SVE zemlje Latinske Amerike, od Meksika na sjeveru do Čilea na jugu, imaju vrlo sličnu kulturu. Stariji Latinoamerikanci još pamte vrijeme kada je u tom dijelu svijeta u biti postojala samo jedna religija — rimokatolička. U 16. stoljeću španjolski su je osvajači oružanom silom nametnuli starosjedilačkom stanovništvu. Brazil je potpao pod kolonijalnu vlast rimokatoličkog Portugala. U narednih 400 godina Katolička je crkva podupirala državne vlasti, a one su joj zauzvrat pružale materijalnu pomoć te su je priznale kao službenu religiju.

Međutim, u 60-im godinama 20. stoljeća neki su katolički svećenici shvatili da zbog podrške vladajućoj eliti Crkva sve više gubi podršku običnog naroda. Počeli su se zalagati za pomaganje siromašnima, što je naročito došlo do izražaja u podupiranju pokreta nazvanog teologija oslobođenja. Taj je pokret nastao u Latinskoj Americi u znak protesta protiv siromaštva u kojem su živjeli mnogi katolici.

Unatoč tome što se svećenstvo sve više nastoji uključiti u popularne političke pokrete, milijuni ljudi okreću leđa katolicizmu i počinju se zanimati za druge vjere. Religije u kojima za vrijeme bogoslužja vjernici plješću rukama i zdušno pjevaju crkvene pjesme ili stvaraju atmosferu koja nalikuje rock koncertu doživljavaju nagli procvat i postaju sve brojnije. “Evangelički pokret u Latinskoj Americi razdijeljen je na bezbroj zasebnih crkava”, kaže Duncan Green u svojoj knjizi Faces of Latin America. “One često ovise o karizmi jednog jedinog pastora. Kada broj sljedbenika poraste, crkva se obično podijeli u nekoliko novih.”

Više od 1 600 godina u većini europskih zemalja vlast je bila u rukama vladara koji su tvrdili da su kršćani. Što se na početku 21. stoljeća događa s religijom u Europi? Godine 2002. sociolog Steve Bruce objavio je knjigu God is Dead—Secularization in the West (Bog je mrtav — sekularizacija Zapada). Komentirajući situaciju u Velikoj Britaniji, Bruce je napisao: “U 19. stoljeću gotovo su svi bračni parovi bili vjenčani u crkvi.” Međutim, do 1971. broj crkvenih vjenčanja smanjio se na 60 posto. Godine 2000. iznosio je samo 31 posto.

 Komentirajući te promjene, novinar londonskog Daily Telegrapha koji piše o vjerskim temama zaključio je: “Sve glavne religije, od Anglikanske i Rimokatoličke crkve do Metodističke i Ujedinjene reformirane crkve, već se dugo vremena suočavaju s ozbiljnim problemima.” Osvrnuvši se na jedan drugi izvještaj, taj je novinar rekao: “Do 2040. vjerske zajednice u Velikoj Britaniji doći će do ruba propasti jer će samo dva posto stanovništva nedjeljom ići u crkvu.” Slične izjave dane su i u vezi s religijom u Nizozemskoj.

“Izgleda da su u posljednjih nekoliko desetljeća u našoj zemlji ljudi postali jako ravnodušni prema religiji”, pisalo je u jednom izvještaju nizozemskog Zavoda za planiranje društvenog i kulturnog razvoja. “Očekuje se da 2020. godine 72 posto stanovništva neće pripadati nijednoj religiji.” Jedne njemačke novine pišu: “Nijemci se sve više okreću vračanju i okultizmu, tražeći u njima utjehu koju su nekada nalazili u crkvi, na poslu i u obitelji. (...) Diljem zemlje crkve se zatvaraju zbog premalog broja vjernika.”

Europljani koji još uvijek idu u crkvu uglavnom to ne čine zato da bi saznali što Bog zahtijeva od njih. U jednom izvještaju iz Italije bilo je rečeno: “Talijani prilagođavaju religiju svom načinu života.” Jedan je talijanski sociolog rekao: “Papu slušamo samo kad nam to odgovara.” Isto se može reći i za katolike u Španjolskoj, gdje ima sve manje pobožnih ljudi, a sve više onih koji su zaraženi potrošačkom groznicom i težnjom za materijalnim blagostanjem koje bi im omogućilo da već danas žive kao u raju.

Ti su trendovi čista suprotnost kršćanstvu koje su naučavali i po kojem su živjeli Krist i njegovi sljedbenici. Isus nije osnovao religiju u kojoj bi svatko mogao sam odlučivati o tome koja će učenja prihvatiti, a koja ne, kao da bira jela servirana na švedskom stolu. Naprotiv, on je rekao: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odrekne sebe i svaki dan uzme mučenički stup svoj i neka ide  za mnom!” Isus je učio ljude da kršćanski način života zahtijeva odricanje i požrtvovnost (Luka 9:23).

Za razliku od Kanađana, koji su, prema izjavama promatrača, skloni gajiti nepovjerenje prema religiji, stanovnici Sjedinjenih Država većinom jako drže do vjere u Boga. Prema izvještajima nekoliko vodećih agencija koje se bave istraživanjem javnog mišljenja, čak 40 posto Amerikanaca kaže da ide u crkvu svaki tjedan, premda podaci o broju prisutnih na crkvenim obredima pokazuju da se stvaran broj kreće oko 20 posto. Preko 60 posto Amerikanaca kaže da vjeruje kako je Biblija zaista Božja Riječ. No njihovo oduševljenje nekom religijom može biti kratkog vijeka. U Sjedinjenim Državama mnogi vjernici bez puno premišljanja prelaze iz jedne religije u drugu. Ako neki svećenik izgubi popularnost ili karizmu, vjernici bi mu ubrzo mogli okrenuti leđa, a to često podrazumijeva i gubitak izdašnog izvora prihoda!

Neke crkve istražuju marketinške strategije koje se primjenjuju u poslovnom svijetu da bi naučile kako privući što više ljudi. Crkve plaćaju tisuće dolara za usluge savjetodavnih agencija koje su specijalizirane za religiju i vjerske zajednice. U jednom izvještaju o radu takvih agencija bilo je rečeno kako je jedan pastor zadovoljno rekao: “Ta nam se investicija jako isplatila.” Takozvane megacrkve, u kojima se na vjerskim obredima zna okupiti po nekoliko tisuća vjernika, počele su zgrtati mnogo novca te su čak privukle pažnju poslovnih časopisa kao što su The Wall Street Journal i The Economist. Oni izvještavaju kako megacrkve obično vjernicima nude mogućnost da “na jednom mjestu dobiju sve što im treba za dušu i tijelo”. U sklopu crkvenog kompleksa često se nalaze restorani, kafići, kozmetički i frizerski saloni, saune i sportske dvorane. Vjernike se privlači kazališnim predstavama, filmovima te gostovanjima slavnih osoba i popularnih glazbenika. No o čemu svećenici propovijedaju?

Nimalo ne iznenađuje da se u propovijedima često govori o tome kako se obogatiti i živjeti u blagostanju. Svećenici govore vjernicima da će biti bogati i zdravi budu li davali crkvi velikodušne novčane priloge. Što se tiče morala, Boga često prikazuju kao vrlo tolerantnu osobu. Jedan sociolog kaže: “Američke crkve nastoje liječiti dušu, a ne osuđivati ljude.” Popularne religije obično najviše pažnje polažu na savjetovanje vjernika o tome kako da se sami izbore za sreću i uspjeh u životu. Sve više ljudi osjeća se ugodno u vjerskim zajednicama koje nisu vezane ni za kakvu organiziranu religiju. U njima se gotovo nikad ne govori o vjerskim učenjima, koja po mišljenju njihovih pripadnika samo dovode do podjela. No o politici se govori, i to često vrlo otvoreno i konkretno. Zbog uplitanja tih vjerskih zajednica u politiku neki su svećenici u posljednje vrijeme došli na loš glas.

Je li u Sjevernoj Americi došlo do oživljavanja interesa za religiju? Godine 2005. časopis Newsweek je izvijestio o popularnosti “vjerskih sastanaka na kojima vjernici histerično viču, padaju u trans i lupaju nogama o pod” i omiljenosti  nekih drugih vjerskih običaja, no zatim je napomenuo: “Kako god da shvatimo te pojave, nipošto ne možemo govoriti o dramatičnom porastu broja ljudi koji idu u crkvu.” Ankete u kojima se od ispitanika traži da se izjasne s obzirom na vjersku pripadnost pokazuju da u posljednje vrijeme izuzetno naglo raste broj onih koji kažu da ne pripadaju nijednoj religiji. Neke crkve bilježe porast samo zato što im se priključuju vjernici koji su napustili neke druge vjerske zajednice. Mnogi ljudi napuštaju tradicionalne religije u kojima se vjerske ceremonije održavaju uz pratnju orgulja, a vode ih svećenici odjeveni u svečane odore.

U ovom kratkom osvrtu na religije kršćanstva govorili smo o tome kako se u Latinskoj Americi crkve sve više dijele na mnoštvo manjih vjerskih zajednica, o tome kako u Europi ljudi gube interes za religiju i kako u Sjedinjenim Državama crkve nastoje zadržati vjernike nudeći im zabavu i razna uzbuđenja. Naravno da postoje i mnoge iznimke, no općenito uzevši, crkve se bore kako bi “zadržale popularnost”. Znači li to da kršćanstvo propada?