“PRAVO na rad” osnovno je pravo svakog čovjeka, kako stoji u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka, koju su objavili Ujedinjeni narodi. No ostvarivanje tog prava nije uvijek zajamčeno. Koliko je neko radno mjesto sigurno ovisi o mnogim činiocima — počevši od ekonomskog stanja u nekom području pa do situacije na globalnom tržištu. Kad mnogo ljudi u nekoj zemlji ostane bez posla ili im on počne visiti o koncu, često izbijaju prosvjedi, nemiri i štrajkovi. Tako je u gotovo svim zemljama. Čak i sama riječ “rad”, rekao je jedan pisac, “jest, a to je uvijek i bila, riječ nabijena emocijama”.

Rad nam je važan zbog mnogočega. Osim što nam omogućuje da zarađujemo, on je koristan za naše mentalno i emocionalno zdravlje. Radom čovjek ostvaruje svoju želju da bude koristan član društva i da vodi smislen život. Osim toga, rad u nama izgrađuje određenu mjeru samopoštovanja. Zato čak i oni koji imaju više nego dovoljno novca da zadovolje svoje potrebe ili oni koji ispunjavaju preduvjete za mirovinu radije ostaju u radnom odnosu. Da, rad je toliko važan da nedostatak radnih mjesta obično izaziva ozbiljne društvene probleme.

S druge strane, ima onih koji rade, no suočavaju se s toliko mnogo pritisaka na radnom mjestu da u svom poslu više ne nalaze zadovoljstvo. Naprimjer, zbog velike konkurencije koja danas vlada na tržištu sve više tvrtki smanjuje broj radnika kako bi srezale troškove. Zbog toga se od preostalih radnika može zahtijevati obavljanje dodatnih poslova, a da bi udovoljili tome, možda će morati raditi prekovremeno.

Izgleda da je suvremena tehnologija, koja bi trebala olakšati život i povećati produktivnost, dodatno opteretila radnike. Tako su naprimjer kompjuter, telefaks i Internet omogućili ljudima da svoj posao nastave kod kuće, a kao rezultat toga, sve se više gubi razlika između doma i radnog mjesta. Jedan radnik usporedio je službeni biper i mobitel s nevidljivim uzdama na kojima ga je držao njegov šef.

Budući da se ekonomska situacija i zahtjevi vezani za neko radno mjesto danas strahovito brzo mijenjaju, mnogo radnika starije generacije sve se više boji da će prije vremena biti proglašeni neproduktivnima. Cris Sidoti, bivši UN-ov povjerenik za ljudska prava, u vezi s tim je rekao:  “Izgleda da vladaju neki stereotipi, a jedan od njih je taj da se čovjek, ako nije mlađi od 40 godina, neće znati služiti kompjuterima i novom tehnologijom.” Zbog tog se razloga danas mnoge dobre radnike, za koje bi se nekad reklo da su u punoj radnoj snazi, smatra prestarima da bi bili od koristi. Kakva šteta!

Nije nikakvo čudo da se takva situacija zadnjih godina negativno odražava na radne navike zaposlenika i njihovu vjernost tvrtkama. “Ako tvrtke otpuštaju radnike i na najmanji pad burzovnih vrijednosti, bespredmetno je više govoriti o vjernosti tvrtki”, stoji u francuskom časopisu Libération. “Naravno, raditi morate, ali za sebe, a ne za tvrtku.”

Unatoč tome što se spomenuti problemi produbljuju, rad je još uvijek osnovna ljudska potreba. Stoga se postavlja pitanje: Kako se može u ovim vremenima punim promjena u kojima živimo steći uravnoteženo gledište o poslu, a istovremeno zadržati osjećaj sigurnosti i zadovoljstva?