LETIMO prema zapadu iznad posljednjih vrhova dugačkog planinskog lanca uz australsku obalu, a pred nama puca fascinantan pogled. Vedro plavo nebo spaja se s horizontom. Dokle nam pogled seže, vidimo samo ravno, jednolično tlo. Zelena polja usjeva i zlatne savane djeluju poput mozaika, no oni uskoro nestaju i pojavljuju se škrti predjeli s crvenom zemljom i grmovima smeđe trave.

Možda zvuči nevjerojatno, no ispod tla se nalazi voda čija količina odgovara dvjema trećinama Sredozemnog mora. Ovaj ogroman podzemni rezervoar poznat je kao Veliki arteški bazen.

Život ljudi u udaljenoj, vrućoj unutrašnjosti kontinenta ovisi o tom podzemnom oceanu. Da bismo shvatili zašto je ovo zakopano blago toliko važno i kako je nastalo, moramo razumjeti građu Australije.

Veliki dio Australije sušno je područje. Na ovom najmanjem od pet kontinenata nalazi se pustinja koja je po veličini druga u svijetu. Na njemu se također nalazi i jedna od najdužih svjetskih rijeka, rijeka Darling. Pa ipak, australske rijeke nose malo vode. U Sjedinjenim Državama svake se godine samo iz rijeke Mississippi u more ulije gotovo 60 posto više vode nego iz svih australskih rijeka i potoka zajedno. Zašto u Australiji nema kiše?

Zbog geografskog položaja na Zemljinoj kugli — proteže se duž tridesetog stupnja južne zemljopisne širine — klima joj je uvelike pod utjecajem područja visokog tlaka. Ta područja koja donose lijepo vrijeme omogućuju prodiranje toplih vjetrova u unutrašnjost zemlje. Krećući se ravnim prostranstvom, ovi vjetrovi ne dopiru do visokih planinskih lanaca gdje bi povukli vlagu iz zraka. Jedini visoki  planinski lanac nalazi se uz istočnu obalu kontinenta. Njegov najviši vrh dosiže samo 2 228 metara, što je doista nisko u usporedbi s drugim planinskim lancima u svijetu. Kada istočni vjetrovi s Tihog oceana koji donose kišu i pušu prema unutrašnjosti udaraju o te planine, svoj životodajni teret ispuštaju uzduž uskog obalnog pojasa. Zbog niske nadmorske visine, visoke prosječne temperature i položaja planina Australija je najsuši kontinent na svijetu — barem na površini.

Ispod suhe australske površine nalazi se 19 velikih podzemnih bazena. Najveći, Veliki arteški bazen, proteže se ispod petine kontinenta. Veličina mu je 1,7 milijuna kvadratnih kilometara, a proteže se od vrha poluotoka Cape Yorka na sjeveru do jezera Eyre na jugu Australije. Sadrži 8 700 kubičnih kilometara vode, što je dovoljno da se jezera Michigan i Huron u Sjevernoj Americi ispune i preliju.

No za razliku od Velikih jezera u Sjevernoj Americi, voda iz Velikog arteškog bazena nije lako dostupna. Kiša prodire kroz tlo, prolazi kroz vodom zasićene slojeve pješčenjaka i odlazi u bazen. Na ovaj način u bazen dnevno stiže  300 milijuna litara vode. Što se dešava sa svom tom vodom?

Veliki arteški bazen nalikuje na spužvu, samo divovske veličine. Spužvasti slojevi pješčenjaka debljine od 100 metara do gotovo tri kilometra nalaze se između nepropusnih slojeva stijena. Te su zakrivljene ploče nagnute prema zapadu, a istočni rub im se proteže uz Veliko razvodno gorje. Kiša koja padne uz taj rubni dio polako se cijedi prema zapadu, godišnje prelazeći put od svega pet metara.

Ako se na padinama planinskog lanca buši bunar kroz gornji nepropusni sloj stijene i sloj pješčenjaka, prikupljena se voda zbog djelovanja sile teže podiže prema površini. Bunari kod kojih pritisak podiže vodu na površinu nazivaju se arteški bunari, a ime su dobili po nekadašnjoj francuskoj pokrajini Artois, gdje je iskopan prvi bunar ove vrste. Kad je ovo australsko arteško blago bilo otkriveno, iskopano je na tisuće bunara kako bi se došlo do starih vodonosnih slojeva.

Potkraj 19. stoljeća doseljenici su u želji da iskoriste prostrane ravnice Queenslanda i Novog Južnog Walesa nezaustavljivo crpili vodu iz, kako su mislili, nepresušnog izvora. Do 1915. godine iz nekih 1 500 bunara dnevno se vadilo dvije milijarde litara vode (1 000 olimpijskih bazena) koja potječe iz Velikog arteškog bazena. Tako se rezervoar praznio brže nego se punio, uslijed čega su mnogi bunari presušili.

Od 4 700 iskopanih arteških bunara danas samo u 3 000 njih voda prirodno pritječe. Ovu veliku spužvu isušuje daljnjih 20 000 bunara iz kojih se vodu na površinu vadi crpkama koje pokreću vjetrenjače, a iz aviona izgledaju kao male točkice. Zabrinuta vlada radi na tome da sačuva ovaj rezervoar budući da se danas 95 posto sve arteške vode koju se izvadi ne može iskoristiti jer ispari.

Jasno je da je veoma važno sačuvati taj prirodni izvor jer je podzemna voda jedini sigurni izvor vode za 60 posto Australije. Mnogi gradovi i industrije koji se nalaze u unutrašnjosti kontinenta troše isključivo te zalihe. Kakvog je okusa ova voda? Jason, koji je odrastao na jednoj farmi u Queenslandu gdje život ovisi o arteškoj vodi, kaže: “Malo je slankasta i radije pijem kišnicu kad je ima, no stoka jako voli artešku vodu.” Budući da kiša prokapljuje kroz slojeve stijena, voda ima okus po otopljenim mineralima. Na rubu bazena voda gotovo da ne sadrži sol, no prema sredini može biti nepodnošljivo slana — jedino je mogu piti ovce i druga stoka. Voda koju ljudi ne vade i ne iskoriste nastavlja svoj put dalje prema zapadu u sušnu unutrašnjost.

Nastavljamo letjeti prema zapadu i daleko ispod nas vidimo sjajne vodene kružiće koji izgledaju kao da je netko po pustinji prosuo dugmad. Nakon što je pod zemljom prevalila stotine kilometara i putovala tisuće godina, kišnica konačno dolazi do jugozapadnog ruba Velikog arteškog bazena i izbija na površinu, stvarajući prirodne izvore na humcima koje vidimo iz aviona. Voda isparava iz tih izvora, a za sobom ostavlja naslage mineralnog taloga. Na taj se talog lijepe zrnca pijeska nošena vjetrom i tako se polako uzdiže humak s izvorom.

Čovjek uništava čak i ove usamljene oaze o kojima ovisi život nekih biljaka i ptica. U knjizi Discover Australia piše: “Stoka, zečevi, a u novije vrijeme i turisti, uništili su mnoge od tih osjetljivih izvora na humcima. (...) Najveću štetu vjerojatno uzrokuje iscrpljivanje velike količine vode iz bunara radi napajanja stoke, što je znatno smanjilo istjecanje vode iz mnogih izvora, tako da oni u nekim slučajevima jedva da izviru.”

Ovaj stari vodonosni sloj osjetljivi je div — velik što se tiče volumena, ali ranjiv kad čovjek dira u njega. Kao što je to slučaj i s ostalim prirodnim bogatstvima u svijetu, samo se promišljenim korištenjem može sačuvati ovaj ogromni podzemni vodovodni sustav — Veliki arteški bazen.