Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Kako se pomiriti s bolnim gubitkom

Kako se pomiriti s bolnim gubitkom

“Kad sam čula da mi je umro otac, ostala sam zatečena. Bilo mi je jako teško. Proganjao me osjećaj krivnje zato što nisam bila uz njega kad je umro. Ništa vas ne može toliko pogoditi kao smrt voljene osobe. Strašno mi nedostaje moj tata!” (Sara)

GOTOVO svim ljudima, bez obzira na kulturu u kojoj žive i religiju kojoj pripadaju, neugodno je razgovarati o smrti. Mnogi koriste eufemizme kojima nastoje ublažiti neugodnost situacije. Naprimjer, umjesto da kažu da je netko umro, znaju reći “zauvijek je zaspao”, “napustio nas je” ili “više nije s nama”.

No ni najpažljivije birane riječi ne mogu ublažiti bol koju osjećaju oni što tuguju za voljenom osobom. Neki su toliko shrvani tugom da se jednostavno ne mogu pomiriti s tim teškim gubitkom.

Ako ste izgubili neku voljenu osobu, možda je i vama teško pomiriti se s tim da je više nema. Možda se čak ponašate kao da vam nije ništa, no duboko u sebi znate da to nije istina. Naravno, ne tuguju svi ljudi na isti način. Stoga ako ne pokazujete pred drugima svoju tugu, to ne znači da vas smrt voljene osobe nije pogodila. * Nemojte misliti da pred svima morate pokazivati koliko ste tužni jer to od vas očekuju članovi obitelji i drugi ljudi.

“Nisam imao vremena tugovati”

Uzmimo za primjer mladog Nathaniela, koji je imao 24 godine kad mu je umrla majka. “U početku sam bio sav izbezumljen”, kaže on. “Smatrao sam da trebam pružati podršku ocu i mnogim maminim prijateljima, koje je njena smrt jako pogodila. Ja nisam imao vremena tugovati.”

Nakon više od godinu dana Nathaniel je shvatio da se još uvijek nije pomirio s majčinom smrću ni pronašao način kako se nositi sa svojim osjećajima. “Tata me i danas povremeno nazove kad je tužan”, kaže on. “Dobro je da to čini. On ima potrebu razgovarati o tome i drago mi je što mu mogu pomoći. Ali kad je meni teško, imam osjećaj da se nemam kome obratiti za pomoć.”

I oni koji se brinu o bolesnima i nemoćnima — pa tako i medicinske sestre i liječnici koji se često susreću sa smrću pacijenata — mogu smatrati da trebaju zatomiti svoje osjećaje i da ne smiju pred drugima pokazivati tugu. Uzmimo za primjer Heloisu, koja već više od 20 godina radi kao liječnica. Jedno je vrijeme radila u malom mjestu u kojem su ljudi dobro poznavali jedni druge i bili jako povezani. Voljela je svoje pacijente. “Bila sam uz mnoge od njih kad su umirali”, kaže ona. “Neki su mi bili jako dobri prijatelji.”

Heloisa je znala da bi joj bilo lakše kad bi se isplakala. “No ja nisam mogla plakati”, kaže ona. “Mislila sam samo na to da moram biti jaka zbog drugih i da se ne smijem prepustiti osjećajima. Smatrala sam da drugi to očekuju od mene.”

“Kuća je bila tako prazna bez nje”

Usamljenost je vjerojatno jedan od najvećih problema s kojim se suočavaju oni koji su izgubili voljenu osobu. U to se uvjerila i Ashley, koja je imala 19 godina kad joj je majka umrla od raka. “Bila sam usamljena i osjećala sam se potpuno izgubljeno”, kaže ona. “Mama mi je bila najbolja prijateljica. Puno smo vremena provodile zajedno.”

Ashley je svaki dan bilo teško kad bi došla kući i vidjela da ondje nema njene majke. “Kuća je bila tako prazna bez nje”, kaže Ashley. “Često bih otišla u sobu i plakala gledajući njene slike i razmišljajući o tome što smo sve znale zajedno raditi.”

Ako ste izgubili člana obitelji ili dragog prijatelja, znajte da niste jedini — postoji mnogo ljudi koji su doživjeli taj bolan gubitak i bore se s tugom. No, kao što ćemo vidjeti u sljedećem članku, mnogi su naučili izaći na kraj sa svojim osjećajima.

^ odl. 5 Budući da svatko od nas na drugačiji način tuguje kad se suoči sa smrću voljene osobe, ne bi bilo u redu zamjerati onima koji ne pokazuju pred drugima svoje osjećaje.

“Bila sam usamljena i osjećala sam se potpuno izgubljeno. Mama mi je bila najbolja prijateljica” (Ashley)