Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Usamljena “dama” s Bospora

Usamljena “dama” s Bospora

POPUT majke koja stojeći na pragu čeka na povratak svojih voljenih i ona već stotinama godina stoji sama i tužna na mjestu gdje se tjesnac Bospor sastaje s Mramornim morem. (Vidi kartu.) Valovi koji se uslijed jake struje razbijaju o stjenovitu obalu doimaju se poput čipke na rubu njene haljine. Ovdje, sa svog mjesta, ta “dama” — Djevojačka kula (Kiz Kulesi) — nijemo svjedoči o proteklim događajima.

Stoljećima ona je promatrala potapanja brodova, pustošenja osvajačkih vojski u krvavim sukobima i neobuzdane dvorske zabave. Stoga nimalo ne iznenađuje što se na spomen Istanbula mnogi sjete baš nje, tog simbola staroga grada.

Teško je riječima opisati tu draž kojom kula privlači tolike ljude. Svaku večer kada se Sunce sprema na počinak, na azijskom dijelu obale može se vidjeti kako netko zagledan u daljinu preko mora promatra Djevojačku kulu i obrise Istanbula iza nje. Možda je to neki starac koji se stojeći tamo prisjeća minulih vremena ili pak mladić koji pun nade sanjari o tome što mu donosi budućnost. A možda je i neka žena koja je upravo izgubila neku voljenu osobu, pa razmišlja o tome kako je jednako usamljena kao i kula. Turski pjesnik Sunay Akın, koji je više puta u svojim djelima opjevao tu kulu, jednom je prilikom rekao: “Najgori pogled na Istanbul pruža se s Djevojačke kule jer se tada ne možete diviti njenoj ljepoti.”

Saznati pravu istinu o povijesti kule nije nimalo jednostavno. Dapače, što pažljivije prekapate po prošlosti ove “dame” s Bospora, to se ona sve više gubi u mnoštvu predaja i legendi.

Rana povijest otoka

Najstariji podaci do kojih se može doći nisu vezani za samu kulu, već za otok na kojem je sagrađena. Godine 411. pr. n. e., u vrijeme ratova između Atene i Sparte, Bizantion (današnji Istanbul) priklonio se Spartancima. Tako je evropska strana Bospora pripala Sparti, a azijska Ateni. Premda je na kraju Sparta bila primorana priznati poraz, Atena neko vrijeme nije poduzimala nikakve mjere protiv Bizantiona, zadovoljivši se time što joj je pripao nadzor nad Bosporom, a samim time i novac od pristojbi koje su plaćali brodovi za prolazak tjesnacem. Kaže se da je na tom stjenovitom otočiću atenski general i političar Alkibijad dao podignuti svojevrsnu postaju za naplaćivanje te pristojbe. No ništa ne ukazuje na to da je u to vrijeme na otočiću već postojala nekakva kula.

Nekoliko godina kasnije i sam Bizantion potpao je pod vlast Atene. Strahujući od prijetnji kralja Filipa II Makedonskog, Atena je poslala 40 ratnih galija kako bi ojačala svoj položaj u Bizantionu. Zapovjednik flote, admiral Hares, na taj je put poveo i svoju ženu, koja se kasnije razboljela i umrla u Krisopolisu (današnji Üsküdar). Legenda kaže da je admiral svojoj ženi dao napraviti spomenik i postavio ga na stjenovitom otočiću na kojem je kasnije sagrađena Djevojačka kula.

Kako je kula opstala?

Prema djelu Knjiga o Djevojačkoj kuli, na tom je otočiću nešto nalik kuli prvi put sagrađeno za vladavine Manuela I Komnena (1143-1180), kada je na njemu podignuta mala utvrda s topovima.

Nakon što je 1453. Carigrad osvojen, ta je mala utvrda pošteđena te je nastavila služiti u vojne svrhe. Kasnije je na onoj strani utvrde koja je okrenuta prema Mramornom moru postavljen drveni svjetionik. Nakon toga kula je nastavila promatrati krvave sukobe kojima su ljudi ispisivali stranice povijesti. Gledala je bitke sukobljenih brodova na Bosporu, vojnike koji su se vitlajući mačevima borili prsa o prsa sa svojim protivnicima i teretne brodove pune baruta ili nekog drugog zapaljivog materijala kako nasrću jedni na druge.

Tijekom godina kula je više puta teško oštećena u potresima i požarima, da bi na kraju praktički potpuno izgorjela u požaru koji ju je zahvatio 1720. Ponovno ju je sagradio Damat-paša Ibrahim, no ovaj put od kamena te joj dodao i jedan tornjić s puno prozora koji je obložio olovom. Kada je 1829. izbila kolera, neko je vrijeme služila kao karantena. Nedugo nakon toga, točnije 1832, za vladavine sultana Mahmuda II, na njoj su završeni posljednji veći rekonstrukcijski zahvati. Godine 1857. brigu o njoj preuzeo je Upravni odbor za održavanje svjetionika, a jedna francuska kompanija dobila je ovlaštenje da je ponovno pretvori u svjetionik, koji je potpuno automatiziran 1920. Tako je kula još gotovo stotinu godina nastavila služiti kao svjetionik.

Sve u svemu, za vladavine Osmanlija kula je uglavnom služila kao svjetionik koji je usmjeravao brodove noću, a ponekad i danju kada je bila velika magla. Osim toga, za olujnog nevremena mali bi brodovi našli utočište pod njom, tako što bi se privezali za nju kako ih ne bi odnijeli valovi. Kad su se održavale kakve službene proslave, s nje su ispaljivani plotuni.

S vremena na vrijeme Osmanlijski dvor kulu je koristio i u neke druge svrhe. Tako je jedno vrijeme služila kao usputna postaja, odnosno zatvor, za državne službenike koji su trebali biti prognani ili pogubljeni.

Njena se uloga i dalje mijenja

Nakon 1923. kulu se prestalo koristiti u službene svrhe, pa je nadalje služila samo kao svjetionik. Tijekom teškog razdoblja Drugog svjetskog rata na njoj su ponovno izvršeni neophodni popravci, a iznutra je ojačana betonom. Godine 1965. predana je na upotrebu ratnoj mornarici, pa je jedno vrijeme služila kao vojni komunikacijski centar. Nakon toga međunarodni pomorski promet Bosporom jača, pa tjesnacem prolazi sve više brodova, naročito onih velikih, čiji je dolazak ujedno označio kraj tihe usamljenosti Djevojačke kule. Od 1983. kula je služila Turskoj pomorskoj upravi kao središnja kontrolna točka za usmjeravanje brodskog prometa kroz tjesnac.

Početkom 1989. jedna neobična vijest ponovno je skrenula pažnju šire javnosti na “damu” s Bospora. “Djevojačka kula otrovana”, glasio je naslov novinskog članka, u kojem je stajalo kako je u kulu pohranjen cijanid, plin koji su brodogradilišta koristila za uništavanje štetočina na brodovima. Taj smrtonosni otrov koji je dotad čuvan u netom srušenom skladištu na doku, prebačen je u kulu “jer se nije imalo kamo s njime”. Tako je usamljena “dama” s Bospora otrovana. No što je bilo još opasnije, stajalo je u članku, eksplozija tog cijanida bila bi pogubna za čitav Istanbul. Nakon osam mjeseci snažnog pritiska putem tiska i televizije, kontejneri s cijanidom napokon su prebačeni na drugu lokaciju.

Sigurno nitko nije bio baš previše iznenađen kada je u svibnju 1992. skupina mladih pjesnika koja je za svoje planove dobila podršku gradonačelnika otišla na Djevojačku kulu i objavila kako bi htjeli tu praktički napuštenu kulu pretvoriti u svojevrsni kulturni centar. Pa zar ta kula nije već stotinama godina nadahnjivala brojne pjesnike i pisce? Nakon toga kula je jedno kratko vrijeme ponovno oživjela kao prostor u kojem su održavane izložbe slika i fotografija te mnogi koncerti. Za to je vrijeme bila proglašena “republikom pjesništva”.

Djevojačka kula danas

Godine 1999. na kuli su izvršeni opsežni popravci kako bi je se učinilo dostupnom za posjetioce. Po završetku radova javnost je obaviještena da će naredne godine, u sklopu jednog turističkog projekta, u njoj biti otvoren kulturni centar i restoran. Danas su u kuli za posjetioce i turiste otvoreni restoran, kafeterija i bar, vidikovac te trgovina suvenirima. Do same kule dolazi se malim brodovima koji polaze s različitih mjesta u gradu.

Mora se priznati da ove promjene kod mnogih nisu naišle na pozitivne reakcije. Pa ipak, Djevojačka kula nije izgubila gotovo ništa od svoje draži. Ukoliko i vas jednog dana put nanese u Istanbul, svakako otiđite na Djevojačku kulu. Ako želite, možete sjesti i u neku od mnogobrojnih čajana na azijskoj strani Istanbula i pijuckajući čaj na terasi uživati u jedinstvenom pogledu na Bospor i Djevojačku kulu. Možda se u tim trenucima prisjetite čudesne povijesti ove dražesne “dame” s Bospora.

[Karte na stranici 25]

(Vidi publikaciju)

TURSKA

ISTANBUL

MRAMORNO MORE

Bospor

CRNO MORE

[Slika na stranici 25]

Litografija iz 19. stoljeća

[Slika na stranici 26]

Restoran

[Slika na stranici 26]

Dalekozor