Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Hoće li se Evropa uistinu ujediniti?

Hoće li se Evropa uistinu ujediniti?

AKO vam je teško povjerovati da se Evropa ozbiljno misli ujediniti, dovoljno je da prijeđete nekoliko granica na tom kontinentu. Ljudi se sada slobodno kreću unutar zemalja Evropske unije (EU). Čekanje na graničnim prijelazima gotovo je nestalo. Naravno, putnici su oduševljeni — no oni nisu jedini koji imaju koristi od toga. Stanovnici zemalja EU-a sada mogu bez problema studirati, raditi i ugovarati poslove bilo gdje u EU-u. To je pak dovelo do ekonomskog napretka u siromašnijim područjima Unije.

Lako prelaženje granica zasigurno je jedna od bitnijih promjena. No trebamo li zaključiti da je Evropa već ujedinjena i da ne postoje zapreke koje koče ujedinjenje? Naprotiv, prepreke se pojavljuju, a neke od njih prilično su zastrašujuće. No prije nego što ih razmotrimo, osvrnimo se na jedan od najvećih dosad učinjenih koraka u cilju ujedinjenja. Tako ćemo moći bolje razumjeti zašto ljudi gaje toliku nadu u ujedinjenje.

Koraci koji vode k monetarnom ujedinjenju

Zadržati granične prijelaze može biti skupo. Petnaest zemalja članica EU-a nekoć je na carinske formalnosti moralo trošiti oko 12 milijardi eura godišnje. Kao što se moglo i očekivati, nova situacija na evropskim granicama ubrzala je ekonomski napredak. Kad pomislite na 370 milijuna stanovnika EU-a koji slobodno putuju iz zemlje u zemlju unutar jedinstvenog zajedničkog tržišta, jasno vam je da je ekonomski potencijal izvrstan. Što je omogućilo takav napredak?

U veljači 1992. državni vođe učinili su velik korak prema ujedinjenju potpisivanjem Sporazuma Evropske unije, odnosno Mastrihtskog sporazuma. Taj je sporazum bio temelj za stvaranje ujedinjenog evropskog tržišta, središnje banke i jedinstvene valute. Pa ipak, trebao je uslijediti jedan drugi važan korak: ukidanje fluktuacija tečaja. Uostalom, sutrašnja bi tečajna lista današnju transakciju mogla prikazati u sasvim novom svjetlu.

Ta prepreka na putu k ujedinjenju uklonjena je formiranjem Ekonomske i monetarne unije (EMU) i uvođenjem eura kao zajedničke valute. Sada više nema troškova prilikom mijenjanja novca, a poduzeća se više ne moraju štititi od rizika promjene tečajne liste. Rezultat toga su manji troškovi poslovanja i veća međunarodna trgovina. To može rezultirati većim brojem radnih mjesta i većom kupovnom moći — što bi svima koristilo.

Osnivanje Evropske središnje banke 1998. bio je još jedan važan korak u usvajanju jedinstvene valute. Ta nezavisna banka, smještena u njemačkom gradu Frankfurtu, ima monetarni suverenitet nad vladama sudionicama. Ona nastoji smanjivati inflaciju u takozvanoj euro zoni, koja se sastoji od 11 država sudionica, * i stabilizirati fluktuacije tečaja između eura, dolara i jena.

Kad je riječ o novcu, učinjeni su veliki koraci prema ujedinjenju. Međutim, s novčanim pitanjima na vidjelo izlazi i duboka razjedinjenost koja i dalje postoji među evropskim državama.

Novi monetarni problemi

Siromašnije države EU-a imaju pritužbi. Smatraju da bogatije zemlje članice s njima ne dijele svoje bogatstvo u dovoljnoj mjeri. Nijedna zemlja članica nije rekla da siromašnijim evropskim partnerima ne treba dodatna financijska potpora. Ipak, bogatije države misle da imaju opravdane razloge zašto se ustežu od toga.

Uzmimo naprimjer Njemačku. Entuzijazam te zemlje vezan uz njeno financiranje ujedinjenja Evrope očito je iščezao sad kad i sama mora nositi velik financijski teret. Samo ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke guta ogromne svote novca — skoro sto milijardi dolara godišnje. To je četvrtina nacionalnog dohotka! Zbog tog se događaja javni dug Njemačke tako naglo povećao i ona se morala dosta namučiti kako bi udovoljila kriteriju koji je odredio EMU.

Nove članice kucaju na vrata EU-a

Kratkoročno gledano, zagovarači jedinstvene valute nadaju se da će zemlje EU-a koje još nisu u EMU-u savladati svoje prepreke prije 2002, kad bi euro kovanice i novčanice trebale zamijeniti današnje evropske valute. Ako se Britanija, Danska i Švedska prestanu dvoumiti, čak bi i stanovnici tih zemalja mogli svoje funte i krune zamijeniti eurom.

U međuvremenu, šest drugih evropskih zemalja kuca na vrata EU-a. To su Cipar, Češka Republika, Estonija, Mađarska, Poljska i Slovenija. Još pet zemalja čeka da dođe na red, naime, Bugarska, Latvija, Litva, Rumunjska i Slovačka. Njihov ulazak neće biti jeftin. Procjenjuje se da će EU između 2000. i 2006. morati pripremiti 80 milijardi eura da bi pružio pomoć toj desetorki novopridošlica iz Istočne Evrope.

Međutim, sredstva koja će te novopridošlice morati uložiti kako bi udovoljile zahtjevima ulaska u EU mnogo su puta veća od svote koju će primiti kao pomoć od EU-a. Naprimjer, Mađarska će morati utrošiti 12 milijardi eura na razvoj svojih cesta i željezničkih pruga. Češka Republika će morati utrošiti više od 3,4 milijarde eura samo na pročišćavanje voda, a Poljska 3 milijarde eura na smanjenje emisije sumpora. Usprkos tome, kandidati smatraju da će koristi nadmašiti troškove. U prvom redu, proširit će se njihova trgovina sa zemljama EU-a. Pa ipak, možda će se kandidati morati strpjeti neko vrijeme. Prema sadašnjem općem mišljenju, nove zemlje članice mogu biti primljene tek kad EU riješi vlastite financijske probleme.

Mržnja, nacionalizam i nezaposlenost

Unatoč svim naporima koji se ulažu u opsežnije ujedinjenje, u Evropi i izvan nje vlada zabrinutost zbog razvoja događaja na tom kontinentu. Vlada i velika nesigurnost s obzirom na to kako rješavati etničke sukobe, kao što su oni na dezintegriranom balkanskom području — prvo rat u Bosni, a onda sukobi na Kosovu. Zemlje članice EU-a često se razmimoilaze u mišljenju kako okončati sukobe u Evropi i šire. Budući da EU nije federacija država i nema zajedničku vanjsku politiku, vrlo često dominiraju nacionalni interesi. Očito su nacionalni interesi velika zapreka ‘Sjedinjenim Evropskim Državama’.

Evropa ima još jedan hitan problem — veliku stopu nezaposlenosti. U prosjeku je nezaposleno 10 posto radne snage. To znači da je više od 16 milijuna ljudi bez posla. U mnogim se zemljama mladi, koji sačinjavaju skoro četvrtinu populacije EU-a, svojski trude pronaći posao, ali bezuspješno. Nije ni čudo što mnogi ljudi misle da je suzbijanje masovne nezaposlenosti izazov broj jedan s kojim se suočava Evropa! Napori uloženi u uvođenje promjena na tržištu rada dosad nisu urodili plodom.

Međutim, ujedinjenje nailazi na jednu još veću zapreku.

Tko je glavni?

Suverenost ostaje najveća prepreka osnivanju ujedinjene Evrope. Zemlje članice moraju se dogovoriti u kolikoj su se mjeri spremne odreći nacionalne suverenosti. Cilj EU-a je uspostaviti nadnacionalni oblik vlasti. Ako se to ne ostvari, zapaža Le Monde, uvođenje eura bit će samo “provizorna pobjeda”. Naime, neke zemlje članice teško prihvaćaju ideju o gubitku autoriteta. Naprimjer, vođa jedne zemlje članice EU-a rekao je da je njegova zemlja “rođena da bude predvodnik drugim državama, a ne njihov sljedbenik”.

Razumljivo je da se manje zemlje članice boje da će, dugoročno gledano, veće države preuzeti vlast i neće odobriti odluke koje bi mogle štetiti njihovim interesima. Manje države se, naprimjer, pitaju kako će se odlučiti u kojim će zemljama biti glavni uredi različitih agencija EU-a. To je važna odluka jer te agencije jačaju tržište rada u zemljama u kojima je njihovo sjedište.

S obzirom na te ogromne zapreke ujedinjenju — ekonomsku nejednakost, rat, nezaposlenost i nacionalizam — možda izgleda da je na mjestu misliti kako će se ujedinjenje Evrope izjaloviti. No, činjenica je da je učinjen izvrstan napredak. Ne zna se kakav ćemo još napredak doživjeti. Problemi koji muče one koji pokušavaju ujediniti Evropu uglavnom su isti oni koji muče sve ljudske vladavine.

Hoće li ikada biti moguće osnovati vladavinu koja može riješiti probleme kao što su etnički razdori, masovna nezaposlenost, siromaštvo i rat? Je li realno razmišljati o svijetu u kojem ljudi žive u pravom jedinstvu? Sljedeći članak sadrži odgovor koji će vas možda iznenaditi.

^ odl. 8 Te države su Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal i Španjolska. Iz različitih razloga Danska, Grčka, Švedska i Velika Britanija još uvijek se nisu učlanile.

[Slika na stranici 5]

U Evropi je već puno jednostavnije prelaziti granice

[Slika na stranici 7]

Godine 1998. osnovana je Evropska središnja banka sa sjedištem u Frankfurtu (Njemačka)