JABUKA je nešto što bi se lako moglo uzeti kao nešto posve uobičajeno. Ako živite u kraju gdje jabuka ima u izobilju, mogli biste misliti da to voće možete jesti kad god poželite ili, što je još bolje, da možete birati između mnoštva različitih sorti. No jeste li znali da je danas taj izbor možda daleko uži nego prije 100 godina?

U razdoblju između 1804. i 1905. u Sjedinjenim Državama uzgajano je 7 098 sorti jabuka. Danas 86 posto njih — 6 121 sorta — više ne postoji. Slična je situacija i s kruškama. Od 2 683 sorte, koliko je nekada uzgajano, danas više ne postoji 88 posto njih. A kada je riječ o povrću, brojke su još poraznije. Nešto nestaje, nešto što se naziva biološka raznolikost — i to ne samo bogata raznolikost vrsta među živim organizmima nego i bogata raznolikost podvrsta unutar samih vrsta. Za manje od 80 godina broj sorti različitih vrsta povrća koje raste u Sjedinjenim Državama smanjio se za 97 posto! No je li raznolikost uistinu toliko važna?

Mnogi znanstvenici odgovaraju potvrdno na ovo pitanje. Iako se oko uloge biološke raznolikosti još uvijek vode rasprave, neki ekolozi kažu da je ona presudna za opstanak života na Zemlji. Oni navode kako je ona jednako važna za biljke koje se koriste u prehrani i za samoniklo bilje koje raste u šumama, džunglama i na livadama naše planete. Raznolikost unutar vrsta također je važna. Primjerice, što je više sorti riže, to je veća vjerojatnost da će se neke od njih uspjeti oduprijeti uobičajenim bolestima koje napadaju tu biljku. Tako je u jednom biltenu koji izdaje Worldwatch Institute nedavno ukazano na nešto što bi čovječanstvu moglo bolje od ičega pokazati kolika se opasnost krije iza smanjenja biološke raznolikosti na Zemlji — na učinak koji bi to moglo imati na naše izvore hrane.

Nestajanje biljaka može se na najmanje dva načina negativno odraziti na prehrambene kulture: kao prvo, tako što će nestati samonikli rođaci uzgojenih poljoprivrednih kultura koji bi mogli poslužiti kao izvor gena za stvaranje novih biljaka u budućnosti, i kao drugo, tako što će se smanjiti broj sorti unutar pojedinih vrsta poljoprivrednih kultura. Naprimjer, početkom 20. stoljeća u Aziji se vjerojatno uzgajalo preko 100 000 domaćih sorti riže, od čega ih je samo u Indiji bilo najmanje 30 000. Danas 75 posto ukupnog uroda riže u Indiji otpada na samo deset sorti. Na Šri Lanki je 2 000 tamošnjih sorti riže gotovo zamijenjeno sa svega njih 5. U Meksiku, kolijevci uzgoja kukuruza, preostalo je samo 20 posto sorti kukuruza od onih koje su tamo uzgajane tridesetih godina 20. stoljeća.

No nije samo hrana u pitanju. Oko 25 posto lijekova koje se proizvodi u komercijalne svrhe biljnog je porijekla, a otkrivaju se i nove ljekovite biljke. Unatoč tome, biljni se svijet i dalje gura na sam rub propasti.  Je li moguće da takoreći siječemo granu na kojoj sjedimo?

Prema podacima Svjetskog saveza za zaštitu prirode, od otprilike 18 000 istraženih biljnih i životinjskih vrsta ugroženo ih je preko 11 000. Na područjima kao što su Indonezija, Malezija i Latinska Amerika, gdje su radi plantaža iskrčene ogromne šumske površine, istraživači mogu samo nagađati kolikim vrstama prijeti izumiranje — ili koliko ih je već izumrlo. Unatoč tome, neki kažu da se izumiranje i dalje nastavlja “katastrofalnom brzinom”, izvještava The UNESCO Courier.

Dakako, Zemlja i dalje proizvodi ogromne količine hrane. No koliko će se još dugo sve brojnije stanovništvo ove planete uspjeti prehranjivati ako se biološka raznolikost naše planete nastavi smanjivati? Problemi ovakve vrste naveli su neke zemlje da osnuju banke sjemenja kako bi se izbjegao nestanak važnih vrsta biljaka. Neki botanički vrtovi preuzeli su zadatak da očuvaju vrste. Znanost je ponudila novu moćnu tehnologiju genetičkog inženjerstva. No mogu li banke sjemenja i znanost doista riješiti ovaj problem? Sljedeći članak obradit će ovo pitanje.