

Jedna od najvećih prepreka na putu do ozdravljenja bila je borba s predrasudama o postpartalnoj depresiji. Mnogim je ljudima teško pokazivati suosjećanje prema osobi koja boluje od neke njima nepoznate bolesti. Kad patite od postpartalne depresije, to nije isto kao kad slomite nogu — takvo što drugi primjećuju i stoga vam pokazuju suosjećanje. No, ipak mogu reći da su mi članovi moje obitelji i bliski prijatelji pružali podršku i pokazivali razumijevanje.

Brižna pomoć obitelji i prijatelja

Jason i ja jako smo zahvalni mojoj majci na tome što nam je pomagala tokom tog teškog razdoblja. Ponekad je i njemu bio potreban odmor od burnih emocija koje su stvarale napetost u našem domu. Mama je uvijek bila pozitivna i nije pokušavala preuzeti na sebe sve moje obaveze. Naprotiv, pružala mi je podršku i poticala me da radim onoliko koliko mogu.

Prijatelji iz skupštine također su nam na divan način pružali podršku. Mnogi su nam poslali pisamca u kojima su pisali da misle na mene. Zaista cijenim te njihove lijepe geste! Posebno ih cijenim zato što mi je bilo teško razgovarati s ljudima, bilo putem telefona bilo licem u lice. Čak mi je bilo teško pričati sa sukršćanima prije i poslije sastanaka. Pisanjem takvih pisamaca prijatelji su nam pokazali da su svjesni problema s kojima se suočavam zbog depresije, da vole mene i moju obitelj te da im je stalo do nas.

To nije doživotna kazna!

Zahvaljujući savjetima svog liječnika, svojoj obitelji koja mi svesrdno pomaže i prijateljima koji su puni razumijevanja sada se već puno bolje osjećam. Još uvijek redovito vježbam, čak i kad sam umorna, jer to mi pomaže da se oporavim. Osim toga, trudim se pozitivno reagirati kad me drugi nastoje ohrabriti. Kad mi je teško, slušam čitanje Biblije na audiokasetama i Melodije Kraljevstva — glazbu koju su skladali i snimili Jehovini svjedoci i koja djeluje pozitivno u duhovnom i emocionalnom pogledu. To je divna pomoć koja me duhovno jača i pomaže mi da mislim na ono što je izgrađujuće. Nedavno sam na skupštinskim sastancima opet počela iznositi na Bibliji temeljene učeničke zadatke.

Trebalo mi je više od dvije i po godine da počnem u većoj mjeri osjećati i izražavati ljubav prema svom suprugu, djeci i drugima. To je za moju obitelj bilo uistinu teško razdoblje, no sada osjećamo da smo se zbližili više nego ikad prije. Naročito sam zahvalna Jasonu, koji je pokazao da me neizmjerno voli time što je strpljivo podnosio najcrnja razdoblja moje depresije i uvijek mi pružao potrebnu podršku. Što je najvažnije, oboje sada imamo puno bliskiji odnos s Jehovom, koji nas je uistinu jačao u našim kušnjama.

Još uvijek ima dana kad se osjećam loše, no uz pomoć svoje obitelji, liječnika, skupštine i Jehovinog svetog duha, postajem sve više sigurna da ću se u dogledno vrijeme potpuno oporaviti. Da, postpartalna depresija nije doživotna kazna. Ona je neprijatelj kojeg možemo pobijediti. (Ispričala Janelle Marshall.)

^ odl. 39 Probudite se! ne preporučuje neki određeni način liječenja. Savjeti koji se ovdje iznose upućeni su i ženama i muškarcima, no oni nisu univerzalno rješenje za sve situacije. Neki prijedlozi ponekad možda i neće biti primjenjivi.

[Slika na stranici 23]

Obitelj Marshall