BIO je to još jedan u nizu oblačnih dana. Kiša je sipila lagano i bez prestanka, a kapljice na staklu mog automobila zamagljivale su mi pogled na krajolik kojim sam prolazio. Nakon petnaestak kilometara vožnje došao sam na vrh brijega s kojega se pružao pogled na Westport, gradić na zapadnoj obali Irske. Sunce je konačno rastjeralo maglu i otkrilo mnoštvo otočića u zaljevu. Nalikovali su prelijepim smaragdima razbacanima po modrom baršunu. Premda su samo neki od njih naseljeni, ljudi iz tog kraja onamo brodovima prevoze stoku radi ispaše.

Uz obalu se prema zapadu niže brijeg za brijegom. Poslijepodnevno sunce obojilo je bregove prekrivene paprati i vrijeskom u bakrenocrvenu boju. U daljini se poput stošca izdiže Croagh Patrick, planina koju mještani nazivaju Reek. Uspio sam se provući kroz krcate, uske uličice Westporta, prošao sam pored Reeka i uputio se prema području koje Jehovini svjedoci rijetko posjećuju.

Čovjek kojem sam se uputio nije znao da dolazim. Ranije sam dobio pismo u kojem je stajalo da se nedavno doselio u ovaj kraj i da želi nastaviti razgovarati o Bibliji s Jehovinim svjedocima. Pitao sam se: “Koliko ima godina? Živi li sam ili je oženjen? Što ga zanima?” Bacio sam pogled na torbu i u mislima još jednom provjerio imam li Bibliju i različite biblijske publikacije. Razmišljao sam što bih mu mogao reći, kako bih mogao osnažiti njegovo zanimanje za vijest o Božjem Kraljevstvu.

Ostavio sam Reek za sobom. Suhozidi, sagrađeni u 19. stoljeću za Velike gladi koja je harala Irskom, obrubljivali su napuštena polja i pretvorili obronke brda u neobičan kolaž koji je sezao sve do mora. Podigao sam pogled i ugledao samotnoga galeba kako klizi nebom. Na obzoru su se grmovi gloga skupili jedan pored drugoga, pogrbili se poput staraca i okrenuli leđa vjetru.

U ovom seoskom kraju ulice nemaju imena, a kuće nemaju brojeva. Adresa čovjeka kojeg sam tražio sastojala se od imena kuće i područja u kojem je živio. Moj prvi cilj bio je pronaći osobu koja sigurno zna gdje živi svaki mještanin — poštara. Trebalo mi je pola sata da pronađem poštanski ured, koji je zapravo bio prostorija u jednoj kući u nizu. Na vratima je bio natpis “Zatvoreno”. Nisam se dao smesti, već sam otišao u  obližnju trgovinu u kojoj me trgovac uputio kamo da idem.

Nakon još desetak kilometara vožnje našao sam orijentir koji sam tražio — oštar desni zavoj iz kojeg se ulijevo odvajao uzak put. Pokucao sam na vrata obližnje kuće. Otvorila je starija žena i pohvalila se da ondje živi cijeli život, ali na svoju je veliku žalost morala priznati kako nije čula za čovjeka kojeg tražim. Rekla je da će se raspitati telefonom i pozvala me da uđem.

Dok je razgovarala, pogledavala me i vjerojatno se pitala tko sam i što tražim. Primijetio sam mali kip Djevice Marije pored vrata i veliku sliku Krista na zidu. Na kuhinjskom je stolu ležala krunica. Da bih rastjerao ženine sumnje, jednostavno sam joj rekao: “Trebam mu prenijeti važnu poruku od prijatelja.”

Pridružio nam se njezin muž i počeo mi pripovijedati o povijesti tog kraja. Žena je rekla kako ništa nije saznala iz prvog telefonskog razgovora i inzistirala je da pričekam dok se raspita kod još nekih ljudi. No za čovjeka kojeg sam tražio i za njegovu kuću kao da nitko živ nije čuo. Pogledao sam na sat. Bilo je već prilično kasno. Shvatio sam da ću svoju potragu morati nastaviti drugom prilikom. Oboma sam zahvalio za pomoć, ušao u automobil i krenuo na dug put kući.

Vratio sam se sljedeći tjedan. Ovaj sam put našao poštara i od njega dobio jasne upute kamo da idem. Petnaest minuta kasnije pronašao sam raskrižje koje mi je opisao. Skrenuo sam lijevo i nekoliko puta prošao putem gore-dolje tražeći sljedeći orijentir, stari kameni most. No nisam ga našao. Ipak, nekako sam nabasao na posljednji orijentir i na vrhu brijega ugledao kuću koju sam tražio toliko dugo.

Zastao sam na trenutak da razmislim kako bih mogao započeti razgovor o dobroj vijesti. Vrata mi je otvorio stariji čovjek. “Žao mi je”, rekao je, “ali kuća koju tražite nalazi se ondje.” Pokazao mi je kuću zaklonjenu drvećem. Pun iščekivanja krenuo sam prema njoj i pokucao na vrata. Dok sam čekao da mi netko otvori, promatrao sam Atlantski ocean, koji je bio samo nekoliko stotina metara od mene. Vjetar se pojačao. Valovi su se pjenili razbijajući se o kilometre nedirnute obale. Oko mene nije bilo nikoga, a nikoga nije bilo ni kod kuće.

Još sam dvaput prešao sav taj put prije nego što mi je vrata otvorio jedan mladić. “Ovo je kuća koju tražite”, rekao je, “ali vi trebate čovjeka koji je prije živio ovdje. On se odselio, no ja ne znam kamo.” Objasnio sam mu zašto sam došao i saznao da taj mladić nikad prije nije razgovarao s Jehovinim svjedocima. Jednom je prilikom bio opljačkan, pa se pitao zašto je Bog to dopustio i zašto dopušta druge nepravde. Rado je uzeo nove brojeve časopisa Stražarska kula i Probudite se! koji su govorili baš o toj temi.

Biblija zapovijeda da ustrajno tražimo ponizne ljude koji će saslušati biblijsku istinu. Nažalost, nisam pronašao čovjeka kojeg sam tražio. No svoj trud nipošto ne smatram uzaludnim. U Irskoj mnogi ljudi žele čuti vijest o Kraljevstvu i tko zna, možda će jednog dana uz Jehovin blagoslov sjeme istine koje sam posijao u srce tog mladića donijeti plod.