Idi na sadržaj

Idi na kazalo

ČETVRTO POGLAVLJE

Ti si doista jedinstveno biće!

Ti si doista jedinstveno biće!

PRIJE nego što svakog jutra započneš svoje aktivnosti, pogledaš li se na brzinu u ogledalo da bi provjerio kako izgledaš? U tom trenutku možda nemaš vremena da dublje razmišljaš o tome. No uzmi si sada malo vremena kako bi se divio svemu onome što jedan takav običan, letimičan pogled obuhvaća.

Tvoje ti oči omogućuju da sebe vidiš u boji, iako sposobnost raspoznavanja boja nije nužna za život. Položaj tvojih ušiju pruža ti stereofonski sluh; na taj način možeš locirati izvor zvukova, kao što je glas neke voljene osobe. Mi možda tu sposobnost uzimamo kao nešto samo po sebi razumljivo, no u jednom priručniku za ton-majstore stoji komentar: “No, prilikom detaljnog razmatranja čovjekovog slušnog sustava teško je ne doći do zaključka da njegove komplicirane funkcije i strukture upućuju na to da je u njegovom kreiranju sudjelovala neka dobrotvorna ruka.”

Tvoj nos također jasno pokazuje da je proizvod čudesnog kreiranja. Kroz njega možeš udisati zrak, što te održava na životu. Pored toga, u njemu se nalaze milijuni osjetilnih receptora koji ti omogućavaju da možeš razlikovati nekih 10 000 različitih mirisa. Dok uživaš u nekom jelu, još jedno osjetilo stupa na scenu. Na tisuće okusnih pupoljaka prenosi ti okuse. Drugi receptori koji se nalaze na tvom jeziku pomažu ti da njime možeš osjetiti jesu li ti zubi čisti.

Da, posjeduješ pet osjetila — osjetilo vida, sluha, mirisa, okusa i opipa. Istina, neke životinje bolje vide u mraku, imaju osjetljiviji njuh ili istančaniji sluh, no čovjekova sposobnost da ta osjetila održava u ravnoteži sasvim mu sigurno omogućava da se ističe u mnogim pogledima.

No, razmotrimo zašto smo mi u stanju koristiti se tim sposobnostima i mogućnostima. Sve one ovise o organu teškom nekih kilogram i po koji se nalazi u unutrašnjosti glave — našem mozgu. I životinje imaju mozak koji funkcionira. No ipak, ljudski je mozak sasvim posebne vrste i zbog toga nam nesumnjivo pruža jedinstvena obilježja. Kako to? I na koji je način ta jedinstvenost povezana s našom zainteresiranošću za posjedovanjem smislenog, trajnog života?

Tvoj čudesan mozak

Godinama se čovjekov mozak uspoređivalo s kompjuterom, no novija su otkrića pokazala da ta usporedba daleko zaostaje za stvarnošću. “Kako čovjek uopće može shvatiti kako funkcionira organ koji sadrži otprilike 50 milijardi neurona s milijun milijardi sinapsa (spojeva) te ima ukupnu brzinu odašiljanja impulsa od nekih 10 milijuna milijardi puta u sekundi?” upitao je dr. Richard M. Restak. Kako glasi njegov odgovor? “Radne karakteristike čak najsuvremenijih neuro-kompjutera (...) jednake su otprilike desettisućinki intelektualnih sposobnosti kućne muhe.” Stoga, razmisli koliko kompjuter po svojim mogućnostima zaostaje za ljudskim mozgom, koji je znatno superiorniji.

Koji od kompjutera koje su konstruirali ljudi može sam sebe popraviti, preraditi svoj program ili se kroz godine poboljšavati? U slučaju kada je potrebno podesiti neki kompjuterski sistem, programer mora upisati i unijeti nove šifrirane upute. Naš mozak takve radnje izvršava automatski, kako u početnim godinama života tako i u starosti. Ne bi preuveličavao stvari ako bi rekao da su najsuvremeniji kompjuteri vrlo primitivni u usporedbi s mozgom. Znanstvenici ga nazivaju “najsloženijom strukturom koja im je poznata” i “najkompleksnijim objektom u svemiru”. Razmotri neka otkrića koja su mnoge ljude navela na zaključak da je ljudski mozak proizvod brižnog Stvoritelja.

Ili ga upotrebljavaš ili ga gubiš

Korisni izumi kao što su automobili i mlažnjaci u osnovi su ograničeni nepromjenjivim mehanizmima i električnim sistemima koje konstruiraju i instaliraju ljudi. Za razliku od toga, naš je mozak, u najmanju ruku, izuzetno fleksibilan biološki mehanizam, ili sistem. On ima sposobnost da se stalno mijenja, odgovarajuće načinu na koji ga se upotrebljava — ili zloupotrebljava. Izgleda da su dva glavna faktora odgovorna za način kako se naš mozak tijekom života razvija — ono čemu dozvoljavamo da putem osjetila ulazi u njega i ono o čemu želimo razmišljati.

Premda nasljedni faktori mogu igrati određenu ulogu kad se radi o intelektualnim sposobnostima, suvremena istraživanja pokazuju da konačni kapacitet i rad našeg mozga nisu utvrđeni genima prilikom našeg začeća. “Nitko nije slutio da je mozak toliko promjenjiv koliko je znanost sada ustanovila da jest”, piše dobitnik Pulitzerove nagrade, autor Ronald Kotulak. Nakon što je razgovarao s više od 300 istraživača, zaključio je: “Mozak nije statičan organ; to je masa staničnih spojeva koja se neprestano mijenja i na koju duboko utječe iskustvo” (Inside the Brain).

Međutim, naša iskustva nisu jedino sredstvo kojim se oblikuje naš mozak. Na njega ujedno utječe i naše razmišljanje. Znanstvenici su ustanovili da mozak kod osoba koje održavaju mentalnu aktivnost ima čak 40 posto više spojeva (sinapsa) između živčanih stanica (neurona) nego mozak kod mentalno lijenih osoba. Neurolozi zaključuju: Moraš ga upotrebljavati ili on gubi na svojim sposobnostima. Međutim, što je s ostarjelima? Izgleda da kako netko stari tako dolazi do izvjesnog gubitka moždanih stanica, te poodmakla dob može donijeti gubitak pamćenja. No taj je gubitak daleko manji nego što se nekad smatralo. U jednom je izvještaju u National Geographicu o ljudskom mozgu stajalo: “Stariji ljudi (...) putem mentalne aktivnosti održavaju sposobnost stvaranja novih spojeva i zadržavanja već postojećih.”

Noviji pronalasci koji govore o fleksibilnosti našeg mozga u skladu su sa savjetima koji se nalaze u Bibliji. Ta mudra knjiga potiče čitatelje da se ‘promijene obnavljanjem svog uma’ ili da se ‘obnavljaju točnom spoznajom’ koja ulazi u njihov um (Rimljanima 12:2; Kološanima 3:10, NW). Jehovini svjedoci imaju prilike vidjeti to na djelu kada ljudi proučavaju Bibliju i primjenjuju njezine savjete. Mnoge tisuće ljudi — iz svih društvenih i obrazovnih krugova — poduzele su takve promjene. Oni zadržavaju svoju osobnost kao jedinke, ali postaju sretniji i uravnoteženiji, pokazujući da posjeduju ono što je jedan pisac iz prvog stoljeća nazvao ‘zdravim mislima’ (Djela apostolska 26:24, 25, NW). Takav napredak kod neke osobe velikim je dijelom rezultat dobrog korištenja jednog dijela moždane kore, koji je smješten s prednje strane glave.

Tvoj frontalni režanj

Većina neurona koji se nalaze u vanjskom sloju mozga, u moždanoj kori, nije direktno povezana s mišićima i osjetilnim organima. Razmotri, naprimjer, milijarde neurona koji sačinjavaju frontalni (čeoni) režanj. (Vidi crtež, stranica 56.) Snimke mozga pokazuju da se frontalni režanj aktivira kada razmišljaš o nekoj riječi ili kad se želiš nečega sjetiti. Taj prednji dio mozga igra posebnu ulogu u tome što imaš baš takvu osobnost kakvu imaš.

“Prefrontalni korteks (...) uvelike je uključen u razradu misli, inteligencije, motivacije i osobnosti. U njemu se povezuju iskustva koja su neophodna za stvaranje apstraktnih ideja, prosuđivanje, ustrajnost, planiranje, brigu za druge i savjest. (...) Upravo je razrađivanje koje se odvija u tom području ono po čemu se ljudska bića razlikuju od drugih životinja” (Human Anatomy and Physiology, autorice Elaine N. Marieb). Sasvim sigurno možemo vidjeti dokaz te različitosti u svemu onome što su ljudi postigli na područjima kao što su matematika, filozofija i pravosuđe, a koja prvenstveno uključuju funkcije koje se odvijaju u prefrontalnom korteksu.

Zašto ljudi raspolažu velikim, fleksibilnim prefrontalnim korteksom, koji sudjeluje u izvršavanju složenijih intelektualnih funkcija, dok je kod životinja taj dio mozga nerazvijen ili uopće ne postoji? Ta je razlika toliko izrazita da biolozi koji tvrde da smo evoluirali govore o “misterioznom naglom povećanju veličine mozga”. Profesor biologije Richard F. Thompson, govoreći o neobičnom širenju moždane kore kod ljudi, priznaje: “Dosad još nismo uspjeli sasvim jasno razumjeti zašto se to dogodilo.” Može li razlog biti to da je čovjek stvoren s takvim neusporedivim sposobnostima mozga?

Sposobnost komuniciranja koja je bez premca

I drugi dijelovi mozga doprinose našoj jedinstvenosti. Iza prefrontalnog korteksa nalazi se pojas koji se pruža preko glave — motorički korteks. On sadrži milijarde neurona koji su povezani s našim mišićima. On također nosi obilježja koja imaju svoj udio u tome što se znatno razlikujemo od majmunâ ili drugih životinja. Primarni motorički korteks pruža nam “(1) izuzetnu sposobnost da pomoću ruke, prstiju i palca izvodimo iznimno spretne ručne pokrete i (2) sposobnost da prilikom govora koristimo usta, usne, jezik i mišiće lica” (Guytonov Textbook of Medical Physiology).

Razmotri ukratko način na koji motorički korteks utječe na tvoju sposobnost govora. Više od polovine tog područja posvećeno je organima za komunikaciju. Ta činjenica pomaže objasniti neusporedivu sposobnost komuniciranja kod ljudi. Premda naše ruke imaju određenu funkciju u komuniciranju (pisanje, uobičajene geste ili znakovni jezik), obično usta igraju glavnu ulogu. Ljudski je govor — od prve riječi koju izgovori malo dijete pa sve do glasa neke ostarjele osobe — bez ikakve sumnje nešto čudesno. Nekih 100 mišića jezika, usana, čeljusti, grla i grudi surađuje kako bi proizvelo nebrojene zvukove. Zapazi ovu razliku: Jedna moždana stanica može upravljati radom 2 000 vlakana u mišiću lista na nozi nekog sportaša, dok se moždane stanice zadužene za organ za stvaranje glasa mogu koncentrirati na svega 2 ili 3 mišićna vlakna. Ne upućuje li to na zaključak da je naš mozak specijalno opremljen za komunikaciju?

Svaka kratka fraza koju izgovoriš zahtijeva poseban obrazac mišićnih pokreta. Značenje jednog jedinog izraza može se mijenjati ovisno o stupnju pokretanja i usklađivanja rada mnogih različitih mišića u djeliću sekunde. “Pri normalnoj brzini”, objašnjava logoped dr. William H. Perkins, “proizvedemo oko 14 glasova u sekundi. To je dvostruko brže nego što možemo kontrolirati svoj jezik, usne, čeljust ili bilo koji drugi dio svog govornog aparata, kad ih pomičemo svakog posebno. Ali ako ih sve zajedno upotrijebimo prilikom govora, oni rade slično kao i prsti iskusnih tipkačica ili koncertnih pijanista. Njihovi se pokreti preklapaju u pravoj simfoniji vrhunske usklađenosti.”

Sve bitne informacije koje su potrebne da bi se postavilo jednostavno pitanje: “Kako si?” pohranjene su u jednom dijelu frontalnog režnja u tvom mozgu koji se naziva Brokino područje, a neki smatraju da ono predstavlja tvoj centar za govor. Dobitnik Nobelove nagrade, neurolog Sir John Eccles, napisao je sljedeće: “Kod majmuna nije pronađeno niti jedno područje koje bi odgovaralo (...) Brokinom području za govor.” Čak i ako se pronađu neka slična područja u mozgu životinja, činjenica je da znanstvenici ne mogu naučiti majmune da proizvedu više od svega nekoliko jednostavnih govornih glasova. Ti, za razliku od toga, možeš govoriti složenim jezikom. Da bi to mogao, moraš slagati riječi u skladu s gramatikom svog jezika. Brokino područje pomaže ti u tome, i kod govorenja i kod pisanja.

Dakako, ne možeš se služiti čudesnim umijećem govora ukoliko ne poznaš barem jedan jezik i ne razumiješ što znače riječi tog jezika. U to je uključen još jedan poseban dio tvog mozga, poznat kao Wernickeovo područje. U tom dijelu mozga milijarde neurona razabiru značenje izgovorenih ili napisanih riječi. Wernickeovo područje pomaže ti da shvatiš smisao onoga što netko kaže i da razumiješ ono što slušaš ili čitaš; na taj način možeš primati informacije i razumno reagirati na njih.

To još nije sve što je uključeno u tvoju sposobnost tečnog govorenja. Evo jednog primjera: Jedan izgovoreni “Zdravo” može posredovati pregršt značenja. Ton tvog glasa pokazuje jesi li sretan, uzbuđen, da li ti je dosadno, da li si u žurbi, da li si uzrujan, tužan ili pak preplašen, a može čak otkriti i intenzitet takvih emocionalnih stanja. Jedno drugo područje tvog mozga pruža informacije za emocionalni aspekt govora. Prema tome, različiti dijelovi tvog mozga imaju udjela u tvom komuniciranju s nekim.

Čimpanze se uspjelo u nekoj ograničenoj mjeri naučiti znakovnom jeziku, no njihova upotreba znakovnog jezika uglavnom je svedena na jednostavne geste za traženje hrane ili neke druge osnovne stvari. Nakon što je radio na tome da čimpanze nauči jednostavnoj znakovnoj komunikaciji, dr. David Premack došao je do sljedećeg zaključka: “Ljudski govor dovodi teoriju o evoluciji u neugodan položaj zato što su njegove mogućnosti neizmjerno veće nego što je to itko u stanju objasniti.”

Mi se možda razmišljajući o tome pitamo: ‘Zašto ljudi posjeduju tu čudesnu sposobnost da izmjenjuju misli i osjećaje, da postavljaju pitanja i odgovaraju na njih?’ The Encyclopedia of Language and Linguistics navodi da je “[ljudski] govor nešto posebno” i priznaje da “traženje njegovih nagovještaja u animalnom komuniciranju nije od velike pomoći da bi se premostio golemi jaz koji jezik i govor razdvaja od animalnih oblika ponašanja”. Profesor Ludwig Koehler sažeto je opisao tu razliku, rekavši: “Ljudski je govor tajna; to je božanski dar, čudo.”

Koliko se samo razlikuje majmunovo gestikuliranje od sposobnosti djece da govore složenim jezikom! Sir John Eccles osvrnuo se na ono što gotovo i svi mi zapažamo, naime na sposobnost “koja je vidljiva čak i kod trogodišnje djece koja postavljaju bujice pitanja u želji da razumiju svijet oko sebe”. Dodao je: “Za razliku od toga, majmuni ne postavljaju pitanja.” Doista, samo ljudi formiraju pitanja, među ostalim i pitanja u vezi sa smislom života.

Pamćenje i više od toga!

Kada se pogledaš u ogledalo, možda razmišljaš o tome kako si izgledao kad si bio mlađi i čak uspoređuješ to s onim kako bi mogao izgledati u budućnosti ili kako bi izgledao da upotrijebiš kozmetičke preparate. Takve se misli mogu pojaviti gotovo nesvjesno, međutim tada se zbiva nešto sasvim posebno, nešto što niti jedna životinja ne može iskusiti.

Za razliku od životinja, koje su uglavnom zainteresirane za svoje trenutne potrebe i postupaju odgovarajuće tim potrebama, ljudi mogu razmišljati o prošlosti i planirati budućnost. Ključni faktor koji ti to omogućava jest gotovo neograničeni kapacitet memoriranja kojim raspolaže mozak. Istina, životinje imaju određen stupanj pamćenja, te se stoga znaju vratiti kući ili sjetiti se gdje mogu pronaći hranu. Ljudsko je pamćenje daleko opsežnije. Jedan je znanstvenik procijenio da naš mozak može sadržavati količinu informacija koja bi “ispunila oko dvadeset milijuna svezaka, isto koliko se nalazi u nekoj od najvećih svjetskih knjižnica”. Neki neurolozi procjenjuju da tijekom prosječnog životnog vijeka osoba upotrebljava svega 1/100 od 1 postotka (0,0001) potencijalnog kapaciteta svog mozga. S razlogom bi mogao upitati: ‘Zašto posjedujemo mozak tolikog kapaciteta kad tijekom uobičajenog životnog vijeka jedva da koristimo i sićušan dio toga?’

Isto tako, naš mozak nije tek neki golemi prostor za pohranjivanje podataka, poput superkompjutera. Profesori biologije Robert Ornstein i Richard F. Thompson napisali su sljedeće: “Sposobnost ljudskog uma da uči — da pohranjuje podatke i ponovno ih se prisjeća — predstavlja najizvanredniji fenomen u biološkom kozmosu. Sve ono što nas čini ljudima — jezik, misli, znanje, kultura — rezultat je ove izuzetne sposobnosti.”

Povrh toga, ti posjeduješ um koji karakterizira svjesnost. Ta izjava možda djeluje banalno, no ona je rezime nečega što te nesumnjivo čini iznimnim bićem. Um se opisuje kao “nedokučiv entitet koji je sjedište inteligencije, donošenja odluka, percepcije, svjesnosti i osjećaja za vlastiti identitet”. Kao što se razni potoci i rijeke ulijevaju u more, tako se sjećanja, misli, slike, zvukovi i osjećaji neprestano slijevaju u naš um ili prolaze kroz njega. Svjesnost, prema jednoj definiciji, jest “percepcija onoga što prolazi kroz čovjekov vlastiti um”.

Suvremeni su istraživači postigli velik napredak što se tiče razumijevanja fizičke građe mozga i nekih elektrokemijskih procesa koji se odvijaju u njemu. Oni isto tako mogu objasniti elektroniku i funkcioniranje jednog suvremenog kompjutera. Međutim, postoji ogromna razlika između mozga i kompjutera. Tebi tvoj mozak omogućuje da posjeduješ svijest i da si svjestan svog postojanja, što kompjuter sasvim sigurno nije. Zašto postoji ta razlika?

Iskreno govoreći, odgovor na to kako i zašto fizikalnim procesima koji se odvijaju u našem mozgu dolazi do svjesnosti predstavlja zagonetku. “Ne vidim načina da ijedna znanost to objasni”, komentirao je jedan neurobiolog. Isto tako, profesor James Trefil je primijetio: “Što to točno znači za ljudsko biće imati svijest (...) predstavlja jedino pitanje koje je značajno za znanost, a koje uopće ne znamo ni kako bismo ga postavili.” Jedan od razloga za to jest činjenica da znanstvenici koriste sposobnosti svog mozga da bi ga dokučili. A samo proučavanje fiziološke osnove mozga možda nije dostatno. Svijest je “jedan od najdubljih misterija postojanja”, zapazio je dr. David Chalmers, “ali znanje o samom mozgu možda i neće pomoći [znanstvenicima] da ga odgonetnu”.

Pa ipak, svatko od nas osjeća djelovanje svjesnosti. Naprimjer, naša živopisna sjećanja na prošle događaje nisu tek pohranjene činjenice, kao što su to kompjuterski bitovi. Mi možemo razmišljati o svojim iskustvima, izvlačiti pouke iz njih i koristiti ih za stvaranje planova za svoju budućnost. Možemo razmišljati o razvoju različitih događaja u budućnosti i procijeniti kakve bi posljedice svaki od njih mogao imati. Imamo sposobnost da analiziramo, stvaramo, cijenimo i volimo. Možemo uživati u ugodnim razgovorima o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Posjedujemo etičke vrijednosti o ponašanju i možemo ih primijeniti prilikom donošenja odluka koje mogu, ali i ne moraju biti od trenutačne koristi. Privlači nas ljepota umjetnosti i moral. U mislima možemo oblikovati i dorađivati svoje ideje i predvidjeti kako će drugi ljudi reagirati ukoliko ih sprovedemo u djelo.

Faktori poput ovih stvaraju kod ljudi svjesnost po kojoj se oni jasno razlikuju od drugih životnih oblika na Zemlji. Kad se pas, mačka ili ptica pogledaju u ogledalo, oni reagiraju kao da su vidjeli još jednog pripadnika svoje vrste. No kada se ti pogledaš u ogledalo, svjestan si sebe kao osobe sa sposobnostima koje su upravo spomenute. Ti možeš razmišljati o pitanjima koja čovjeka dovode u dilemu, kao primjerice: ‘Zašto neke kornjače žive 150 godina i neka drveća preko 1 000 godina, a inteligentan čovjek ako navrši 100 godina, to je događaj o kojem pišu novine?’ Dr. Richard Restak navodi: “Ljudski mozak, i to isključivo ljudski mozak, ima sposobnost da razmisli o vlastitoj djelotvornosti i objektivno je preispita te na taj način postigne određeni stupanj transcendentalnosti. Doista, naša sposobnost preraditi vlastiti scenarij i redefinirati svoje vlastito mjesto u svijetu jest ono po čemu se razlikujemo od svih drugih stvorenja na svijetu.”

Čovjekova svijest neke dovodi u nedoumicu. U knjizi Life Ascending, premda se daje prednost čisto biološkom objašnjenju o ljudskoj svijesti, ipak se priznaje: “Ako se pitamo kako su se u procesu [evoluciji] koji je nalik nekoj igri na sreću, u kojem onima koji se nađu kao gubitnici usljeđuju strahovite kazne, mogla roditi svojstva kao što su cijenjenje ljepote i istine, suosjećanja, slobode i, iznad svega, sveobuhvatnosti ljudskog duha, ostajemo zbunjeni. Što više razmišljamo o svojim duhovnim sposobnostima, to je naša zapanjenost veća.” To je doista tako. Mogli bismo stoga upotpuniti ovo razmatranje čovjekove jedinstvenosti s nekoliko dokaza naše svjesnosti koji nam pomažu razumjeti zašto su mnogi uvjereni da mora postojati inteligentni Konstruktor, Stvoritelj, koji se brine za nas.

Umjetnost i ljepota

“Zašto ljudi osjećaju tako strastvenu sklonost prema umjetnosti?” upitao je profesor Michael Leyton u djelu Symmetry, Causality, Mind. Kako je on to objasnio, neki bi mogli reći da umna aktivnost, kao naprimjer bavljenje matematikom, ljudima donosi vidljive koristi, no kakva je korist od umjetnosti? Leyton je ilustrirao to, navodeći kako ljudi prevaljuju velike udaljenosti kako bi posjetili umjetničke izložbe i koncerte. S kakvim je dubokim unutarnjim osjećajem to povezano? Jednako tako, ljudi širom svijeta zidove svog doma ili ureda ukrašavaju prekrasnim crtežima ili slikama. Ili razmisli o muzici. Većina ljudi voli u svom domu ili automobilu slušati neku vrstu muzike. Zašto? Sasvim sigurno ne zato što je muzika nekoć bila korisna za preživljavanje najprilagođenijih životnih oblika. Leyton kaže: “Umjetnost je možda najneobjašnjiviji fenomen vezan za ljudsku vrstu.”

Međutim, svi mi znamo da je uživanje u umjetnosti i ljepoti dio onoga što nam daje osjećaj “ljudskosti”. Neka životinja može sjediti na brežuljku i promatrati raznobojno nebo, no osjeća li se ona privučenom k nečemu samo zato što je to lijepo? Mi promatramo gorski potok kako se ljeska na suncu, širom otvorenih očiju gledamo očaravajuću raznolikost u nekoj tropskoj kišnoj šumi, pogled nam plijeni plaža prekrivena palmama ili se divimo zvijezdama posutom tamnom nebu boje baršuna. Često se u nama javi osjećaj strahopoštovanja, zar ne? Takva ljepota izaziva toplinu oko našeg srca, podiže nam duh. Zašto?

Zašto u nama postoji neka unutarnja čežnja za stvarima koje su, zapravo, u materijalnom smislu beznačajne za naše preživljavanje? Odakle potječu estetske vrijednosti koje nosimo u sebi? Ako izuzmemo iz razmatranja mogućnost da je Tvorac prilikom stvaranja čovjeka te vrijednosti usadio u njega, onda tim pitanjima nedostaju zadovoljavajući odgovori. Jednako je i što se tiče ljepote koju sadrže moralne vrijednosti.

Moralne vrijednosti

Mnogi smatraju da su vrsna djela najuzvišeniji izraz ljepote. Naprimjer, lojalnost načelima kada se suočimo s progonstvom, nesebično postupanje da bi se drugim ljudima olakšale patnje i opraštanje nekoj osobi koja nas je povrijedila postupci su koji svagdje odgovaraju moralnim vrijednostima razumnih ljudi. Baš o toj vrsti ljepote govori se u drevnoj biblijskoj poslovici, koja kaže: “Um čovjeka usteže od srdžbe, a čast mu je oprostiti krivicu.” Ili kako jedna druga poslovica navodi: “Dražest je čovjekova u dobroti njegovoj” (Priče Salamunove 19:11, 22, St).

Svi mi znamo da neki ljudi, pa čak i grupe, ignoriraju ili gaze visoke moralne vrijednosti, no to nije slučaj i s većinom. Odakle potječu moralne vrijednosti koje se mogu pronaći u gotovo svim područjima i vremenskim razdobljima? Ukoliko ne postoji Izvor morala, odnosno Stvoritelj, jesu li mjerila o tome što je ispravno, a što pogrešno naprosto stvorili ljudi, ljudsko društvo? Pogledaj jedan primjer: Većina pojedinaca i grupa ljudi drži da je ubojstvo neispravan čin. No netko bi mogao upitati: ‘Neispravan u usporedbi s čime?’ Očigledno je da u samom temelju ljudskog društva u cjelini postoji svojevrstan osjećaj za moral koji je uvršten u zakone mnogih zemalja. Što je izvor tih moralnih mjerila? Zar to ne bi mogao biti inteligentan Stvoritelj koji posjeduje moralne vrijednosti i koji je u ljude usadio savjest, ili osjećaj za etičke vrijednosti? (Usporedi Rimljanima 2:14, 15.)

Možeš razmišljati o budućnosti i planirati je

Još jedan aspekt ljudske svijesti jest naša sposobnost da razmišljamo o budućnosti. Na pitanje imaju li ljudi karakteristike po kojima se razlikuju od životinja, profesor Richard Dawkins priznao je da čovjek, dakako, ima jedinstvena svojstva. Spomenuvši “sposobnost da nešto unaprijed planira služeći se svjesnim predviđanjem i imaginacijom”, Dawkins je dodao: “U evoluciji je uvijek bila bitna samo kratkoročna korist; dugoročna korist nikada nije bila bitna. Nikada nije postojala mogućnost da nešto evoluira ako to nije išlo u prilog trenutnom kratkoročnom napretku pojedinog organizma. Sada je prvi put u povijesti moguće da barem netko od ljudi kaže: ‘Pustimo to što se može ostvariti kratkoročni profit ako se posiječe ova šuma; no kakve su dugoročne koristi od toga?’ I ja mislim da je to nešto sasvim novo i jedinstveno.”

Drugi istraživači potvrđuju da je ljudska sposobnost svjesnog, dugoročnog planiranja bez premca. Neurofiziolog William H. Calvin zapaža: “Osim priprema za zimu i parenja, što su postupci potaknuti hormonalnim procesima, životinje pokazuju iznenađujuće malo znakova planiranja koje se ne svodi na svega nekoliko minuta unaprijed.” Životinje možda spremaju hranu prije nego što nastupi hladno godišnje doba, no one ne analiziraju stvari niti ih planiraju. Nasuprot tome, ljudi razmišljaju o budućnosti, čak i o dalekoj budućnosti. Neki se znanstvenici bave predviđanjima o tome što bi se moglo dogoditi u svemiru za više milijardi godina. Jesi li se ikada pitao zašto je čovjek — toliko drugačiji od životinja — u stanju razmišljati o budućnosti i stvarati planove?

Biblija o ljudima kaže: “Čak im je [Stvoritelj] nedogledno vrijeme stavio u srce.” Revised Standard Version prevodi to ovako: “On je stavio vječnost u čovjekov um” (Propovjednik 3:11, NW). Mi svakodnevno koristimo tu iznimnu sposobnost, čak i prilikom sasvim obične radnje poput gledanja u ogledalo i razmišljanja o tome kako ćemo izgledati za 10 ili 20 godina. Čak i onda kad tek površno razmislimo o pojmovima kao što je beskonačnost vremena i prostora, potvrđujemo ono što stoji u Propovjedniku 3:11. Već sama činjenica da posjedujemo tu sposobnost u skladu je s izjavom da je Stvoritelj stavio “vječnost u čovjekov um”.

Privučeni k Stvoritelju

Međutim, mnogi ljudi iako uživaju u ljepoti, čine dobro svojim bližnjima i razmišljaju o budućnosti, osjećaju da njihovo zadovoljstvo nije potpuno. “Začudo”, zapaža profesor C. Stephen Evans, “čak i u svojim najsretnijim i najdragocjenijim trenucima prožetim ljubavlju, nerijetko imamo osjećaj da nešto nedostaje. Ustanovimo da želimo nešto više, no istovremeno ne znamo što je to više što želimo.” Doista, ljudi koji posjeduju svijest — za razliku od životinja s kojima dijelimo ovu planetu — osjećaju potrebu za još nečim.

“Religija je duboko ukorijenjena u ljudskoj prirodi i prisutna je među ljudima svih ekonomskih statusa i svih obrazovnih slojeva.” Tako je glasio rezime istraživanja koje je profesor Alister Hardy opisao u djelu The Spiritual Nature of Man. To potvrđuje ono što je i brojnim drugim studijama ustanovljeno — čovjek posjeduje urođenu svijest o Bogu. Iako su pojedinci možda ateističkih nazora, to nije slučaj i s čitavim nacijama. U knjizi Is God the Only Reality? navodi se zapažanje: “Potraga za smislom putem religije (...) jest iskustvo zajedničko ljudima iz svih kultura i svih razdoblja još od pojavljivanja ljudske vrste.”

Kako je nastala ta, po svemu sudeći, urođena svijest o Bogu? Ako čovjek nije ništa više nego igrom slučaja formirana grupa molekula nukleinskih kiselina i proteina, iz kojeg bi razloga te molekule razvile ljubav prema umjetnosti i ljepoti, postale religiozne i razmišljale o vječnosti?

Sir John Eccles došao je do zaključka da je evolucijsko objašnjenje o čovjekovom postojanju “manjkavo u jednom vrlo bitnom pogledu. Ono ne pruža obrazloženje o postojanju svakoga od nas kao jedinstvenih samosvjesnih osoba.” Što više saznajemo o djelovanju našeg mozga i uma, to je jednostavnije shvatiti zašto su milijuni ljudi došli do zaključka da čovjekovo postojanje i njegova svijest o tome predstavljaju dokaz da postoji Stvoritelj koji se brine za nas.

U sljedećem ćemo poglavlju vidjeti zašto su ljudi svih životnih poziva ustanovili da takav razuman zaključak pruža temelj za pronalaženje zadovoljavajućih odgovora na životno važna pitanja: Zašto smo ovdje i kamo idemo?

[Slika na stranici 63]

Jedino ljudi postavljaju pitanja. Neka od tih pitanja odnose se na smisao života

[Slika na stranici 64]

Za razliku od životinja, ljudi posjeduju svijest o sebi samima i o budućnosti

[Slika na stranici 70]

Ljudi su jedinstveni po tome što cijene ljepotu, razmišljaju o budućnosti te su privučeni k Stvoritelju