Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Dan kad su Blizanci srušeni

Dan kad su Blizanci srušeni

ONO što se 11. rujna 2001. dogodilo u New Yorku, Washingtonu i Pennsylvaniji ostat će neizbrisivo urezano u mislima milijuna, a moguće i milijardi ljudi diljem svijeta. Gdje ste bili u trenutku kada ste vidjeli ili čuli vijest o napadu na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i na Pentagon u Washingtonu?

Ovo razaranje u kojem je u nezamislivo kratkom vremenu pričinjena ogromna materijalna šteta i u kojem su, što je daleko važnije, izgubljeni brojni ljudski životi dalo je čovječanstvu povoda da zastane na trenutak i razmisli.

Jesmo li naučili nešto o tome što je najvažnije u životu i čemu bi trebalo davati prednost? Kako su ova tragična zbivanja stavila u prvi plan neke bolje strane ljudske prirode — samopožrtvovnost, suosjećanje, izdržljivost i nesebičnost? Ovaj i sljedeći članak pokušat će odgovoriti na ovo drugo pitanje.

Iskustva preživjelih

Neposredno nakon katastrofe u New Yorku došlo je do obustave prometa podzemnom željeznicom, zbog čega je tisuće ljudi napustilo južni Manhattan pješice — mnogi od njih prešli su Bruklinski i Menhetenski most. Ti su ljudi mogli jasno vidjeti zgrade u kojima su smješteni uredi i tiskara svjetske centrale Jehovinih svjedoka. Neki koji su pobjegli s mjesta katastrofe uskoro su se uputili prema njima.

Alisha (slika desno), čija je majka Jehovin svjedok, bila je među prvima koji su stigli do njih. Od glave do pete bila je prekrivena prašinom i pepelom. * Ispričala je sljedeće: “Iz vlaka kojim sam išla na posao vidjela sam dim koji je dopirao iz Svjetskog trgovinskog centra. Kad sam stigla bliže mjestu katastrofe, vidjela sam da je svuda po tlu razasuto staklo te sam osjetila toplinu. Ljudi su trčali u svim pravcima, a policija je pokušavala evakuirati područje. Sve je podsjećalo na ratno stanje.

Utrčala sam u jednu obližnju zgradu kako bih se sklonila. Zatim sam čula eksploziju do koje je došlo kada je drugi avion udario u južni toranj. Bio je to prizor koji se ne da riječima opisati. Sve je bilo obavijeno crnim dimom. Rečeno nam je da napustimo opasnu zonu. Ukrcala sam se na trajekt koji vozi preko East Rivera u Brooklyn. Kad sam stigla na drugu obalu, podigla sam pogled i ugledala veliki natpis ‘WATCHTOWER’ (Kula stražara). Pa to je centrala religije moje majke! Smjesta sam se uputila prema zgradi. Znala sam da sam tu u najsigurnijim rukama. Očistila sam se i oprala i potom nazvala roditelje.”

Wendell (slika desno) bio je portir u hotelu Marriott, koji se nalazio između dva tornja. On nam je rekao: “U trenutku kada se čula prva eksplozija bio sam na svom radnom mjestu u predvorju hotela. Vidio sam kako svuda naokolo padaju krhotine. Pogledao sam preko ulice i vidio da na podu leži čovjek zahvaćen plamenom. Brzo sam skinuo jaknu i košulju te pojurio prema njemu kako bih ugasio vatru. U pomoć mi je priskočio jedan prolaznik. Na čovjeku je izgorjelo sve osim čarapa i cipela. Potom su došli vatrogasci i odnijeli ga kako bi mu se pružila liječnička pomoć.

Nedugo nakon toga nazvao je Bryant Gumbel s CBS-ovog televizijskog dnevnika kako bih mu kao očevidac ispričao što se dešava. Moja obitelj koja živi na Djevičanskim otocima vidjela je taj izvještaj na televiziji i tako saznala da sam živ.”

Donald, krupni dvometraš koji radi u Svjetskom financijskom centru, nalazio se na 31. katu te zgrade, odakle se pruža pogled na Blizance i hotel Marriott. Rekao je: “Ono što sam vidio toliko me prestravilo da sam ostao bez riječi. Ljudi su padali, a neki su i skakali s prozora sjevernog tornja. Obuzela me histerija, pa sam istrčao iz zgrade što sam brže mogao.”

Još jedno iskustvo ispričale su nam jedna majka koja ima preko 60 godina i njene dvije kćerke koje su u četrdesetim godinama. Ruth i njena sestra Joni odsjele su sa svojom majkom Janice u jednom hotelu nedaleko od Blizanaca. Ruth, medicinska sestra, priča svoj dio priče: “Bila sam pod tušem. Iznenada su majka i sestra počele vikati da izađem iz kupaonice. Naša je soba bila na 16. katu hotela, pa su kroz prozor mogle vidjeti kako padaju krhotine. Majka je čak vidjela kako je iznad obližnjeg krova preletjelo tijelo nekog čovjeka kao da je odnekud izbačeno.

Brzo sam se obukla pa smo krenule niz stepenice. Svuda oko nas ljudi su vrištali. Izašle smo na ulicu. Čule smo eksplozije i vidjele kako frcaju iskre. Naređeno nam je da požurimo u pravcu juga, prema Battery Parku, otkuda vozi trajekt za Staten Island. Na putu smo se nekako razdvojile od majke, koja je inače kronični astmatičar. Kako će preživjeti usred tog dima, pepela i prašine? Pola smo je sata tražile bez ikakvog uspjeha. No u početku se nismo previše brinule jer je ona veoma snalažljiva i prisebna osoba.

Nakon nekog vremena rečeno nam je da krenemo prema Bruklinskom mostu i prijeđemo na drugu obalu rijeke. Zamislite kako nam je laknulo kada smo stigle na bruklinsku stranu mosta i ugledale veliki natpis ‘WATCHTOWER’! Znale smo da smo na sigurnom.

Tamo su nas srdačno dočekali i pružili nam smještaj. Ujedno smo dobile i nešto odjeće jer osim onog na sebi nismo imale ništa drugo. No gdje nam je majka? Cijelu smo noć uzaludno pokušavale saznati nalazi li se u nekoj bolnici. Sljedećeg dana, negdje oko 11.30, dobile smo poruku. Majka je bila dolje u predvorju! No gdje je bila sve to vrijeme?”

Janice, majka, nastavlja priču: “Dok smo u žurbi napuštale hotel, zabrinula sam se za jednu stariju prijateljicu koja nije mogla zajedno s nama napustiti hotel. Htjela sam se vratiti i izvesti je van. Međutim, to je bilo preopasno. U nastalom sam se metežu razdvojila od kćerki. No nisam se previše brinula jer su obje razborite, a Ruth je usto i medicinska sestra.

Gdje god sam pogledala, ljudima je bila potrebna pomoć — posebice djeci i malim bebama. Pomagala sam koliko sam mogla. Otišla sam na mjesto gdje se nastradale razvrstavalo te im se pružalo pomoć prema težini njihovih ozljeda. Tamo sam prala ruke i lice policajcima i vatrogascima koji su bili prekriveni zakorjelim slojem čađe i prašine. Ostala sam negdje do tri sata ujutro. Zatim sam se ukrcala na posljednji trajekt za Staten Island. Mislila sam da su se moje kćerke možda tamo sklonile. No nisam ih pronašla.

Ujutro sam se pokušala ukrcati na prvi trajekt za Manhattan, no to mi nije bilo dozvoljeno jer nisam član spasilačke službe. Tada sam ugledala jednog policajca kojem sam pomogla. Povikala sam: ‘Johne, moram se vratiti na Manhattan!’ Rekao mi je: ‘Samo me slijedite.’

Kada sam stigla na Manhattan, uputila sam se prema hotelu Marriott. Nadala sam se da još ima šanse da pomognem svojoj starijoj prijateljici. No, to je bilo nemoguće! Hotel je bio u ruševinama. Centar grada bio je mrtav — nigdje ni najmanjeg traga života osim izmučenih policajaca i vatrogasaca na čijim se licima odražavala duboka bol.

Krenula sam prema Bruklinskom mostu. Kad sam došla do drugog kraja mosta, ugledala sam poznati natpis ‘WATCHTOWER’. Pomislila sam da ću možda tu pronaći kćerke. Tako je i bilo, sišle su u predvorje i radosno me pozdravile. Trebali ste vidjeti kako smo se grlile i plakale!

Za divno čudo, usprkos svem tom dimu, prašini i pepelu nisam doživjela niti jedan astmatični napad. Stalno sam se molila jer sam htjela biti od koristi, a ne na teret.”

“Tu nema gdje sletjeti!”

Rachel, mlada žena u dobi od oko dvadeset godina, rekla je dopisniku časopisa Probudite se! sljedeće: “Hodala sam ulicom nedaleko od svoje kuće u južnom Manhattanu, kada sam iznad sebe čula zvuk aviona. Zvuk je bio toliko prodoran da sam pogledala prema gore. Nisam mogla vjerovati — iznad mene je letio ogromni putnički avion koji je, po svemu sudeći, bio u silaznoj putanji. Pitala sam se zašto tako nisko leti i zašto tolikom brzinom. Tu nema gdje sletjeti! Možda je pilot izgubio kontrolu nad avionom. Zatim sam čula kako jedna žena viče: ‘Taj je avion upravo udario u zgradu!’ Ogromna vatrena lopta buknula je na sjevernom tornju. Vidjela sam da se na njemu pojavila divovska crna rupa.

To je najužasniji prizor koji sam ikada vidjela u svom životu. Činio se nestvarnim. Ostala sam stajati širom otvorenih usta. Nedugo nakon toga drugi je avion udario u južni toranj, da bi se na koncu oba tornja srušila. Postala sam histerična. To je za mene bilo previše!”

“Ako budem morala plivati, plivat ću”

Šesnaestogodišnja Denise tog je jutra upravo stigla u školu koja se nalazi odmah pored zgrade Američke burze, tri bloka južnije od Svjetskog trgovinskog centra. “Tek je bilo prošlo devet sati. Znala sam da se nešto dogodilo, no nisam znala što. Bila sam na satu povijesti u učionici na 11. katu školske zgrade. Svi su učenici bili užasnuti. Profesorica je ipak htjela da pišemo test. Mi smo htjeli da nas pusti kući.

Uto je drugi avion udario u južni toranj, od čega se čitava zgrada zatresla. Međutim, mi i dalje nismo znali što se događa. Odjednom sam čula kako netko preko profesoričinog voki-tokija govori: ‘Dva su aviona udarila u Blizance!’ Pomislila sam u sebi: ‘Nije pametno da ostanemo u školi. Ovo je teroristički napad, što znači da je burza sljedeća meta.’ Tada smo napustili zgradu.

Sjurili smo se u Battery Park. Okrenula sam se kako bih vidjela što se događa. Vidjela sam da će se južni toranj srušiti. Pomislila sam da će doći do domino-efekta, uslijed čega će se srušiti sve visoke zgrade. Borila sam se da dođem do daha jer su mi se nos i grlo ispunili pepelom i prašinom. Trčala sam prema East Riveru i mislila: ‘Ako budem morala plivati, plivat ću.’ Dok sam bježala, molila sam Jehovu da me sačuva na životu.

Na koncu sam se ukrcala na trajekt za New Jersey. Majci je trebalo više od pet sati da me pronađe, no barem sam bila na sigurnom!”

“Je li mi ovo zadnji dan života?”

Dvadesetosmogodišnji Joshua iz Princetona (New Jersey) vodio je tečaj na 40. katu sjevernog tornja. On se prisjeća: “Odjednom sam osjetio nešto nalik eksploziji bombe. Zgrada je podrhtavala, pa sam pomislio: ‘Ne, to je bio potres.’ Pogledao sam van i nisam mogao vjerovati svojim očima — oko zgrade su letjele krhotine i kovitlao se dim. Rekao sam polaznicima tečaja: ‘Ostavite sve. Idemo!’

Stepenište kojim smo silazili punilo se dimom, a iz protupožarnog sustava za prskanje izbijala je voda. No nije se osjećala nikakva panika. Neprestano sam se molio da stepeništem kojim smo krenuli ne dođemo do vatre.

Dok sam tako jurio niz stepenice, pomislio sam: ‘Je li mi ovo zadnji dan života?’ Nastavio sam se moliti Jehovi i osjetio sam neobičan mir. Ništa slično tom unutarnjem miru nisam dotad osjetio u životu. Nikada neću zaboraviti taj trenutak.

Kad smo konačno izašli iz zgrade, vidjeli smo da policija sve ljude usmjerava dalje od nje. Pogledao sam prema gore i vidio da na oba tornja zjape velike rupe. Sve se činilo tako nestvarno.

Zatim sam čuo zvuk od kojeg mi se sledila krv u žilama — tisuće ljudi kao da je zaustavilo dah, uslijed čega je zavladala nekakva zlokobna tišina. Činilo se da čitav New York miruje. Tišinu je zatim proparao vrisak. Urušavao se južni toranj! Prema nama se kovitlao gusti oblak dima, pepela i prašine. Imao sam osjećaj da gledam specijalne filmske efekte, samo što je ovaj put to bila stvarnost. Kada nas je zahvatio taj oblak, jedva smo disali.

Uspio sam doći do Menhetenskog mosta, gdje sam se okrenuo i vidio kako se ruši sjeverni toranj na kojem se nalazio ogromni televizijski odašiljač. Dok sam prelazio most, stalno sam se molio da uspijem doći do Betela, svjetske centrale Jehovinih svjedoka. Nikad u životu nisam bio toliko sretan što vidim to mjesto. Na zidu tvornice ugledao sam veliki natpis koji svaki dan mogu vidjeti tisuće ljudi: ‘Čitaj Božju Riječ Bibliju svaki dan’! Pomislio sam: ‘Gotovo sam stigao. Još samo malo.’

Dok razmišljam o tim događajima, postajem duboko svjestan važne potrebe da postavim ispravne prioritete — da mi najvažnije stvari u životu trebaju biti na prvom mjestu.”

“Vidjela sam ljude kako skaču s tornja”

Jessica, koja ima 22 godine, vidjela je što se događa nakon što je izašla iz podzemne željeznice. “Podigla sam pogled i vidjela kako padaju pepeo te komadi metala i drugog materijala. Ljudi su čekali u redu ispred telefonskih govornica i postajali sve histeričniji što su duže čekali. Molila sam se da sačuvam mir. Zatim se čula još jedna eksplozija. S neba su padali komadi čelika i stakla. Čula sam povike: ‘To je drugi avion!’

Pogledala sam prema gore i vidjela užasan prizor — ljudi su skakali s viših katova odakle su sukljali dim i plameni jezici. Još su mi uvijek pred očima jedan muškarac i žena. Njih su se dvoje kratko vrijeme držali za prozor. Zatim su skočili i padali, padali, padali. Prizor je bio jeziv.

Nakon svega došla sam do Bruklinskog mosta, gdje sam izula cipele i počela trčati prema bruklinskoj strani rijeke. Ušla sam u zgradu u kojoj su smješteni uredi Društva Watchtower, gdje sam se zahvaljujući pomoći koja mi je odmah pružena uspjela smiriti.

Te sam večeri kod kuće pročitala seriju članaka pod naslovom ‘Kako se nositi s posttraumatskim stresom’, koja je objavljena u časopisu Probudite se! od 22. kolovoza 2001. Te su mi informacije bile potrebne više od svega!”

Ova katastrofa ogromnih razmjera potaknula je ljude da na različite načine pruže pomoć. Sljedeći članak posvećen je tom dijelu ove priče.

^ odl. 7 Probudite se! je intervjuirao još mnoge preživjele čije iskaze nije bilo moguće uključiti u ovaj kratki osvrt. Oni su nam pomogli upotpuniti i potvrditi ove izvještaje.

[Grafički prikaz/slike na stranicama 8 i 9]

(Vidi publikaciju)

UNIŠTENE ZGRADE

1 SJEVERNI TORANJ Svjetski trgovinski centar 1

2 JUŽNI TORANJ Svjetski trgovinski centar 2

3 HOTEL MARRIOTT Svjetski trgovinski centar 3

7 SVJETSKI TRGOVINSKI CENTAR 7

JAKO OŠTEĆENE ZGRADE

4 SVJETSKI TRGOVINSKI CENTAR 4

5 SVJETSKI TRGOVINSKI CENTAR 5

L ONE LIBERTY PLAZA

D DEUTSCHE BANK Ul. Liberty 130

6 CARINARNICA Svjetski trgovački centar 6

S J SJEVERNI I JUŽNI PJEŠAČKI MOST

DJELOMIČNO OŠTEĆENE ZGRADE

2F SVJETSKI FINANCIJSKI CENTAR 2

3F SVJETSKI FINANCIJSKI CENTAR 3

Z ZIMSKI VRT

[Zahvala]

Snimljeno 4. listopada 2001. Trodimenzionalni prikaz južnog Manhattana, Urban Data Solutions, Inc.

[Slike]

Na vrhu: Prvo se srušio južni toranj

Gore: Neki su potražili zaklon u zgradama Društva Watchtower

Desno: Stotine vatrogasaca i pripadnika spasilačkih ekipa neumorno je radilo na mjestu katastrofe

[Zahvale]

AP Photo/Jerry Torrens

Andrea Booher/FEMA News Photo

[Zahvala na stranici 3]

AP Photo/Marty Lederhandler

[Zahvala na stranici 4]

AP Photo/Suzanne Plunkett